Nogomet
SPORTOVI
Nogomet
Real ili Barca?

Otkrijte koga bi Prosinečki uzeo u svoju momčad prije Messija!

Nekadašnji hrvatski nogometni reprezentativac, a aktualni trener Crvene zvezde Robert Prosinečki dao je intervju za službenu web-stranicu FIFA-e...

gol expired (Foto: DNEVNIK.hr)

U njemu je popularni "žuti" progovorio o svojoj trenerskoj karijeri, a vratio se na trenutak u prošlost i zavirio u svoju prebogatu igračku karijeru u kojoj je imao priliku osvojiti dva naslova svjetskog prvaka, s reprezentacijom bivše Jugoslavije 1990. i Hrvatskom 1998. godine.

* Nakon godine i pol dana provedene na trenerskom poslu, kako vam ta uloga leži?

- Vrlo dobro. Bila je to za mene nova uloga, ali znao sam da ću se brzo uhodati. Imao sam nekih sjajnih trenutaka u klubu kao igrač i činilo se da je to najbolja stvar za mene, pokušati ponoviti iskustvo kao trener. Ove godine osvojili smo Kup. Sljedeći je cilj pokušati osvojiti prvenstvo i izboriti Ligu prvaka. Mogu svakako i bolje, ali nisam imao loš start.

* Kakav stil igre pokušavate razviti?

- Teško je doći i reći "želim igrati ovako", ako nemate momčad za to. Ako zaista želite igrati određenim stilom i nametnuti ga, onda prvo morate imati igrače koji su među najboljima na svijetu. Ovo je naposlijetku ipak "samo" srpsko prvenstvo. Pokušavamo igrati u sustavu 4-3-3 i tehnički dobar nogomet, što je oduvijek bilo obilježje kluba. Pobjeđivanje je važno, ali pobjeđivanje uz dobru igru još je i važnije. To je klupska filozofija, ali i moja. Nije originalno za reći, ali svi treneri koji teže tom pokušaju crpe inspiraciju od Barcelone. Mi očito ne možemo biti isti kao oni, ali svakako možemo pokušati.

* Da li ime Robert Prosinečki odmah ulijeva poštovanje među igračima?

- (Smijeh). Pa, moje im ime nije potpuno nepoznato, ali većina njih me nikad nije vidjela kako igram. Moja prošlost kao igrača sigurno nosi određenu težinu i ljudi puno očekuju od mene, ali i meni to daje dodatnu motivaciju da odvedem Crvenu zvezdu na istu razinu, barem u domaćim okvirima, kao onda kada sam bio igrač. Svakog dana shvaćam da je puno zahtjevnije biti trener nego igrač. Kada ste igrač, pritisak traje 90 minuta i bilo dobijete ili izgubite, ono ispari do sljedeće utakmice. Treneru je on konstantan. Kao trener morate razmišljati o svemu, ne samo o sebi već o 30 igrača koji moraju znati čim je više moguće o protivniku. Trener provodi besane noći da bi se igrači mogli na miru odmoriti.

* Da li i dalje postoji talent u balkanskom nogometu ili je vaša generacija bila jedinstvena?

- Talent je i dalje tu. Ali problem nije postojanje talenta, nego razvoj i istraživanje tog talenta. Igrači od 18 ili 19 godina više ne razmišljaju o tome gdje najbolje mogu izraziti svoj talent, već koji će klub više platiti za njega. To je problem za sve balkanske klubove i moraju prodavati igrače da bi preživjeli. Ali sirov talent postoji, u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni. Dokaz je da se reprezentacije tih zemalja kvalificiraju za najveće turnire.

* Kakvu je ulogu u vašoj karijeri odigralo osvajanje Kupa prvaka 1991., nakon pobjede nad Marseilleom?

- Bio je to vjerojatno najveći trenutak u našim karijerama. Ne samo da smo osvojili Kup prvaka nego smo to učinili s jugoslavenskim igračima. Nije to vjerojatno bila najljepša utakmica za gledati (pobjeda na penale nakon remija bez golova, op.a.), ali nakon 20 godina tko se toga sjeća? Nitko mi ne govori kako sam igrao u toj utakmici ili da smo imali sreće. Ali svi znaju da smo bili prvaci Europe. To je otvorilo vrata jugoslavenskim igračima za odlazak u inozemstvo. Ja sam potpisao za Real Madrid, dok su Siniša Mihajlović, Vladimir Jugović, Darko Pančev i Dejan Savičević otišli u Italiju.

* Žalite li što ta momčad nije igrala dulje zajedno?

- Nismo to znali, ali nekoliko mjeseci kasnije rat bi sve promijenio, kako u našim odnosima tako i budućnosti koju je momčad mogla imati. Nismo imali vremena shvatiti što smo postigli i graditi na tome. Da je ta momčad nastavila dalje još nekoliko godina s istim igračima, mogla je dominirati europskim nogometom. To je razlog zašto uvijek ističem važnost kontinuiteta u klubu.

* Kad je rat započeo u bivšoj Jugoslaviji, kako ste se nosili sa situacijom na svakodnevnoj razini?

- Ja sam ga osobno proživio izdaleka. Otišao sam u Real Madrid. Bio sam mlad, imao sam tek 21 ili 22 godine i bio sam daleko od kuće. Bilo je teško pričati o situaciji u tom okruženju, budući nisam znao španjolski, a ljudi oko mene u svlačionici nisu imali pojma što se događa. U to doba nije bilo interneta i mobitela. Ako sam želio saznati što se zbiva u zemlji ili s mojom obitelji, morao sam čekati vijesti na televiziji ili telefonski poziv. Zamislite u kakvom je stanju psiha osobe koja ide na trening ili se sprema odigrati utakmicu, sa saznanjem da je njegova zemlja u ratu. Pokušavao sam sebi govoriti da sam profesionalac, da Zagreb nije jako pogođen i da moja obitelj nije u opasnosti. Ali bilo je zaista teško.

* Da li je danas normalno za hrvatskog trenera da radi u Srbiji?

- Ne, još nije. Ali puno je vremena prošlo i stvari su se popravile. Hrvatska je i dalje moja zemlja, ali živim u Srbiji i sretan sam ovdje, što bi bilo nezamislivo prije nekih deset godina. Vrijeme i sport mogu odigrati veliku razliku. U Beogradu se osjećam kao kod kuće. Ovdje sam igrao, borio se za Crvenu zvezdu na travnjaku i osvojio Kup prvaka, što mi omogućuje da se osjećam opušteno. Vratio sam se prije godinu i pol i nikad nisam imao i najmanji problem ili pomislio da sam pogriješio. Zbog ljudi ovdje se osjećam kao kod kuće, što mi daje samopouzdanje da radim u miru. Ali ja sam poseban slučaj i vjerojatno je drugačije izvan nogometa.

* U Real Madridu ste dva puta propustili osvajanje naslova u Primeri u zadnjem kolu i često ste bili ozlijeđeni. Da li se svejedno rado sjećate perioda ondje provedenog?

- (Smijeh) To je istina, ali ne vidim to kao nesreću. Kada stvari ne idu kako zamišljate, ne možete tu puno toga napraviti. Moje vrijeme u Realu sigurno je moglo biti bolje, ali sretan sam onim što sam postigao. Afirmirao sam se ondje u vrijeme kada su mjesta stranim igračima bila limitirana. Otkrio sam drugi način nogometa i životnog stila i usprkos ozljedama i izgubljenim naslovima, nikad nisam osjećao da ne pripadam ondje.

* Da li isto osjećate za Barcelonu?

- Svi igrači sanjaju o igranju za Real ili Barçu, a ja sam igrao za oba kluba! A imam divne uspomene iz oba. Iznad svega osjećam da sam ljudima ostavio dobre uspomene na sebe. Ne mislim da ima puno igrača koji su branili boje oba kluba i ostavili dobre uspomene u oba. Kada vidim kakvu dobrodšlicu imam i u Madridu i Barceloni, mislim da moje vrijeme provedeno u tim klubovima nije bilo potpuno potraćeno.

* Barcelona i Real najbolji su svjetski klubovi u ovom trenutku. U kojem biste se klubu sada osjećali ugodnije?

- Barcelonine igre posljednjih godina bile su jednostavno fenomenalne. Možda su ove godine izgubili neke utakmice i ostali kratki u prvenstvu i Ligi prvaka, ali njihovi su rezultati u posljednjem periodu bili nevjerojatni. Kada sam ja bio u Barceloni, pod Johanom Cruyffom, isti je stil igre bio na snazi. Tako da mislim da bih se kao igrač osjećao vrlo ugodno u sadašnjoj Barceloninoj momčadi. Ali ja sam ipak Realovac! Iako cijenim filozofiju i stil igre Barcelone, preferirao bih ponovo zaigrati za Real.

* Kao treneru, kome više sliče vaše metode rada i pristup, na Joseu Mourinhu ili Josepu Guardioli?

- Mourinho je zaista sjajan trener, bez sumnje jedan od najboljih na svijetu. Treba samo pogledati njegove rezultate i vidjeti da ih je imao u kojoj je god momčadi bio. On pobjeđuje i njegovi igrači nepreduju. Ali Guardiola predstavlja ideju dugoročne investicije i kontinuiteta. On je usredotočen na ono što je bio i sam: dijete Barcelone. U smislu stila i vizije prema poslu, osjećam da imam više toga zajedničkog s Guardiolom.

* Nakon pobjede nad Njemačkom u četvrtfinalu SP-a u Francuskoj 1998. 3-0 Hrvatska je izgubila od Francuske u polufinalu 2-1. Što vam je nedostajalo tog dana?

- Imali smo najbolju momčad u povijesti hrvatske reprezentacije. Ali postoji razlog zašto je Francuska dobila taj susreta na SP-u, a to je što su bili fantastična momčad. Imali smo naše šanse i sve potrebno da pobijedimo u toj utakmici, ali onda se dogodilo nešto što se ponekad događa u nogometu - ono nemoguće. Koliko je golova za reprezentaciju Lilian Thuram zabio prije te utakmice? Nijedan. Koliko je zabio nakon te utakmice? Nijedan. Ali tog je dana zabio dva. To vam je nogomet. Hrvatska je imala momčad koja je mogla osvojiti Svjetsko prvenstvo, posebice jer Brazil koji je izborio finale nije bio najbolji. Ponekad vam je potrebno malo sreće, a tog je dana ona bila na strani druge momčadi.

* A bila je na drugoj strani i kada je Jugoslavija izgubila na penale od Argentine u četvrtfinalu SP-a u Italiji 1990.

- Točno. Imali smo također sjajnu momčad koja je bila sposobna otići do kraja, ali ponekad je potrebno nešto više od talenta da se pobijedi utakmica. To nešto ekstra nam je izmicalo svaki put. Igrao sam u dvije reprezentacije koje su mogle osvojiti Svjetsko prvenstvo, ali ljudi će uvijek pamtiti da ga nisam osvojio.

* Tijekom igračke karijere, kojeg biste današnjeg igrača voljeli imati u svojoj momčadi da igra uz vas?

- Kada danas vidim Lionela Messija, ne mogu se sjetiti da sam ikada vidio nekog igrača da radi ono što i on. Ali igrač kojeg bih izabrao imati u svojoj momčadi, igrač koji radi razliku i donosi nešto ekstra, je Andres Iniesta. (TS)

Pratite najnovije vijesti bilo kada, bilo gdje. Pratite nas na Facebooku i Twitteru. Pratite GOL.hr putem iPhonea i ANDROID mobilnih uređaja.

Još brže do sportskih vijesti i prijenosa. Preuzmi
DNEVNIK.hr aplikaciju

Nastavi čitati
divider

Još vijesti
divider