"Da mi ponudite ček na dva milijuna eura da primim udarac loptom u glavu, odbio bih. Ne bih to učinio ni za deset milijuna, niti za milijardu. Ne želim ponovo iskusiti ono kroz što sam prošao, pa sam prestao. Imam troje djece i želim biti normalan otac koji može uživati. Nije vrijedno riskirati primanje novog udarca", rekao je Didulica koji je karijeru prekinuo zbog ozljede vratne kralježnice.
Tri vijesti o kojima se priča
Didulica je potpisao za AZ Alkmaar 2006. godine, a otad je pretrpio dvije teške ozljede. U listopadu 2006. godine u dvoboju protiv PSV-a dobio je jak udarac loptom u glavu, a kasnije je u travnju 2009. godine ponovo obnovio istu ozljedu. Uslijedila je i operacija hernije diska u vratnoj kralježnici, te nova duga izbivanja s travnjaka, pa je hrvatski vratar naposljetku odlučio objesiti "rukavice o klin".
"Prvi put to se dogodilo u listopadu 2006. godine protiv PSV-a. Jason Čulina napucao me izbliza u bradu i bio sam sat vremena u "knockdownu". Tada sam znao da je ozbiljno. Želio sam zaštititi ljude oko sebe govoreći da mi je dobro, ali znao sam da nešto nije u redu. Živio sam s nadom da će mi biti bolje sljedeći dan ili onaj sljedeći. Ali nije bilo. Moj živčani sustav bio je potpuno poremećen. Nisam podnosio svjetlo ili veliku buku i ponekad bih doživio šok. Imao sam i kontinuirane glavobolje. To je razlog zašto sam često ležao u krevetu, ponekad cijeli dan. Prvi sam mjesec samo pokušavao oporaviti se čim je prije moguće i stati na gol. Ali u jednom trenutku bilo mi je toliko loše da uopće nisam mislio o nogometu. Bio sam na rubu depresije i počeo sam piti antidepresive. Moja žena strahovala je da ću se predozirati."
Opisao je Didulica i nezgodu iz 2009. godine u susretu protiv Ajaxa kada je obnovio ozljedu.
"Luis Suarez dodirnuo me po vratu i osjetio sam toliku bol da sam morao zaplakati. Nisam to učinio od svoje 11. ili 12. godine života. Ali bio sam prošao put od pakla do natrag i onda se sve ponovilo. Odmah sam osjetio da nešto nije u redu iako je dijagnoza bila samo lakši potres mozga. Nedugo kasnije nisam uopće mogao ustati iz kreveta. Nisam mogao pomicati vrat i nisam osjećao desnu ruku. Bol je bila neizdrživa, tisuću puta gora nego nakon prve ozljede. Koliko god morfija sam uzeo, nisam mogao pobjeći od boli. Ekstremna bol trajala je neka dva mjeseca, a onda sam se odlučio na operaciju."
Na kraju Didulica rezimira da nikakvi novci nisu vrijedni zdravlja.
"Zdravlje je najvažnije i situacija s mojom majkom natjerala me da to shvatim. Ako imate milijardu eura, a ne možete hodati, biste li dali sav taj novac da ponovo prohodate? Da, naravno da biste. Prošao sam kroz teške trenutke. Ali sam iz njih izašao kao bolja osoba", zaključio je vratar koji je za hrvatsku reprezentaciju skupio četiri nastupa.
