Nastavak teksta od subote: Krah jedne vizije ili kako je Arsenal postao 'kanta za napucavanje' - 1
Neki će reći da Wengerovo dosadašnje „principijelno inzistiranje“ na mladim igračima nije ništa drugo neko krinka za bogaćenje najvećih dioničara kluba. Drugi misle kako Wenger ne želi preuzeti odgovornost kupovinom velikih imena, jer ovako u mladoj momčadi uvijek ima dobar alibi za neuspjehe, treći ističu da Wenger ne podnosi kada u momčadi postoje veće zvijezde od njega samog…
>> Nastavlja se tjedan užasa Arsenala: Doživjeli novo potonuće!
Mourinho je proteklih godina znao „spustiti“ Wengeru kazavši da je svih ovih godina zapravo imao na raspolaganju sasvim dobru momčad i popriličan budžet, no nije uspio ništa napraviti jer je „rođeni gubitnik“. Kritičari će potkrijepiti Mourinhovo mišljenje podatkom kako Arsenal trenutačno ima čak 17 igrača na posudbama, a neki od njih su dovedeni za velike novce (Nicklas Bendtner, Carlos Vela, Denilson), što znači da Wenger posljednjih nekoliko sezona baš i nije bio uspješan u odabiru pojačanja.
Istodobno je zbog Wengerova oklijevanja propuštena prilika da se dovedu Phil Jones i Scott Parker, a potom su brzopleto kupljeni za Premiership prespori Per Mertesacker te Mikel Arteta čija je pas igra daleko od potreba Arsenala. Mnogi obojicu smatraju novim promašenim Wengerovim investicijama. Komparirajući tržišnu vrijednosti momčadi Milana i Arsenala u trenutku dovođenja igrača, može se zaključiti kako Mourinho nije previše „iskarikirao“ Wengerove loše odluke. Prema nekim proračunima Milan je pametnim investicijama potrošio na slaganje današnje momčadi oko 70 milijuna funta, a Arsenal samo 15-tak milijuna manje. Na travnjaku se činilo da je ta razlika puno veća.
Doduše, treba reći kako su prosječne plaće igrača Milana prilično veće od Arsenalovih, gdje prednjači Robin van Persie sa 80.000 funta tjedne plaće, dok su, primjerice, primanja Zlatana Ibrahimovića duplo veća. Ipak, slušajući Wengereovu „kuknjavu“ neupućeni promatrač zaključio bi da je Arsenal „siromašan“ klub. Možda nije najbogatiji u Engleskoj, ali je sa potrošenih 124.4 milijuna funta ipak četvrti klub u Premiershipu po visini godišnjih izdataka za plaće kompletnog rostera, a prema Forbesovoj listi najvrjednijih svjetskih nogometnih klubova drži treću poziciju iza Real Madrida i Manchester United.
Navijači okupljeni oko inicijative „Arsenal FC, not PLC“ podupiru promociju mladih igrača i ulaganje u omladinsku školu, ali ističu kako momčad mora imati nekoliko iskusni igrača svjetske klase kako bi mladi igrači uz njih stasali. Kažu da poštuju socijalne obveze i poslovni interes PLC-a, ali podcrtavaju da bi osvajanje trofeja trebao biti osnovni cilj i smisao kluba kao što je Arsenal.
A Arsenal nije bilo kakav kluba, i prije dolaska Wengera na njegovu klupu važio je za jednog od najvećih engleskih klubova. U Wengerevoj eri osvojena su tri naslova prvaka Engleske, a Arsenal ih trenutačno ima 13. Era Arsenalovih uspjeha u novijoj povijesti ionako nije počela s Wengerom nego s Georgeom Grahamom, koji je nakon 18 godina posta 1989. vratio titulu prvaka na Highbury, u možda najdramatičnijoj završnici u povijesti engleskih prvenstava. Nešto starijim simpatizerima Arsenala dovoljno je samo reći Anfield, Alan Smith&Michael Thomas.
Svoju drugu titulu Graham je osvojio dvije sezone kasnije, a 1994. i Kup kupova, što je uz Kupa velesajamskih gradova (1970.) jedina Arsenalova europska titula. Usprkos uspjesima koje je polučio na klupi Arsenala, i to u kraćem razdoblju od Wengera, Graham francuskog stručnjaka ipak smatra najvećim menadžerom u modernoj povijesti klub. Međutim, ipak iznosi sumnju po pitanju Wengerove vizije daljnjeg razvoja kluba:
“Dennis Bergkamp, Robert Pires, Patrick Vieira, Marc Overmars, Freddie Ljungberg… Ako takve igrače ne nadomjestite s onima slične kvalitete, rezultatski pad je gotovo siguran“, kaže Graham i nada se kako se to neće dogoditi. Ali, upravo se događa, i to već duže razdoblje, jer Arsenal barem posljednje četiri sezone nije bio ni blizu osvajanja naslova prvaka. A ako se ovako nastavi, proći će još puno godine do sljedećeg naslova. Možda i najbolju ocjenu današnjeg Arsenala dao je legendarni Roy Keane, nekadašnji kapetan najvećeg Arsenalova suparnika u posljednje dvije dekade Manchester Uniteda.
"Ovo je najgori Arsenal koji sam ikada gledao! Doista pravi užas", izjavio je Keane nakon poraza "topnika" u Sunderlandu i ispadanja iz FA kupa.
Sukus navijačkih kritika na račun francuskog stručnjaka stane u jednu rečenicu: „Hvala mu na svemu što je do sada napravio, ali u nogometu se ne živi od prošlosti, vrijeme je da netko drugi nastavi tamo gdje je on stao.“
Hoće li Wenger napustiti Arsenal (ugovor mu istječe 2014.) vjerojatno će ovisiti o polučenom rezultatu ove sezone. Ne bude li izborio Ligu prvaka, sve je moguće. U tom slučaju vjerojatno ni glavni igrač Robin van Persie neće produžiti ugovor koji mu istječe 2013. Svjedoci kažu da je nakon poraza u Milanu satima sjedio u osami i razmišljao. Navodno su mu oči bile pune suza. Čini se da se rastanak primakao.
Nizozemac oklijeva s potpisom ugovora, a kako Wengerova moć uvjeravanja sve više kopni, navijači se boje kako će Persie poput Fabregasa zaključiti da je odlazak najracionalnija odluka. Poruku mu je poslao i Zlatan Ibrahimović rekavši da mora otići ako želi nešto osvojiti. Jer, klub koji prodaje najbolje igrače i misli isključivo na profit, očigledno i nema neke posebne ambicije. Mnogi smatraju da bi u Arsenalu konačno trebali odlučiti jesu li još uvijek veliki klub? Ako je odgovor potvrdan, onda bi to razmišljanje trebale pratite i ambicije kluba, a to znači da bi prioritet svakog menadžera trebao biti osvajanje trofeja, pa makar se on zvao i Arsene Wenger...
