Bodovna prednost, konstantna forma i bolji raspored: Istina, u igri je još puno bodova, do kraja prvenstva ostalo je još 17 kola, no sedam bodova prednosti nije zanemariva prednost ako pogledamo dosadašnji učinak „kraljeva“.
>> Katalonija grmi: Real opet krade!; Kastilja uzvraća: Pravi se javili!
>> Pet razloga zašto Barca može dostići Real: Izliječili su komplekse!
Dok Barcelonina forma varira od utakmice do utakmice, posebice kad je riječ o gostovanjima, Realova je prilično konstantna, bez obzira je li mu suparnik Barcelona ili Rayo, a to je za osvajanje prvenstva važnije nego pobjeđivanje u izravnim duelima. Naravno, moguće je da Real upadne u dužu krizu rezultata, ali trenutačno je to teško zamisliti, jer nakon 21 odigrane utakmice, Real je postavio drugi najbolji bodovni rezultat u klupskoj povijesti. Dođe li Real sa četiri boda prednosti na Camp Nou u 35. kolu (22. travnja), imat će veliku psihološku prednost u odnosu na Barcu, koja će u toj utakmici morati loviti pobjedu, a ni ona joj neće jamčiti titulu. Potencijalna nagazna mina za Real bit će uvijek vruće gostovanje u Bilbau, koje je na rasporedu 3. svibnja. Radi se o odgođenoj utakmici 20. kola. Od 29. travnja do 13. svibnja stisnuta su četiri kola. Real dočekuje Sevillu, pa gostuje kod Athletica i Granade, a u zadnjem kolu dočekuje Mallorcu. Dakle, to nije previše težak raspored za realizaciju meč lopte čak i ako Real izgubi na Camp Nou. Prije međusobnog ogleda, i Barcelona i Real moraju još na gostovanje kod Atletica, ali Real posljednjih godina na Vicente Calderonu nema ama baš nikakvih problema, dok je Barca tamo znala nastradati. Od potencijalnog neugodnih gostovanja za Real treba izdvojiti ono kod Villarreala, koji se bori za ostanak, ali ima dobru momčad i mogao bi podići formu. Barceloni neće biti lako kod Rakitićeve Seville, ali ni u posljednjem kolu kod Betisa. Barca, naime, nije pobijedila Betis u Sevilli od 2007., a u tom razdoblju dvaput je izgubila i jednom remizirala. Iako se Barca sasvim sigurno nije odrekla naslova i borit će se do posljednjeg atoma snage, treba imati na pameti da nema pravo na pogrešan korak. Ako Real do kraja prvenstva, recimo, zabilježi jedan poraz i dva remija, Barca mora sve pobijediti, a to će biti vraški, baš vraški teško…
Glad za trofejima: „Kraljevi“ su u posljednje tri sezone neutješno gledali u leđa Barceloni koja je osvojila gotovo sve što se može osvojiti (13 od 16 mogućih trofeja). U tom razdoblju stvorila se neutaživa glad za trofejima kod igrača madridskog velikana, što prilično dobar jamac da će do kraja prvenstva svakoj utakmici pristupati sa stopostotnim angažmanom. Iako će na Camp Nou reći da se nisu zasitili trofeja i da su još uvijek iznimno motivirani, dosadašnji dio sezone sugerira kako to ipak nije ona „stara Barca“. Čini se da je Guardiolina „škvadra“ u fazi kada je mogu „napaliti“ samo okršaji s mrskim suparnikom. Kako inače objasniti da Barca na Santiago Bernabeuu odigra maestralno, a odmah potom podbaci na gostovanju kod Espanyola ili Villarreala? Lionel Messi vjerojatno je bolji nogometaš od Cristiana Ronaldo, Barcelona bi vjerojatno bila bolja od Reala da odigraju deset međusobnih susreta, ali prvenstva se osvajaju u „malim utakmicama“, a kod Ronalda, Benzeme, Ozila i ostatka društva u ovom trenutku, čini se, „gori jača vatra“…
Jose Mourinho: Da se ta vatra ne ugasi, brinut će svadljivi Portugalac. Boljeg čovjeka za taj posao nije moguće pronaći od tog velikog trenera i još većeg spletkaroša, rekli bi simpatizeri Barce. Velike majstor motivacije tijekom karijere vješto je znao iskoristiti bodovne i ine prednosti koji su imale njegove momčadi. Nikada nije izgubio titulu ako je imao više od dva boda prednosti u odnosi na prvog pratitelja. Često ga je i sreća znala „pomaziti“, još tamo od slavnog trijumfa Porta na Old Traffordu, kada je Scholsu poništen regularan pogodak, a potom je Costinha zabio u posljednjim sekundama utakmice. No, kako Ćiro Blažević zna reći, taj se fenomen unosno plaća. Fortuna prati hrabre ili, još bolje, sreću treba znati isprovocirati, a većeg provokatora u svijetu nogometa od Mourinha nema. Možda će otići iz Reala samo s jednom pobjedu u izravnom srazu s Guardiolom, možda će u sljedećem El Clasicu opet pribjeći „antinogometu“, možda neće birati sredstva da zadrži Messija, ali može se pretpostaviti da će znati držati tenzije u svojoj momčadi na baš svakoj utakmici kako bi došao do konačnog cilja.
Buđenje „Juanitova duha“: Činjenica jest da je Barcelona svojim igrama i osvojenim trofejima posljednjih godina bila izvor frustracija žitelja u glavnom španjolskom gradu, barem onom dijelu koji je naklonjen Realu. Htjeli to oni priznati ili ne, iz Madrida i cijele Kastilje ljubomorno se gledalo prema katalonskoj prijestolnici. Kastiljance je prožimao sličan osjećaj koji je desetljećima stanovao u Kataloniji, ali daleko od toga da je time slomljen Realov duh. Naprotiv, proradio je čuveni „kastiljski prkos“. Oni koji su ove sezone bili na utakmicama Reala mogli su osjetiti i buđenje uspavanog „Juantiova duha“. Santiago Bernabeu već godinama nije ono što je bio u nekim prohujalim vremenima, kada je imao kapacitet bitno veći od „stotke“ i kada se igračima moglo učiniti, baš kao što se to učinilo dinamovcima tamo s početkom sedamdesetih, da navijači vise s oblaka. Globalizacija je učinila svoje, „turisti“ su već godinama na tribinama, poznati huk nema više nekadašnje decibele, nema više ni čuvenih zabijanja Ultrasa u žičanu ogradu iza gola kao što je to bilo nekoć kad bi nikad prežaljeni Juanito podigao ruku tražeći pomoć tribina, no ove sezone navijačka podrška bitno je snažnija i jača nego posljednjih desetak godina. Na krilima navijača „kraljevi“ su već izvukli neke teške bojeve ove sezone. U svakom slučaju, vatrena atmosfera bit će im značajna pomoć u iskušenjima koja ih tek očekuju.
Velika, najveća povijest: Unatoč svim uspjesima Barcelone posljednjih godina, Real još uvijek ima status najvećeg kluba na svijetu. I to se neće tako brzo promijeniti, jer Real još uvijek ima deset prvenstava i pet naslova prvaka Europe više od Barce, a to je značajan „psihološki kapital“. Tradicija je vraška stvar u nogometu. 31 naslov španjolskog prvaka, devet osvojenih i još tri izgubljena finala Kupa prvaka/Lige prvaka (Barca ima šest finala) te tri titule svjetskog prvaka (Interkontinentalnog prvaka) još dugo će svijetliti na pijedestalu moći. Uostalom, Real je od strane Uefe i službeno proglašen najboljim klubom 20. stoljeća. Prošle su tek tri sezone u kojima Real nije osvojio prvenstvo ili Ligu prvaka, a na Bernabeuu već je upaljen alarm za uzbunu. To je dovoljan podatak o kakvom se klubu radi. Od 1954. samo su u dva navrata prošle više od tri sezone (najviše pet) da Real nije osvojio prvenstvo. Sve su to jasni pokazatelji da je Real klub izvan svih kategorija i da mu se ne mogu dogoditi dugotrajnije „crne rupe“ (Što bi tek rekli u Manchester Unitedu koji nije mogao do naslova od 1967. do 1993.?). Barcelona se u eri Ronaldinha i Messija oslobodila kompleksa koji su je pratili kroz dosadašnju povijest, čak i dok je imala u momčadi Maradonu i Schustera, ali daleko od toga da je uspjela nabiti komplekse Realu. Frustracije da, ali komplekse ne. Realov trofejni razmak u odnosu na Barcu još uvijek je njegova velika prednost. Da to nije važno, ne bi svako malo iz Barcelone isticali kako su posljednjih godina značajno smanjili razliku.
