Tek jednu svjetsku broncu u povijesti osvojila je reprezentacija Portugala na svjetskim nogometnim prvenstvima.
Porazan je to podatak ako se vodimo činjenicom da je riječ o državi koja praktično na godišnjoj bazi izbacuje nogometaša najviše svjetske klase. Tako da nas ne čudi što su još jednom na Svjetsko prvenstvo došli s ambicijama napraviti velik rezultat.
Protiv Švicarske najbolja predstava unazad nekoliko godina
S pobjedama u prva dva kola osigurali su prolazak, a kad su vidjeli da imaju sigurno prvo mjesto u skupini su se mogli malo opustiti pa im se omakao poraz u završnici od Južne Koreje.
Svoju kvalitetu potvrdili su u osmini finala. Portugal je tamo razbio Švicarsku s ogromih 6:1, ali još bitnija bila je igra. Napokon su odigrali u razini s talentom i kvalitetom koje posjeduju. Igrali su lepršavo, atraktivno i efikasno. Osigurali su mjesto među osam najboljih i susret protiv Maroka.
Maroko = Borbenost i odlučnost
Marokanci su svoje mjesto tamo osigurali na račun borbenosti, čvrste obrane i iskorištavanju prilika za koje su znali da ih neće stvoriti puno. Izborili su na taj način kaznene udarce protiv Španjolske, iz njih izašli kao pobjednici te su bili spremni nešto slično napraviti i njihovim zapadnim te svojim drugim prekomorskim susjedima.
Utakmica Portugala i Maroka nije bila suviše uzbudljiva. Zapravo, Portugalci, bez Cristiana Ronalda u prvom sastavu, pokušali su igrati, ali naletjeli su na protivnika koji je pročitao njihove namjere, a onda je Fernando Santos vrlo brzo vratio sve na svoj poznati, ali nimalo popularni način igre.
Šokirani su Portugalci pred kraj prvog dijela, kad je En-Neysri nakon nebeskog skoka pogodio za vodstvo. I to je značilo zatvaranje.
Pokušao je Portugal nekoliko puta vrlo ozbiljno. Udarci Brune Fernandesa završili su na gredi i tik preko gola, dok je Bono zaustavio udarce Felixa i Ronalda, koji je dobio priliku u drugom dijelu.
Maroko je slavio, a svi su gledali Ronalda
Mogla je krenuti marokanska fešta, postali su ovom pobjedom prva afrička reprezentacija u polufinalu i nitko nije mogao reći kako isto nije apsolutno zasluženo.
No, vrlo brzo je fokus pao s pobjednika ovog susreta. Okrenuo se na Cristiana Ronalda, kojem je ovo sigurno bilo posljednje svjetsko prvenstvo. Nakon što nije započeo utakmicu, što mu je također bilo bolno, nakon ulaska nije uspio napraviti ništa, tek zaprijetiti pred kraj susreta, no daleko je to bilo od onoga što on već godinama unazad radi.
Ovo prvenstvo trebalo je biti posljednji ples za jednog od najboljih nogometaša i najubojitijih strijelaca u povijesti. Na kraju je on taj ples morao otplesati na najtužniju moguću melodiju, na rekvijem koji mu je imaginarno odsviran dok je izlazio s terena izbjegavajući pokušaje utjehe te dok je u tunelu, potpuno slomljen i u suzama, sam odlazio do svlačionice.
Velikan je pao nevjerojatno bolno i njegova tuga ukrala je pažnju s veličine rezultata Marokanaca, a ona je ogromna. Zapravo, Maroko je jedna od najboljih priča koju nam je Katar uspio ponuditi.
