Takvi se slučajevi najčešće događaju u siromašnim zajednicama gdje su dobro plaćeni sportaši očigledne mete otmičara. Slučaj Wilsona Ramosa završio je sretno, no nije uvijek tako.

Nekoliko mjeseci uoči prelaska u Real, tada nadolazećoj brazilskoj zvijezdi, Robinhu, oteta je majka. Nakon 41. dana i uplate od 75 tisuća dolara, dehidrirana i izmučena nađena je na ulicama Sao Paola.

2007. godine, otmičari su za puštanje brata gruzijskog kapetana Kaladzea tražili 600 tisuća dolara. Novac nije uplaćen, a pet godina poslije pronađen je mrtav. Gotovo istu kalvariju prošla je i honduraška zvijezda Wilson Palacios. Oteti brat pronađen je mrtav nakon 18 mjeseci potrage.

Dmitar Berbatov sam je bio žrtva otmice, kao i njegove kći i djevojka. Ljetos je otet, ali ubrzo i pušten otac Chelseajeva Nigerijca Obija Mikela.

Iz našeg susjedstva, najpoznatiji je slučaj Lepe Brene i nekadašnje teniske zvijezde Slobodana Živojinovića. 2000. otet im je sin Stefan, no priča je uz uplatu od milijun eura imala sretan završetak.

Sličnu dramu na godinu doživi oko osam tisuća ljudi. Čak 75 % otmica događa se Srednjoj i Južnoj Americi. Velik je broj i u bivšim državama SSSR-a, zemljama europskog jugo-istoka i središnje Afrike.

U zemljama u kojima siromaštvo uzima sve veći dio stanovništva, sportaši svojim unosnim ugovorima, postaju žrtve iznuda. Otimanje je u modi, a moda je to koja zaprepašćuje.