Tri vijesti o kojima se priča
Nekima je uspjelo, a nekima nije. Biti trenerom dijametralno je suprotno od samog igranja. Tek kad se sjedne u vruću trenersku stolicu postane se svjestan koliko je zapravo težak i zahtjevan posao nogometnog stratega. I pritom uspjeh iz igračkih dana nije nikakva garancija za trenersku 'besmrtnost'. Najbolji primjer je Diego Maradona.
Nogometni treneri zavise i ovise jedino o rezultatima, rijetki su primjeri gdje je nauštrb toga sigurna njihova pozicija. Sudit će im se isključivo po učinku na kraju utakmice, dok je dojam samo dodatni bonus. Doduše, navijači bi uvijek voljeli gledati atraktivan nogomet u kojem se stalno pobjeđuje. To je savršena maksima ovog sporta, ali i teško ostvariva.
Igra lijepa za oko privlači ljude na stadion, a rezultat kupuje dugovječnost na klupi i eventualni ulazak u legende. Na tom putu našlo se i nekoliko nogometnih velikana s bogatom igračkom karijerom. Zanimljivo je da su to većinom treneri koji su prošlosti igrali zadnjeg veznog ili stopera. Neki od njih tu su izgradili taktičku obrazovanost i nogometnu inteligenciju. Trenerski život u suprotnome bi im se strmoglavo sjurio prema dnu, kao donedavno Igoru Štimcu.
Trenutno su u 'in'....
Danas je najpoznatije ime iz te kategorije Josep Guardiola, bivši član Barcelone i španjolske reprezentacije. Čak je veći ugled i slavu stekao kao trener Barcelone s kojom je osvojio sve što je mogao, a pred njim je još dovoljno vremena da se upiše u povijest kao jedan od najvećih. Konačni sud ionako će se donijeti na zalasku karijere.
Ipak, ove sezone najveću pažnju privlači Diego Simeone. Također kao zadnji vezni, Argentinac je igračku karijeru gradio od Velez Sarsfielda preko Atletica, Intera, Lazija pa natrag do Atletica i Racinga, gdje je završio karijeru. Trenutno je trener Atletica i hit Primere, a 2012. godine osvojio je Europsku ligu. Preporodio je momčad i u prvi plan gurnuo Diega Costu za kojega se otimaju Brazil i Španjolska.
I na Apeninima je svoje mjesto pod suncem pronašao jedan radni veznjak, Antonio Conte. Dvostruka kruna s Juventusom i renome ponajboljeg stručnjaka Serie A dovoljno govore. Čvrsta ruka uz teren i jasna filozofija igre brzo su donijele rezultate. Po prvi puta u povijesti talijanskog nogometa otkako je 20 klubova u Serie A, neki je klub završio bez poraza, a to je bio upravo Conteov Juventus koji u 38 utakmica nije upisao niti jedan poraz. Vratio je 'Staroj dami' puni sjaj. Ne moraju se svi slagati s njegovom taktikom i stilom igre, ali uspjesi su danas jedino mjerilo.
U Njemačkoj, pak, u tišini sve bolje uspjehe postiže bivši stoper Liverpoola i finske reprezentacije Sami Hyypiä. Njegov Bayer Leverkusen nedavno je razmontirao Šahtar u Ligi prvaka (4:0), dok u Bundesligi zaostaje samo bod za vodećim Bayernom.
Teško je ne spomenuti današnjeg izbornika Francuske i nekad velikog igrača Tricolora, Didiera Deschampsa. Prvi klub bio mu je Monaco i već je 2003. godine proglašen francuskim trenerom godine. Sezonu nakon toga dogurao je do finala Lige prvaka, gdje je poražen od Mourinhovog Porta. Kasnije je vratio skandalima pogođeni Juventus u prvu ligu. U sezoni 2009/2010. preuzeo je Marseille i odmah ga odveo do naslova prvaka koji je čekao dugih 18 godina.
Dobar primjer imamo i u HNL-u. Igor Tudor definitivno se prometnuo u prvo trenersko ime ove sezone. Znamo koliko je bio talentiran igrač, čak i kapetan reprezentacije, a danas je na čelu euforičnog i preporođenog Hajduka. Što je najvažnije, 'bijeli' teže igri, puni su samopouzdanja i krasi ih momčadski duh.
Istina da Tudora ne možemo svrstati u kategoriju gore navedenih stručnjaka zbog težine lige i trenerske povijesti, ali sigurno je na dobrom putu, na kojem će mu se, nadamo se, pridružiti i Niko Kovač, još jedan zadnji vezni...
Pratite najnovije vijesti bilo kada, bilo gdje. Pratite nas na Facebooku i Twitteru. Pratite GOL.hr putem iPhonea i ANDROID mobilnih uređaja.
