„Postoji trener čija momčad godinama igra fantastičan nogomet, a njegovi igrači uvijek su mladi. Mali problem je u tome što nikako ne mogu osvojiti neki trofej“, čuvena je izjava portugalskog prgavca Josea Mourinha kojom je odgovorio na kritike jednog od dvojice svojih najvećih suparnika u vrijeme dok je radio u Premiershipu. I bez navođenja imena svima je jasno kako se Mourinhova aluzija odnosi na menadžera Arsenala Arsenea Wengera, stručnjaka koji je već 15 godina na klupi „topnika“ i time je menadžer s najdužim stažem u povijesti kluba.
„Bolje bi mu bilo da objasni navijačima Arsenala kako to da u posljednjih pet godina nije osvojio niti jedan trofej nego da zabada nos u tuđe dvorište“, sarkastično i „otrovno“, kako samo on to zna, odbrusio je trenutačni Real Madrida francuskom stručnjaku u kolovozu 2010. nakon što je Wenger kritizirao Mourinhovu taktičku postavku protiv Ajaxa u Ligi prvaka.
Prošle je godinu i pol dana, a po tom pitanju ništa se nije izmijenilo. Arsenal je posljednji trofej (FA kup) osvojio 2005., a od tada uglavnom gubi odlučne utakmice, a Wenger i dalje „trubi“ o mladoj momčadi koja nema dovoljno iskustva i treba vremena. No, čini se da vremena više nema, jer navijači su izgubili strpljenje. Nakon katastrofe od igre i rezultata u Milanu, u prvoj utakmici osmine finala Lige prvaka, konačno je prekipjelo većem dijelu Arsenalovih navijača, barem ako je suditi prema rezultatima anketa koje ovih dana provode neki britanski portali. Čini se da je u ovom trenutku više onih koji bi podržali Wengerov odlazak iz kluba nego ostanak. Nezadovoljstvo tinja već duže vrijeme, ali tek u posljednjih nekoliko mjeseci navijači „topnika“ počeli su dizati otvorene „bune“ protiv do sada svake kritike lišenog Wengera i općenite klupske politike. Posebice su glasni postali nakon debakla na Old Traffordu (8:2).
„Postali smo kanta za napucavanje“, zgražali su se tada navijači Arsenala, a taj dojam se pojačao nakon pada bez "ispaljenog metka" u Milanu.
Protestna skupina „Arsenal FC, not PLC“ (Public limited company) osmislila je nekoliko zanimljivih akcija. Protiv Blackburna prije dva tjedana protest su izrazili navlačenjem crnih plastičnih vrećica na sjedalice. Nakon četiri laka komada u Milanu i poraza od Sunderlanda u FA kupu, očekuju se nove akcije. Navijači će zasigurno nezadovoljstvo izraziti u sljedećem kolu Premiershipa, kada na Emirates stiže Tottenham, najveći rival „topnika“.
Navijači su svoje nezadovoljstvo iznijeli u nekoliko teze koje se mogu sažeti u jedno pitanje: Kako to da cijene ulaznice i profit kluba svake sezone raste, a istodobno je momčad sve slabija? Ističu kako je od velike investicije u izgradnju novog stadiona stalno „na meniju“ priča o financijskoj stabilizaciji kluba, međutim, godine prolaze, stadion od 60.000 mjesta stalno je ispunjen do posljednjeg mjesta, iako su cijene ulaznice najviše u Premiershipu, goleme količine novca slijevaju se u klupsku blagajnu, no trofeja nema, ali ima konstantne prodaje najboljih igrača. Uprava kluba ostavlja dojam da još uvijek čvrsto stoji iza Wengera, no već godinama postoji kontradiktornost u njihovim izjavama. Wenger cijelo vrijeme tvrdi kako Arsenal ne može financijski parirati najbogatijim klubovima, dok Uprava tvrdi kako je menadžeru na kraju svake sezone osiguran pozamašan budžet za dovođenje novih igrača. Još prije tri sezone jedan od čelnika kluba Keith Edelman izjavo je kako je Wengeru stavljeno na raspolaganje 70 milijuna funta u ljetnom prijelaznom roku, a znamo da nisu iskorišteni. Iz svega je jasno da netko ne govori istinu, ističu srditi navijači Arsenala.
Krajem mjeseca u Arsenalu bi trebali objaviti polugodišnje izvješće o poslovanju kluba. Očekuje se profit od 55 milijuna funta, a ostvaren je ponajviše prodajom trojice važnih igrača Cesca Fabregasa, Samira Nasrija i Gaëla Clichyja. Taj podatak dodatno će razbjesniti navijače. Dakle, novca ima, i to sasvim dovoljno, ali pravih pojačanja nema na vidiku. Wenger je navodno „post festum“ zaključio da treba klasnije igrače, pa je zaželio napadača Koelna Lukasa Podolskog, na listi želja su također “fantazisti“ Borussije Dortmund i Lillea Mario Götze i Eden Hazard. Engleski izvori, međutim, ističu da će Wenger morati izboriti mjesto koje vodi u Ligu prvaka kako bi doveo barem jednog ili dvojicu od spomenutih igrača, u suprotnom od pojačanja neće biti ništa.
Neki će reći da Wengerovo dosadašnje „principijelno inzistiranje“ na mladim igračima nije ništa drugo neko krinka za bogaćenje najvećih dioničara kluba. Drugi misle kako Wenger ne želi preuzeti odgovornost kupovinom velikih imena, jer ovako u mladoj momčadi uvijek ima dobar alibi za neuspjehe, treći ističu da Wenger ne podnosi kada u momčadi postoje veće zvijezde od njega samog… Mourinho je proteklih godina znao „spustiti“ Wengeru kazavši da je svih ovih godina zapravo imao na raspolaganju sasvim dobru momčad i popriličan budžet, no nije uspio ništa napraviti jer je „rođeni gubitnik“. Kritičari će potkrijepiti Mourinhovo mišljenje podatkom kako Arsenal trenutačno ima čak 17 igrača na posudbama, a neki od njih su dovedeni za velike novce (Nicklas Bendtner, Carlos Vela, Denilson), što znači da Wenger posljednjih nekoliko sezona baš i nije bio uspješan u odabiru pojačanja.
Istodobno je zbog Wengerova oklijevanja propuštena prilika da se dovedu Phil Jones i Scott Parker, a potom su brzopleto kupljeni za Premiership prespori Per Mertesacker te Mikel Arteta čija je pas igra daleko od potreba Arsenala. Mnogi obojicu smatraju novim promašenim Wengerovim investicijama. Komparirajući tržišnu vrijednosti momčadi Milana i Arsenala u trenutku dovođenja igrača, može se zaključiti kako Mourinho nije previše „iskarikirao“ Wengerove loše odluke. Prema nekim proračunima Milan je pametnim investicijama potrošio na slaganje današnje momčadi oko 70 milijuna funta, a Arsenal samo 15-tak milijuna manje. Na travnjaku se činilo da je ta razlika puno veća.
Doduše, treba reći kako su prosječne plaće igrača Milana prilično veće od Arsenalovih, gdje prednjači Robin van Persie sa 80.000 funta tjedne plaće, dok su, primjerice, primanja Zlatana Ibrahimovića duplo veća. Ipak, slušajući Wengereovu „kuknjavu“ neupućeni promatrač zaključio bi da je Arsenal „siromašan“ klub. Možda nije najbogatiji u Engleskoj, ali je sa potrošenih 124.4 milijuna funta ipak četvrti klub u Premiershipu po visini godišnjih izdataka za plaće kompletnog rostera, a prema Forbesovoj listi najvrjednijih svjetskih nogometnih klubova drži treću poziciju iza Real Madrida i Manchester United.
Navijači okupljeni oko inicijative „Arsenal FC, not PLC“ podupiru promociju mladih igrača i ulaganje u omladinsku školu, ali ističu kako momčad mora imati nekoliko iskusni igrača svjetske klase kako bi mladi igrači uz njih stasali. Kažu da poštuju socijalne obveze i poslovni interes PLC-a, ali podcrtavaju da bi osvajanje trofeja trebao biti osnovni cilj i smisao kluba kao što je Arsenal. A Arsenal nije bilo kakav kluba, i prije dolaska Wengera na njegovu klupu važio je za jednog od najvećih engleskih klubova. U Wengerevoj eri osvojena su tri naslova prvaka Engleske, a Arsenal ih trenutačno ima 13. Era Arsenalovih uspjeha u novijoj povijesti ionako nije počela s Wengerom nego s Georgeom Grahamom, koji je nakon 18 godina posta 1989. vratio titulu prvaka na Highbury, u možda najdramatičnijoj završnici u povijesti engleskih prvenstava. Nešto starijim simpatizerima Arsenala dovoljno je samo reći Anfield, Alan Smith&Michael Thomas.
Svoju drugu titulu Graham je osvojio dvije sezone kasnije, a 1994. i Kup kupova, što je uz Kupa velesajamskih gradova (1970.) jedina Arsenalova europska titula. Usprkos uspjesima koje je polučio na klupi Arsenala, i to u kraćem razdoblju od Wengera, Graham francuskog stručnjaka ipak smatra najvećim menadžerom u modernoj povijesti klub. Međutim, ipak iznosi sumnju po pitanju Wengerove vizije daljnjeg razvoja kluba:
“Dennis Bergkamp, Robert Pires, Patrick Vieira, Marc Overmars, Freddie Ljungberg… Ako takve igrače ne nadomjestite s onima slične kvalitete, rezultatski pad je gotovo siguran“, kaže Graham i nada se kako se to neće dogoditi. Ali, upravo se događa, i to već duže razdoblje, jer Arsenal barem posljednje četiri sezone nije bio ni blizu osvajanja naslova prvaka. A ako se ovako nastavi, proći će još puno godine do sljedećeg naslova. Možda i najbolju ocjenu današnjeg Arsenala dao je legendarni Roy Keane, nekadašnji kapetan najvećeg Arsenalova suparnika u posljednje dvije dekade Manchester Uniteda: "Ovo je najgori Arsenal koji sam ikada gledao! Doista pravi užas", izjavio je Keane nakon poraza "topnika" u Sunderlandu i ispadanja iz FA kupa. Sukus navijačkih kritika na račun francuskog stručnjaka stane u jednu rečenicu: „Hvala mu na svemu što je do sada napravio, ali u nogometu se ne živi od prošlosti, vrijeme je da netko drugi nastavi tamo gdje je on stao.“
Hoće li Wenger napustiti Arsenal (ugovor mu istječe 2014.) vjerojatno će ovisiti o polučenom rezultatu ove sezone. Ne bude li izborio Ligu prvaka, sve je moguće. U tom slučaju vjerojatno ni glavni igrač Van Persie neće produžiti ugovor koji mu istječe 2013. Svjedoci kažu da je nakon poraza u Milanu satima sjedio u osami i razmišljao. Navodno su mu oči bile pune suza. Čini se da se rastanak primakao. Nizozemac oklijeva s potpisom ugovora, a kako Wengerova moć uvjeravanja sve više kopni, navijači se boje kako će Persie poput Fabregasa zaključiti da je odlazak najracionalnija odluka. Poruku mu je poslao i Ibrahimović rekavši da mora otići ako želi nešto osvojiti. Jer, klub koji prodaje najbolje igrače i misli isključivo na profit, očigledno i nema neke posebne ambicije. Mnogi smatraju da bi u Arsenalu konačno trebali odlučiti jesu li još uvijek veliki klub? Ako je odgovor potvrdan, onda bi to razmišljanje trebale pratite i ambicije kluba, a to znači da bi prioritet svakog menadžera trebao biti osvajanje trofeja, pa makar se on zvao i Arsene Wenger...
