Čini to iskusnoga robusnog napadača, visokog 192 centimetra, najboljim ligaškim strijelcem od danas aktivnih nogometaša, piše FourFourTwo, koji je Đuriću posvetio priču na dvjema stranicama svibanjskoga tiskanog izdanja. Đurić time za više od pedeset golova bježi drugome najboljem topniku današnjice, napadaču estonske Trans Narve Maksimu Gruznovu.
Tri vijesti o kojima se priča
Njegova priča, koju je ispripovijedao za engleski nogometni magazin, ne počinje u nogometu, nego u kajaku, sportu u kojem je predstavio Bosnu i Hercegovinu na Olimpijskim igrama u Barceloni, prvima na kojima je tada novopriznata država nastupila.
''Oduvijek sam igrao nogomet, no imao sam zdravstvenih problema kao desetogodišnjak. Patio sam od rahitisa i liječnik je mom ocu sugerirao da me pošalje na specifične treninge kojima bih ojačao tijelo, pa sam se tada u Bosni počeo baviti kajakaštvom. Svidjelo mi se i postao sam juniorski prvak Jugoslavije, nakon čega sam nastavio igrati nogomet.''
''Kad je Bosna i Hercegovina postala međunarodno priznata država, pokušavao sam se probiti u jednome niželigaškom mađarskom nogometnom klubu. Pronašli su me iz Olimpijskog odbora BiH i rekli mi da sam odabrani olimpijac.''
''Poslali su mi, međutim, samo pismo, ne i novac. U to vrijeme nisam imao niti prebijene pare. Borio sam se za prvi nogometni ugovor. Jednostavno nisam imao načina da si financiram put u Barcelonu da bih se prijavio na natjecanje.''
''Krenuo sam u Španjolsku autostopirajući. Na austrijskom me granici pokupio jedan muškarac i pitamo me kamo idem. Kad sam mu ispričao, nije se mogao prestati smijati. Pitao me gdje mi je kajak. Nisam ga imao.''
''Iz Organizacijskog su mi odbora Igara, čuvši moju priču, odlučili kupiti čamac, a počastili su me i avionskom kartom za Budimpeštu. Sam moj nastup bio je katastrofalan. Dok su se moji konkurenti za Barcelonu pripremali četiri godine, ja sam trenirao dva tjedna. Nisam baš briljirao.''
Nakon kratke poluprofesionalne karijere u Mađarskoj i Australiji, Đurić je 1999. godine otišao u Singapur. Igrao je u to vrijeme desnog beka. Jednom je prilikom njegovu treneru zatrebao napadač. Pozvao je stasitog Dobojanina i rekao mu da će jednokratno odigrati napadačku ulogu. Otad Đurić nije više igrao niti na jednoj poziciji osim napadačkoj.
Konačno, 2007. godine dobio je, stekavši pravo na singapursko državljanstvo, priliku nastupiti za singapursku reprezentaciju. Imao je tada 37 godina.
''Ozlijedio se udarni napadač i izbornik je bio prisiljen, premda nije želio, dati mi priliku. Pogađate, zabio sam dva gola.''
Iako je u 42. godini života, Đurić ne razmišlja o prekidu karijere.
''Izniman sam profesionalac. Radim vrlo naporno, a imao sam sreće nastupati za najveće singapurske klubove. Razvio sam jako dobar osjećaj za mjesto na kojem će lopta završiti. Kad sam, međutim, čuo da sam najbolji prvoligaški strijelac na svijetu, nisam mogao doći k sebi'', zaključio je Đurić. (TS)
Pratite najnovije vijesti bilo kada, bilo gdje. Pratite nas na Facebooku i Twitteru. Pratite DNEVNIK.hr putem iPhonea i ANDROID mobilnih uređaja.
