Na zahtjev mađarske Vlade obitelj slavnog nogometaša dopustila je prijenos posmrtnih ostataka iz Barcelone u Budimpeštu. Na čelu Barcelonine delegacije bio je predsjednik Sandro Rosell, čime je pokazao kakvo mjesto Kocsis zauzima u povijesti katalonskog kluba.
Kocsisovi ostaci su pohranjeni u bazilici Sv. Stjepana, panteonu mađarskog nogometa, gdje je posljednje počivalište pronašla većina njegovih suigrača iz momčadi koju mnogi smatraju najvećom svih vremena: Grosics, Buzánszky, Lorant, Lantos, Bozsik, Zakariás, Budai, Hidegkuti, Kocsis, Puskás i Czibor. To je momčad za koju se smatra da je prva demonstrirala totalni nogomet, dvadesetak godine prije glasovite Cruyffove Nizozemske koja se u taktičkim postavkama samo „naslonila“ na velike Mađare. Samo su dvojica među živima - Grosics i Buzánszky.
Zlatna mađarska konjica je pod vodstvom izbornika Gusztava Sebesa 1953. pregazila Englesku na Wembleyju sa 6:3. Bio je to prvi poraz Engleza na domaćem terenu. Od svibnja 1950. do srpnja 1954. nanizali su 33 utakmice bez poraza, što je i danas nedostignuti rekord. „Laka konjica“ je vjerojatno najveća, ali i najtragičnija momčad svih vremena. Naime, velika serija prekinuta je u finalu Svjetskog prvenstva. Nijemci su u utakmici znanoj i kao „Čudo iz Berna“ pobijedili s 3:2 nakon što su Mađari poveli 2:0. „Laka konjica“ raspala se nakon revolucije u Mađarskoj koju su ugušili sovjetski tenkovi, a njeni članovi rasuli su se po Europi ne dočekavši šansu da u Švedskoj izađu na megdan Peleovom Brazilu i pokažu tko je najbolji na svijetu. To bi bila utakmica nad utakmicama...
Kocsis je za Mađarsku odigrao 68 utakmica i zabio čak 75 golova. Karijeru je započeo u Kobanyai 1943. Ubrzo je prešao u veliki Ferencvaros. Nakon što se nije htio vratiti u Mađarsku koju su okupirali Sovjeti, odlazi u Young Fellows iz Zuricha, a potom u Barcelonu koja je zajedno s Kocsisom, Kubalom i Cziborom sastavila mega momčad. Kocsis je nosio nadimak „Zlatna Glava“ zbog nevjerojatne igre glavom s kojom je postigao mnogo golova.
S Mađarskom je osvojio olimpijsko zlato u Helsinkiju 1952. i srebro na SP-a 1954, na kojem je bio prvi strijelac s 11 golova. S Barcelonom je osvojio dva španjolska prvenstva u konkurenciji Real Madrida, čije je boje branio najveći mađarski igrač svih vremena Ferenc Puskas, pokraj kojega će biti pokopan, te dva Kupa kralja i Kup velesajamskih gradova.
Uvijek je govorio da ga najviše peku porazi u finalu SP-a i finalu Kupa prvaka 1961., kada je Barca poražena od Benfice, a prije toga je izbacila Real koji je pet puta zaredom prije toga osvojio najvrjedniji klupski trofej. U 211 utakmica za Barcelonu postigao je 136 golova. U cijeloj karijeri zabio je 296 golova u 335 utakmica. Nakon igračke karijere, kratko je bio trener. Obolio je od raka. Život je okončao tragično u 49 godini života. Počinio je, tako se misli, samoubojstvo skočivši s prozora bolnice u kojoj se liječio. Neponovljiva navala „lake konjice“ (Budai, Hidegkuti, Kocsis, Puskás i Czibor) sada je opet zajedno. Za sva vremena.
