Igrač koji je najpoznatiji po činjenici da drži premierligaški rekord po broju skupljenih žutih kartona tijekom nastupanja za klubove iz elitnog natjecanja (89, kao i Lee Bowyer), u knjizi je progovorio o danima u Leicester Cityju (od 1997. do 2002. godine), kada je i igrao najbolji nogomet u karijeri.

Počeo sam s jednom čašom, pa pola boce i na kraju cijelom. Te sam sezone osvojio nagradu navijača za najboljeg Leicesterova igrača sezone.

'Neki moji suigrači i ja u to bismo vrijeme, svakog četvrtka uvečer, ispili osam do 12 boca vina. U petak navečer, dan prije utakmice, ispio bih nekoliko čaša kod kuće. Ako smo igrali u gostima, uvijek bih među svojom opremom prošvercao jednu butelju koju bih potajice popio u hotelskoj sobi. Bio sam glup, ali zato jer sam davao sve od sebe ostavljajući kožu na travnjaku, zato jer sam praznovjeran čovjek i zato što mi je dijagnosticiran opsesivno-kompulzivan poremećaj, bojao sam se promijeniti naviku', napisao je u knjizi 35-godišnji veznjak biciklističkih pluća, koji uvijek izgledao poput rock-zvijezde.

'Nikad nisam volio alkohol, možda stoga jer me otac silio da pijem limenku Guinnesa svake večeri dok sam bio dijete. Želio mi je na taj način izgraditi karakter.'

Iako bi mnogi tinejdžeri vjerojatno poželjeli da ih Savage stariji posvoji obzirom na svoj specifičan način odgoja, nogometaš je nastavio ustrajno:

'Uopće nisam uživao u tolikom pijenju. Nakon treće boce nisam mogao govoriti. No, s vremenom je to postala stvar praznovjerja. Tako bih se na našim gostovanjima uvijek iskradao s bocom u torbi. Počeo sam s jednom čašom, pa pola boce i na kraju cijelom. Te sam sezone osvojio nagradu navijača za najboljeg Leicesterova igrača sezone.'

Poruka je, posebno za naraštaje mladih nogometaša, poučna: pij čim više da bi igrao što bolje!

Na koncu Savage je priznao i da je ponekad u opijanjima znao divljati baš u skladu s prezimenom.

'Ponekad su naša pijanstva bila vulgarna. Sjećam se da sam jednom prilikom supruzi jednog prijatelja ulio votke u oko.'