Neki od početka nisu sjeli svojim gazdama i konstantno im se traži pogrešan korak, ima i onih koji su dovedeni kao prijelazna rješenja i uz aktualnu funkciju slobodno bi im se mogao staviti prefiks v.d., a dio trenerskih velikana u ruke je dobio i bezgraničan budžet i sve ovlasti kako bi sa svojim momčadima pokorili Europu, no negdje na putu je „zapelo“ i ljubav s klupskim čelnicima počela se trošiti poput transfernih sredstava.
Priča koja je najjače odjeknula nogometnim svijetom posljednjih dana potresi su u madridskom Realu. Odnosi između Josea Mourinha i Florentina Pereza dosegli su najnižu točku u dvoipolgodišnjoj suradnji i „The Special One“ u ljeto napušta Santiago Bernabeu objavila je „Marca“. Koliko se god „dobro obaviješteni medijski izvori“ često mogu uzeti sa rezervom, kada su u pitanju Real i Marca stvari izgledaju mnogo ozbiljnije. Najčitaniji španjolski sportski dnevnik neslužbeni je bilten kraljevskog kluba i njihove „pouzdane informacije“ uglavnom su baš to. Vrlo pouzdane.
Nije tajna kako se Mourinhov specifičan stil i način ophođenja s glavnim akterima nogometnog života Španjolske (slično je bilo i u Engleskoj i u Italiji) poprilično razlikuje od filozofije Florentina Pereza, ali i same tradicije Reala. Predsjednik kluba nezadovoljan je brojnim sukobima koje je veliki Portugalac pokrenuo na Pirinejima. Od sudaca, novinara, protivničkih trenera, do vlastitih igrača i navijača.
Uz sve to, treću Mourinhovu sezonu na Realovoj klupi prati i očajna rezultatska hipoteka. Čak 11 bodova zaostatka za Barcelonom na trećini prvenstva i praktično izgubljena bitka za naslov Portugalcu su iz ruku izbili adut uspješnosti koji je čvrsto držao prošle sezone. Nakon prekida Barcine dominacije pod Guardiolom i osvajanja Primere Mourinho je potpisao produženje ugovora do 2016. godine, no pokažu li se Marcine insajderske informacije i ovaj put točne otići će tri godine ranije.
Kakav će opus ostaviti iza sebe? Odgovor leži u Ligi prvaka. Vrati li europsko žezlo nakon 11 godina u Madrid, Realov navijački korpus slavit će ga kao velikog pobjednika, a nogometna povijest pamtiti kao prvog trenera koji je s tri različita kluba osvajao Kup/Ligu prvaka (Porto, Inter). No, ukoliko ne pokori Europu (uz logičnu pretpostavku da neće obraniti naslov u Primeri) Mourinho će iz Madrida otići „neobavljena posla“. Samo jedan „veliki“ trofej u tri sezone (kup kralja za Real i Barcu ipak su samo utješna nagrada) bilo bi puno premalo od trenera koji je na Bernabeu stigao s reputacijom preporoditelja i najboljeg trenera svijeta, a u skladu s tim bio i plaćen.
Uz neizostavnu Englesku, kao Mourinhova nova adresa često se spominje i Pariz. Katarski šeici nisu štedjeli novca kako bi od PSG-a stvorili klub koji će biti punopravni član europske elite, no Parižani opasno „trokiraju“ i zasada niti u mnogo skromnijem domaćem okruženju ne uspijevaju postati vodeća sila. U prosincu prošle godine nestrpljivi čelnici kluba smijenili su, prema njihovim kriterijima nedovoljno glamuroznog, Antoinea Kombouarea i na klupu doveli proslavljenog Carla Ancelottija. I ne bi u tome bilo ništa čudno da nesretni Kombouare u trenutku smjene s PSG-om nije bio lider francuskog prvenstva. Ancelotti je, dakle, preuzeo vodeću i uvjerljivo najskuplju momčad lige i završio – drugi.
Ok, treba mu vremena i još pojačanja, rekli su vlasnici i ponovno zagrabili u novčanik. Na Park Prinčeva stigli su Ibrahimović, Thiago Silva, Lavezzi, Verratti, ali ne i igra i rezultati. PSG živi isključivo od inspiracije i genijalnosti Zlatana Ibrahimovića. Na planu momčadske igre, kao i odnosa u svlačionici, stvari stoje poprilično loše, a to za sobom povlači vrlo neugodna pitanja za trenera. Ne osvajanje francuskog prvenstva s ovakvom momčadi bilo bi neizbrisava mrlja na karijeri Carla Ancelottija i siguran put prema izlazu. No, nastavi li se aktualni trend (u posljednjih pet utakmica, od mogućih 15 bodova osvojena samo 4) „Carlettu“ bi moglo i ranije smrknuti u gradu svjetlosti.
A tamni oblaci nad trenerskom klupom u zapadnom Londonu više su pravilo nego iznimka. Romana Abramoviča nikada nije krasilo strpljenje s trenerima, no kada se već mijenja trebalo bi imati jasnu viziju što se s promjenom želi postići. Inauguracijom Rafe Beniteza Abramovič je očito samo kupovao vrijeme do ljeta i priželjkivanog dolaska Pepa Guardiole. No, plan o šestomjesečnom „prijelaznom razdoblju“ pod vodstvom bivšeg trenera Liverpoola nailazi na mine od prvog dana.
Tribine Stamford Bridgea Španjolca su očekivano dočekale „na nož“ (dovoljno je zaviriti u arhivu i pogledati što je sve govorio o Chelseaju dok je vodio Redse), a na navijački bijes nadovezao se i katastrofalan rezultatski start (dva boda u tri utakmice). U ovom trenutku izglednijim se čini da će se Chelsea nekako provući u osminu finala Lige prvaka, nego da će Benitez dočekati ljeto na nemirnoj klupi.
„Ako već prvak ne može biti Chelsea, neka bude City“, vjerojatno poput mantre ponavlja Roman Abramovič. Jer, u svakom drugom slučaju Roberto Mancini u ljeto će tražiti drugi posao, a Manchester City novog trenera. A taj bi trebao biti, upravo Abramovičeva „tiha patnja“ Pep Guardiola. Čak ni bogati Rus nema dovoljno jake argumente pored Cityevih šeika.
Ispadanje u skupini Lige prvaka drugu sezonu zaredom težak je, gotovo i neoprostiv, grijeh za Talijana na Etihadu. Uz plejadu briljantnih nogometaša u svlačionici i budžet „koliko treba“ niti opaka konkurencija Reala i Borussije ne mogu biti opravdanje za novi europski podbačaj. Mancini je lani uz strastveni poljubac sreće i široki osmjeh nebesa stigao do naslova, veliko je pitanje hoće li ga i ponavljanje tog dometa ostaviti u sedlu.
Brige o otkazu i traženju novog posla godinama se nisu ticale Arsenea Wengera. Francuz je u Arsenalu gradio fergusonovski status, ali posljednjih godina stvari su krenule u pogrešnom pravcu. Posljednji trofej osvojen je dok su Topnici još stanovali na Highburyu (2005.), a nakon finala Lige prvaka 2006. Wengerova momčad počela je gubiti i europski korak.
Veliki igrači pobjegli su „glavom bez obzira“, glavne zvijezde „mercata“ više ni ne otvaraju kuverte sa žigom Arsenala, a o naslovu prvaka prestali su maštati i najzagriženiji fanovi društva s Emiratesa. No, do ove sezone Arsenal je barem redovito pronalazio put do Lige prvaka. Danas je i to vrlo upitno. Tek 10. mjesto Premiershipa, sa samo 21 bodom u 15 utakmica, zvoni na uzbunu, navijači su izgubili strpljenje, pa se više ni Wengerova pozicija ne čini sigurnom i čvrstom.
I dok je 63-ogodišnji Francuz godinama uživao maksimalnu podršku klupske vrhuške, Massimiliano Allegri nikad nije bio te sreće. Trener Milana u prvoj je sezoni na San Siru osvojio naslov prvaka, ali relativno rano ispadanje u Ligi prvaka (Tottenham u osmini finala) poprilično je naljutilo Silvia Berlusconija. I samom Allegriju jasno je da ne uživa podršku velikog gazde, a kad je tako samo je pitanje vremena koji će korak biti fatalan.
Berlusconijeva velika želja je Guardiolin dolazak, no s obzirom na roster kojim rossoneri raspolažu izglednije je da ove sezone osvoje Ligu prvaka, nego u ljeto Pepa dočekaju na klupi. Ovaj Milan igrački je najskromniji u Berlusconijevoj 26-ogodišnjoj eri i ne fale mu „samo dva igrača“. Nedostaje mu mnogo više, a u posao sređivanja tog stanja sigurno se neće uključiti trener pred kojim „kleče“ City i Chelsea sa svim svojim milijunima.
Pratite najnovije vijesti bilo kada, bilo gdje. Pratite nas na Facebooku i Twitteru. Pratite GOL.hr putem iPhonea i ANDROID mobilnih uređaja.
