Real svoje velike pobjede slavi na fontani Cibeles, a Atletico nekoliko stotina metara dalje, na fontani Neptuno. Real je bio i ostao klub vladajuće klase i španjolskog dvora, a Atletico radničke klase Madrida, iako je u jednom razdoblju svoje povijesti imao status vojnog kluba. Atletico se do 1947. zvao Atlético Aviacion de Madrid i bio je pod zaštitom vojnih struktura na čelu sa svojim najpoznatijim navijačem, generalisimusom Francom.
Tri vijesti o kojima se priča
Najveće čudo u povijesti ili kraj 'opsesije' zbog koje je spiskano milijardu eura
Ancelotti priznao ono što ostali u Realu ne žele priznati!
Simeone ne očajava: Costa i Arda su važni igrači, ali...
Međutim, Atletico je na vlastiti zahtjev odustao od tog statusa i zatražio povratak korijenima, radničkoj klasi, dok je uvriježeno mišljenje da navijači Reala uglavnom dolaze iz viših klasa Madrida i cijele Kastilje, što je naravno preopćenita diferencijacija. Kako god, navijači dvaju klubova se, najblaže rečeno, ne podnose. Veliki je to rivalitet koji traje sedamdesetak godina.
Bitka za Madrid iz 1959.
Vremešnijim Madrižanima još je u sjećanju veliki okršaj Reala i Atletica u polufinalu Kupa prvaka 1959. Sezonu prije mrski gradski suparnici vodili su ogorčenu bitku za prvaka Španjolske. Real je na kraju trijumfirao s tri boda prednosti, a budući da je bio aktualni prvak Europe, Atletico je mogao nastupiti u Kupu prvaka.
U prvoj utakmici Real je pobijedio 2:1, no Atletico je u uzvratu slavio s 1:0, a kako tada nije važilo pravilo gola u gostima, šest dana kasnije igrala se nova utakmica na neutralnom terenu u Zaragozi. U dramatičnoj utakmici Real je došao do svojeg četvrtog uzastopnog finala Kupa prvaka pobijedivši 2:1 golovima Alfreda Di Stefana i Ferenca Puskasa. Atletico nije bio ljubimac Fortune niti u svom do sada jedinom finalu Kupa prvaka. Godine 1974. na tragičan je način ispustio titulu, nešto slično kao Hrvatska u Beču protiv Turske.
Atleticova 'tragedija' na Heyselu
Madrižani su se u finalu, koje se igralo na Heyselu, sastali s Bayernom. Atletico je u produžetku, u 114 minuti poveo golom nedavno preminulog Luisa Aragonesa, no Hans-Georg Schwarzenbeck izjednačio je četiri minute kasnije. U ponovljenom finalu dva dana kasnije Nijemci su lako svladali (4:0) moralno utučene Španjolce.
Do sredine 70-tih godina Atletico je po osvojenim trofejima, moći i utjecaju bio al pari Barceloni i ne odveć daleko od Reala. Smrću Franca i dolaskom demokracije Atleticova moć postupno je kopnjela.
Simeone može ući u povijest
Do najnovije titule, koju je čekao 18 godina, osvojio je tek dva naslova prvaka u posljednjih 37 godina. U posljednjih petnaestak godina Realova dominacija u gradu pretvorila se u hegemoniju. Atletico do prošlosezonskog finala Kupa kralja nije pobijedio Real 25 utakmica zaredom, gotovo punih 14 godina. No, s ove distance to se finale čini kao mogućom prekretnicom u odnosima moći dvaju velikana.
Početkom ove sezone Atletico je pod vodstvom Diega Simeonea, još jednom pobijedio Reala na Santiago Bernabeuu. Argentinski trener ima priliku postati klupski prvak Europe kao tek treći trener neeuropljanin, a to je dosada uspjelo samo njegovim sunarodnjacima Luisu Carnigliju i Heleniju Herreri. Obojici u dva navrata, Carnigaliju na klupi najslavnijeg Reala 1958. i 1959., a Herreri s „Grande Interom“ 1964. i 1965.
'Mudrac iz Hortalezea' pomaže s onog svijeta
Simeone ima šansu ući u povijest. Njegovi "atletičari" morat će odigrati na granici svojih mogućnosti, pa i više od toga, a trebat će i pomoć Fortune, posebice ako ne budu igrali ozlijeđeni Diego Costa i Arda Turan. Neće biti na odmet i pomoć duhova. Aragonesovoj generaciji nisu bili skloni, možda „Mudrac iz Hortalezea“ stvar uzme u svoje ruke i ovaj put pripomogne svojima s onoga svijeta?
