Još samo jedan tjedan, još samo četiri utakmice i još samo četiri reprezentacije. Svjetsko prvenstvo u Katru stiglo je do same završnice, a tamo je opet ta mala, ali nogometno toliko velika Hrvatska.
Opet sanjamo taj zlatni trofej, najpoznatiji u svijetu sporta. Opet su Vatreni tako blizu, ali blizu su i ostale tri reprezentacije. Tko god da ga se dočepa, to će biti uistinu za povijesne knjige.
Ah, ti Hrvati...
Recimo, da Hrvatska uzme naslov, bila bi to nova senzacija malene nacije koja je oduševila cijeli svijet već dva puta. Prije 24 godine, tek nekoliko godina nakon neovisnosti i rata, svijet je upoznao Hrvate kao nikad do tada. Nogomet je ipak najveći mogući ambasador jedne zemlje.
Dvadeset godina nakon toga i najnovije generacije bile su oduševljene Hrvatima. Finale u Moskvi dovelo je Vatrene u najveću utakmicu u sportu općenito.
Dalje od toga nema. To jest, ima, doček sa zlatnim kipićem u rukama Luke Modrića nakon izbacivanja Brazila, Argentine i moguće osvete Francuzima. Ljudi moji, je li to, ali sad zbilja, moguće?
Maroko, ma čudo nad čudima
U sličnoj je situaciji Maroko, prva afrička reprezentacija koja se plasirala u polufinale nekog svjetskog prvenstva. Ljudi su već napravili čudo. Do njega su došli igrajući protiv Hrvatske, Belgije, Španjolske i Portugala, a da nisu primili gol.
Onaj jedan jedini, i to autogol, postignut je u utakmici s Kanadom. Gol nisu čak primili ni kod raspucavanja 11-eraca sa Španjolskom. Lavovi s Atlasa jednostavno su čudesni, a čudo nad čudima bilo bi njihovo osvajanje naslova. Puno, puno veće nego ono hrvatsko.
Messi s peharom, slika koja nedostaje
A sad zamislite da novi prvak postane Argentina. Ne želimo im to, naravno, zbog očitog razloga, ali samo zamislite. Lionel Messi nije uspio one 2014. u Brazilu, kada je proglašen najboljim igračem prvenstva, ali jednostavno su Nijemci bili jači za taj jedan jedini gol Gotzea u produžecima finala.
Nema Messi ni sad bogzna kakvu momčad iza sebe, ali sada žive za taj trofej više nego ikada. Žive za to da Messi svoju veličanstvenu karijeru okruni onim najvećim uspjehom koji toliko sanja, koji mu nedostaje da ga i službeno možemo proglasiti najvećim među najvećima.
Messi na tronu također bi dobio, ne jednu, već nekoliko filmskih ekranizacija. Baš kao i Hrvati i Marokanci.
Dvostruka kruna, prva u modernoj eri
Pa što ako Francuzi opet osvoje, nema tu neke velike priče, reći će možda neki. I da, neće to biti senzacionalna priča kao prve tri, slažemo se. No i Francuzi bi napravili svojevrstan podvig, i to ne zbog toga što igraju ovo prvenstvo bez ozlijeđenih Benzeme, Kantea i ostalih kojih nema u Katru.
Francuzi bi obranom titule prvaka ponovili uspjeh Italije i Brazila. Samo su oni branili svjetske titule, Azzuri još tamo 30-ih godina, a Selecao početkom 70-ih. No nitko to nije napravio u modernoj eri, u ovakvim formatima svjetskih prvenstva. Nitko.
Nisu to uspjeli ni Nijemci 80-ih kada su igrali tri finala zaredom (1982. – 1990.), ni Brazilci 90-ih, koji su također igrali tri uzastopna finala (1994. - 2022.). I baš bi zato Francuzi ispisali povijesne knjige svjetskog nogometa, a ova generacija ušla bi u legendu. Jer je to prokleto teško, najteže u nogometu.
