Kada kažete Panama, rijetko kome će nogomet biti prva asocijacija, čak i onima kojima je nogomet uglavnom prvo na što pomisle kada nešto čuju.
Tri vijesti o kojima se priča
Možda ni nastup na Svjetskom prvenstvu 2018. godine nije bio dovoljan da ostavi jači dojam od stvari poput boksa, prekrasnih plaža, povezanosti sa Sjedinjenim Američkim Državama ili čak Manuela Noriege.
Tri brata koji su odabrali loptu
Dugo vremena malo je toga bilo nogometno vezano uz Panamu. Reprezentacija je postojala, ali nije ostvarivala značajnije rezultate ni na kontinentalnoj razini.
Panama nije imala ni poznate igrače koji bi popularizirali nogomet u toj malenoj državi s nešto više od četiri milijuna stanovnika.
A onda su došle kasne osamdesete i pojava braće Dely Valdés – Armanda, rođenog 1964. godine, te njegove tri godine mlađe braće blizanaca Jorgea i Julija.
Uspješna karijera i tragičan kraj Armandova života
Armando je bio svojevrsni pionir koji je probio led. Bio je prvi panamski nogometaš koji je napravio ozbiljniju karijeru na međunarodnoj sceni, uz značajne nastupe u Argentini i Urugvaju, a na kraju i u urugvajskom Peñarolu gdje je bio jedan od najistaknutijih igrača.
Kod kuće je bio obožavan, ali nažalost njegova je priča završila tragično. Nakon srčanog udara pao je u višegodišnju komu te je preminuo 2004. godine sa samo 40 godina.
Julio je s razlogom nosio nadimak Panagol
Na globalnoj nogometnoj sceni ipak su puno poznatija njegova braća, posebno Julio, koji je postao prva velika panamska zvijezda europskog nogometa i do danas najbolji panamski nogometaš u povijesti. Nosio je nadimak "Panagol", a karijeru je završio sa sjajnim prosjekom od približno pola pogotka po utakmici.
Ipak, put prema Europi tada nije bio jednostavan pa je sreću prvo pronašao u urugvajskom Nacionalu iz Montevidea. Vrlo brzo istaknuo se kombinacijom brzine i snage, ali posebno je bio opasan u skoku gdje je često bio nezaustavljiv. Velik broj pogodaka postigao je upravo glavom iz najrazličitijih situacija.
Nedodirljiv među navijačima Nacionala postao je nakon osvajanja naslova prvaka 1992. godine kada je ujedno bio i najbolji strijelac lige. Nakon toga više nije bilo dvojbe da je spreman za Europu.
U PSG-u zamijenio Weaha, nogomet života odigra u srednjim tridesetim
Odmah je stigao u tada vrlo jaku Serie A, u Cagliari, gdje je u dvije sezone postigao 21 pogodak. To je bilo dovoljno da ga primijeti tada snažni Paris Saint-Germain. Naravno, ne bogat kao danas, ali dovoljno moćan da dovede jednog od najtraženijih napadača tog vremena.
Nije imao lagan zadatak jer je trebao zamijeniti Georgea Weaha nakon njegova odlaska u Milan. Ipak, uspio je, a 1996. godine s PSG-om osvojio je Kup pobjednika kupova.
Zanimljivo, svoj najbolji nogomet igrao je već debelo u tridesetima.
Kao tridesetogodišnjak otišao je u španjolski Oviedo gdje je igrao vrlo dobro, ali prava priča dogodila se kada je s 33 godine prešao u Málagu. Tamo je u omalenom i brzom Daríu Silvi pronašao idealnog partnera u napadu.
U tri sezone zabio je za Málagu 38 pogodaka čime je i danas najbolji strijelac kluba u najvišem rangu španjolskog nogometa. U plavo-bijelom dresu igrao je i četvrtfinale Kupa UEFA. Njega i Silvu španjolski su mediji prozvali "La Doble D", jednim od najubojitijih napadačkih tandema tog razdoblja.
Jorge je bio još efikasniji, ali Europu nije vidio
Njegov brat blizanac Jorge, s kojim je često igrao u napadu reprezentacije, također je bio sjajan strijelac, ali svoju je karijeru izgradio uglavnom izvan Europe. Posebno uspješan bio je u Japanu gdje je nekoliko sezona bio među najboljim strijelcima lige, a u pojedinim klubovima imao je čak i prosjek veći od jednog gola po utakmici. Ipak, u Europu se nikada nije otisnuo.
Iako su godinama pokušavali izboriti nastup na Svjetskom prvenstvu ili Gold Cupu, braća Dely Valdés to dugo nisu uspijevala. Tek je Armando zaigrao na Gold Cupu 1993. godine, ali kao jedini predstavnik obitelji jer blizance njihovi tadašnji klubovi nisu pustili na turnir.
S reprezentacijom je uspjeh došao na samom kraju karijere
Velika prilika stigla je 2005. godine, godinu dana nakon Armandove smrti. Tada su blizanci, već s 38 godina života, poveli Panamu na Gold Cup na koji se reprezentacija napokon uspjela kvalificirati.
Jorge je zabio u četvrtfinalu i polufinalu, ali je u finalu protiv Sjedinjenih Američkih Država promašio jedanaesterac u raspucavanju. Bio je to vrlo tužan trenutak za braću koja su napokon dobila priliku ostvariti nešto veliko s reprezentacijom.
Dvije minute do ispunjenja snova
Nakon igračke karijere ostali su vezani uz panamski nogomet kroz razne trenerske funkcije, pri čemu je Julio čak bio izbornik reprezentacije, a Jorge pomoćni trener.
Najveću dramu doživjeli su u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2014. godine kada su bili na samo nekoliko minuta od plasmana. Trebala im je domaća pobjeda protiv Sjedinjenih Američkih Država, a sve do 92. minute vodili su 2:1. Tada su Amerikanci zabili dva pogotka, preokrenuli susret i otputovali na Svjetsko prvenstvo, dok je cijela Panama ostala u šoku.
Nakon tog velikog razočaranja Julio Dely Valdés podnio je ostavku. Ipak, njegovi mu sunarodnjaci to nikada nisu zamjerili.
Do danas je ostao najveća legenda panamskog nogometa i jedna od najomiljenijih osoba u svojoj domovini.
