Povijest svjetskih prvenstava obiluje dramatičnim utakmicama i važnim golovima. Teško je reći koji su najvažniji. Jasno je da se golovi u finalima najviše pamte, no put do finala nerijetko je dramatičniji i izazovniji nego samo finale.
Izdvojit ćemo, prema našem mišljenu, tri jako važna gola, koja su utabala put pobjednicima do osvajanja naslova prvaka svijeta. Naravno, puno toga ovisi o preferencijama i životnoj dobi autora ovog izbora. Stoga nećemo ići u predaleku povijest, izdvojit ću golove koje osobno jako dobro pamtim.
Svjetsko prvenstvo u SAD-u 1994. porušilo sve rekorde
Nakon Rossijeva odlučujućeg gola Brazilu na Svjetskom prvenstvu 1982., izdvajam najvažniji gol na Svjetskom prvenstvu 1994., koje je po prvi put u Sjedinjenim Američkim Državama. Tih godina vladalo je mišljenje kako nogomet u SAD-u nije pretjerano popularan, no pokazalo se da je to relativan pojam.
Turnir je porušio sve rekorde u gledanosti i prema mnogim aspektima bio je najbolji u povijesti. Ukupna posjeta stadionima bila je preko 3,5 milijuna gledatelja, a prosjek je prelazio 68 tisuća po utakmici. Te su brojke još uvijek nedostignute i pitanje je hoće li ikada biti srušene.
Najveća promjena bila je uvođenje novog bodovnog pravila, pobjeda je nosila tri boda umjesto dotadašnja dva, olabavljeno je pravilo zaleđa, linija više nije bila zaleđe, a novina je bila i ta da se vratarima zabranjuje u kaznenom prostoru hvatanje rukama lopte koja je dodana od strane suigrača.
Sve je to uvedeno kako bi se stimulirala napadačka igra. Promjene su se pokazale kao pun pogodak jer je značajno povećan prosjek golova u odnosu na prethodno Svjetsko prvenstva, s 2,21 na 2,73.
Labudov pjev Diega Maradone
Turnir je obilježio i labudov pjev Diega Maradone, koji se iznenađujuće stesao i utegao, tjelesno je izgledao skoro kao na početku karijere.
Dobro je započeo turnir nagovijestivši da bi mogao opet mogao biti senzacionalan. Efektan pogodak Grčkoj i još više proslava toga gola obišla je svijet bezbroj puta. Vrtjelo se danima. No ubrzo je uslijedio šok, Maradona je pao na dopinškom testu. U krvi mu je pronađen nedozvoljena supstanca – ozloglašeni efedrin.
Maradona i argentinski medij grmjeli su o brazilskoj zavjeri, prstom su upirali u Brazilca Joaa Havelangea, već ostarjelog predsjednika FIFA-e kojem je usrdno asistirao švicarski financijski „akrobat“ i kasniji nasljednik Sepp Blatter.
Maradona je već godinama prije optuživao FIFA-ine birokrate za korupciju, a nakon izbacivanja s turnira otvoreno ih je nazvao kriminalnom organizacijom, preciznije mafijom. Njegove tvrdnje desetljećima poslije pokazale su se u mnogim aspektima točnima. Korupcija u FIFA-i cvala je odavno, sve se to znalo već i davno prije, no nije se o tome govorilo i pisalo otvoreno i javno.
Srdžba Argentinaca
Bilo je mnogo toga točnog u Maradoninim optužbama, točno je i da je stao na žulj nogometnim moćnicima, koji su stoga možda imali motiv da ga pošalju u mirovinu, no isto tako je točno da je Maradona bio poznat po tome što je godinama svašta uzimao i pitanje je koliko mu se puta prije toga progledavalo kroz prste.
To što je tadašnja FIFA-in vrhuška ogrezla u korupciju, opet ne znači da Maradona nije koristio nedozvoljene stimulanse, a tko zna je li se ikada skinuo s kokaina. Argentinci su optuživali Brazilce da su se uplašili Gauča pod vodstvom Maradone, koji su dobro ušli u turnir i bacili su rukavicu Brazilcima.
A Brazil je stigao u SAD samo s jednim ciljem – da konačno prekine post i nakon 24 godine ponovno osvoji naslov prvaka svijeta. 80-ih „sveti Gral“ izmicao je opjevanoj u suzama Zicovoj i Socratesovoj generaciji, posljednjim nogometnim romantičarima i pravovjernim sljedbenicima joge-bonito.
Brazilci su patili, frustracije su bile velike. Da sve bude još više emocijama nabijano i patetičnije, zarekli su se da će osvojiti zlato u spomen na nekoliko tjedana prije poginulog Ayrtona Sennu, čuvenog vozača formule 1 i brazilskog nacionalnog heroja.
Brazil mijenja stil i više ne želi umirati u ljepoti
Brazil je već na SP-u Italiji 1990. pokušao promijeniti stil i zaigrati europskije, no taj se pokušaj raspao kao kula od karata već u osmini, i to baš protiv Argentine.
U utakmici u kojoj su Brazilci apsolutno dominirali i pogodili pet puta okvir gola, Argentina je trijumfirala s jednim ozbiljnijim prelaskom centra i Maradoninim trenutkom inspiracije, proigravanjem argentinskog sina vjetra i deklariranog konzumenta bijelog praha Claudija Caniggije.
Argentina u finalu talijanskog Mundijala nije mogla protiv brutalno jake Njemačke. Kakav je bio odnos snaga u finalu najbolje govori podatak da po prvi put u povijest jedan od finalista nije zapucao na vrata suparnika u cijeloj utakmici. Međutim, Gauči su u SAD-e stigli s temeljitim „faceliftingom“ starih asova i nekim novim igračima u rosteru, ponajprije novom napadačkom zvijezdom na obzoru - Gabrielom Batistutom.
Brazil i Njemačka opet su bili prvi favoriti, a odmah iza njih stršala je Nizozemska. Ruud Gullit i Marco van Basten oprostili su se od reprezentativnog dresa, no ostao je Frank Rijkaard i još nekoliko igrača iz stare garde koja je osvojila Euro 1988., a stigle su i neke nove zvijezde. Ajax se opet uzdigao s nekoliko sjajnih mladih igrača, a Dennis Bergkamp već je postao planetarni superstar.
Kolumbija favorit iz sjene
Italija je također stigla s aureolom favorita. Azzurri su tada imali status velesile na koju se uvijek moralo računati. Svima je još u živom sjećanju bila 1982. i epski trijumf Talijana, baš od trnja do zvijezda. Pritajeni favorit turnira, za neke čak i glavni, Pele je to javno izustio, bila je Kolumbija. U svakom slučaju, od Kolumbije se jako puno očekivalo.
Činjenica je da je bila nakrcana odličnim igračima. Temeljila se na igračima Atletico Nacionala, koji je nekoliko godina prije bio prvak Južne Amerike. Tek su dvojica igrali u Europi – Faustino Asprilla (Parma) i Adolfo Valencia (Bayern), no već su svi znali za Valderamu, Mondragona i Rincona.
Kolumbijci su privukli pažnju u kvalifikacijama kada su demolirali Argentinu usred Buenos Airesa. Oduševili su stilom i moći, tehnikom i motorikom. Mnoge su podsjećali na Zicov Brazil 80-ih.
Opterećeni ulogom favorita i još uvijek neiskusni na velikim turnirima, pukli su pod pritiskom. I sreća im je okrenula leđa. Kolumbija je na posljetku ispala već u skupini, a najveću cijenu platio je nesretni Andres Escobar, koji je postigao onaj fatalni autogol protiv SAD-a.
Hagijeva teledirigirana bomba potopila Gauče
Tko zna je li poslije ubijen baš zbog toga, u to vrijeme u Kolumbiji je kriminal svih vrsta bio na vrhuncu, ali označen je glavnim krivcem i bio je meta nezadovoljnih navijača.
Nakon Maradonina izbacivanja s natjecanja, Argentina je bila uzdrmana i rastrojena, a u osmini je morala na Hagijevu Rumunjsku, još jednu vrlo jaku i talentiranu momčad. Onaj velemajstorski teledirigirani projektil karpatskog Maradone otpremio je Gauče kući.
Kada se već činilo da će protutnjati do finala, Njemačka je iznenađujuće ispala u četvrtfinalu od balkanskih desperadosa koje je predvodio „divlji mustang“ Hristo Stoičkov.
Bugari su se na brutalno dramatičan način ukrcali u vlak za Ameriku, pretekavši favoriziranu i već spokojnu Francusku praktički u ciljnoj ravnini, a onda su srušili svjetskog prvaka i plasirali se u polufinale.
Raspamećeni Bugari
Bilo je to previše uspjeha u kratkom vremenu za razuzdane Bugare, koji nisu mogli odoljeti proslavi velikog trijumfa nad arogantnim Nijemcima, kako su ih oslikavali poslije utakmice. Pred Talijane su u polufinalu izašli s velikim podočnjacima i mamurnim glavama. Balkanski mentalitet bio je jači od racija.
Italija je pod vodstvom tada već slavnog Arigga Sachija tradicionalno loše krenula u turnir. Slično kao i 1982. prošla je skupinu na gol-razliku. To je bio znak da bi mogla daleko unatoč tome što je igrala krajnje dekadentno i obranaški.
Roberto Baggio igrao je nogomet života. Bio je svetalijanski junak. Na svojim plećima Zlatni repić odveo je „sam samcat“ Azzurre sve do finala. Tamo su Talijani pokleknuli pred Brazilom tek nakon jedanaesteraca.
Baggio nije jedini promašio
Baggio je bio jedan od tragičara, ali nije Italija ispala zbog njegova promašaja, kako se uvriježeno ponavlja već desetljećima, prije njega promašili su Baresi i Massaro. Talijani su već bili u zaostatku prije zadnje serije. Bebeto je čekao zadnji. Sigurno mu je laknulo kada je vidio da je lopta fijuknula preko grede.
I na kraju stižemo do Brazila i utakmice u kojoj je pao vjerojatno najvažniji gol turnira. 24 godine trauma i frustracija. Brazilci su opsesivno želji osvojiti četvrti naslov prvak svijeta, koji im je na prethodnim turnirima izmicao poput bijelog kita.
Kako rekosmo, već prije Mundijala 1990. zaključak brazilske struke bio je da Brazil mora prestati umirati u ljepoti i početi igrati racionalnije, europskije, da ne kažemo mudrije, pragmatičnije, možda i podlije. Čak su uveli poziciju libera, a tako Brazil nikada nije igrao.
Lazaroni nije uspio u Italiji, pa su se okrenuli Carlosu Albertu Parreiri, koji je u Brazilu bio poznat po čvrstoj ruci, inzistiranju na disciplini i odgovornosti. Parreira je bio član stručnog stožera Brazila na SP-u 1970. Bio je zadužen za kondicijsku pripremu Pelea, Rivelina, Tostaa, Serginha i ostalih brazilskih legendi.
Brazil i Parreira pod rafalnom paljbom
Vratio se igri s četvoricom u zadnjoj liniji smatrajući da to Brazilu najviše odgovara. Nije odustao od napadačke igre, no inzistirao je na većem balansu između napada i obrane. U kvalifikacijama stvari nisu štimale, Brazil je visio do zadnjeg kola, što je bilo nezamislivo. U odlučujućoj utakmici ipak su svladali Urugvaj na Maracani dvama golovima Romaria.
Brazilci su prvi put okusili gorčinu poraza u kvalifikacijama, izgubili su 2:0 u La Pazu protiv Bolivije, a to je sve skupa značilo samo jedno – lavinu kritika. Drvlje i kamenje bacano je na Parreiru i cijelu momčad. Tretman je bio takav da se to teško može opisati. Sve što proživljavaju današnje nogometne zvijezde prava je kamilica.
„To je bilo nečovječno“, godinama poslije kazao je Parreira. Slično kao i Talijani 1982., Brazilci su stigli u SAD-a zaraćeni s novinarima.
„Nismo razgovarali, a niti čitali. Kritike nas nisu pokolebale, to nas je samo još više motiviralo“, u jednom od kasnijih intervjua kazao je Bebeto, koji je dao otvoren odgovor jesu li se doista bojali Argentinaca.
Brazilski kapetan Dunga sve živcirao
„A zašto bismo ih se bojali!? Ja nisam nikad izgubio od Argentine, a igrali smo protiv njih na četiri zadnje Cope Americe prije Mundijala. Mi smo u SAD došli osvojiti zlato i uopće nas nije bilo briga protiv koga ćemo igrati. Bili smo i fizički i mentalno vrlo jaki“, kazao je Bebeto u intervjuu prije pet godina.
Iako su brazilski igrači isticali da je vladalo veliko zajedništvo u toj momčadi, izlazili su na teren držeći se za ruke i s velikim nacionalnim nabojem pjevali bi himnu, Bebeto je donekle srušio taj mit. Otkrio je da je jedan igrač unosio nemir – i to kapetan Dunga. Spekuliralo se da su mnogi u brazilskoj reprezentaciji bili ogorčeni njegovim ponašanjem.
„Jako težak tip. Mnoge je živcirao kada bi govorio i lamatao rukama. Tko bi to izdaleka promatrao, mislio bi da postoje problemi između nas i navijača. Igrači su zbog toga bili jako ljuti.“
No Bebetov odnos s Romario bio je sjajan. Romario je bio glavna zvijezda i prema mnogima, u tom trenutku je bio najbolji nogometaš svijeta. Morao je to potvrditi na Svjetskom prvenstvu. Bio je pod golemim pritiskom, no „ubojica dječjeg lica“, koji nikada ne slavi golove odveć bučno, sve je izdržao. Bio je treći strijelac turnira s pet golova i proglašen je najboljim igračem.
"Dijabolični duo": Romario - Bebeto
„S njim nikada nisam imao problema. Imali smo drukčiji životni stil. On je volio izlaziti noću, a ja bih ostajao doma“, prisjetio se Bebeto.
U Europi su ih zvali „dijabolični duo“. Kao duboko religijskom čovjeku, Bebetu taj nadimak nikada nije sjeo.
„Ne volim kada se spominjem u kontekstu vraga. Mi smo sjajno surađivali i perfektno se razumjeli na terenu.“
Bebeto kaže da je bio siguran da će Brazil biti prvak svijeta kada su pobijedili SAD s igračem manje u osmini finala. Leonardo je dobio crveni karton zbog onog čuvenog udarca laktom. Koliko je Brazil bio jak, najbolje govori da je Leonardo igrao lijevog beka.
Leonardov lakat i paklena vrućina na Dan nezavisnosti, Ronaldo na klupi
U to je vrijeme igrao u Kashimi sa svojim idolom Zicom. Na klupi Brazila tada je sjedio 18-godišnji talent za kojeg se govorkalo da bi mogao biti novi Pele. Ronaldo. Nije upisao ni minutu igre, ali zlato se ipak piše.
Kako god, SAD i Brazil igrali su po paklenoj vrućini usred dana, pred 94 tisuće gledatelja na stadionu sveučilišta Stanford u Kaliforniji. I to 4. srpnja, na američki Dan nezavisnosti.
„Navijači su bili izrazito bučni i neprijateljski raspoloženi, sve je odisalo velikim patriotizmom. Bilo nam je jako teško s igračem manje, ali ipak smo dominirali. Kada sam postigao taj pobjednički pogodak, zagrlio sam se sa Jorginhom i rekao mu: 'Bit ćemo svjetski prvaci.'“
Romarijev drop-kick za pamćenje
Taj gol bio je jako važan i mogli smo ga komotno proglasiti najvažnijim na turniru. No najveći izazov čekao je Brazil tek u sljedećem kolu. Nizozemska je rutinski riješila Republiku Irsku u četvrtfinalu i sve je bilo spremno za veliki okršaj s Brazilom.
Poprište klasika bio je Cotton Bowl u Dallasu, igralo se pred 64 tisuće gledatelja. Mreže su mirovale u prvom poluvremenu, a onda je Brazil početkom drugog dijela ubacio u petu brzinu.
Bebeto je centrirao s lijeve strane, a Romario je zabio čuven drop-kick, najteži udarac u nogometu, i to desnom preko lijeve. Gol kakvi mnogi vrhunski igrači ne mogu zabiti niti na treningu iz 100 pokušaja.
Bebeto je ubrzo povisio na 2:0 i činilo se da je to to. Proslava gola ostala je kao pečat u vremenu. Jedna od originalnijih i najupečatljivihih izvedbi svih vremena. Bebetova supruga rodila je njihovo treće dijete dva dana prije.
Najpoznatija proslava gola
„Došlo mi je spontano. Osjetio sam potrebu da joj pokažem kako mislim na nju i sina. Zanjihao sam rukama kao da držim bebu. Pridružili su mi se Romario i Mazinho. Iznenadili su me“, prisjetio se Bebeto.
Ostalo je još manje od pola sata do kraja, a Brazil je držao sve konce u svojim rukama. Međutim, Nizozemci se nisu predavali. Izjednačili su brzopotezno.
Prvo je brazilska obrana zaspala kod auta s lijeve strane. Bergkamp je hitro prošao, okrenuo čuvara i probušio Taffarela iz blizine. Kako to obično biva u takvim situacijama, drugi gol pada sam od sebe. Nakon kornera s lijeve strane, Winter je najviše skočio i glavom pogodio za 2:2. Do kraja je bilo još petnaestak minuta i Nizozemci su bili u velikoj psihološkoj prednosti. Brazilcima je ušla voda u uši.
I onda je stigla 81. minuta. Branco je bio u prodoru tridesetak metara od gola Nizozemske. Dao si je for s očitom namjerom da zapuca po golu. Dvojica Nizozemaca krenula su na njega. Znajući da ima topovski udarac i srušila su ga na travnjak. Računali su da je bolje da ga na vrijeme osujete. Pa neće valjda zabiti slobodnjak s te udaljenosti!?
Brancov topovski projektil - najvažniji gol SP-a
Nizozemci su postavili živi zid s puno igrača, ali vratar Ed De Goey zadnjeg igrača u zidu pomakao je kako bi vidio loptu. Napravio je dvostruku pogrešku. Branco se zaletio i očekivalo se da će opaliti preko zida, a on je punom raspalio prizemno baš u to mjesto koje je napustio nizozemski nogometaš.
Još uvijek to nije ništa značilo jer je lopta išla u vratarov kut. Iako je to bio silovit i precizan udarac, gol ide na dušu nizozemskog vratara, koji je koraknuo prema sredini i tu je izgubio djelić sekunde.
De Goey je reagirao pospano, bacio se sa zakašnjenjem i onda s onim svojim osebujnim izrazom lica ispratio loptu koja se od vratnice odbija u mrežu.
Nizozemci su pokušali još jednom izjednačiti, napadali su svim silama, no rezultat se nije mijenjao. Brazil je mogao odahnuti, prošao je možda i najopasnijeg suparnika, tehnički i talentom svojih igrača ravnopravnog suparnika.
Utakmica prvenstva
Brazil je slavio u vjerojatno najboljoj utakmici prvenstva. Neki će reći da je to jedna od najboljih utakmica svih vremena svjetskih prvenstava. Malo pretjerano, ali nije jako daleko od istine.
Put do finala bio je otvoren Selecau jer je u polufinalu igrao protiv ipak realno osjetno slabije Švedske, a ni Italija nije imala momčad na kvalitativnoj razini tadašnje Nizozemske.
Brazil je bio veliki favorit u finalu, no u 120 minuta nije uspio probiti uglavnom obrambeno orijentirane Talijane. Selecao je do pobjede došao nakon izvođenja jedanaesteraca. I tu je Brazil bio favorit jer Talijani nikada nisu bili poznati kao osobiti izvođači.
To se još jednom pokazalo, čak trojica su promašila, a među njima dvojica od kojih se najviše očekivalo da će zabiti - Baresi i Baggio. Da Massaro uopće puca penal, to je bilo iznenađujuće.
Izliječene brazilske frustracije i sol na argentinsku ranu
Brazil je konačno ulovio bijelog kita, osvojio je četvrti naslov prvaka i opet ostavio Njemačku i Italiju iza sebe po broju naslova.
Toj generaciji se spočitava da nije igrala bogzna kako lijep nogomet za brazilske standarde. Ipak, nije nedostajalo ni atrakcije, ali najvažnije je da su osvojili. Bebeto je povukao paralelu sa Zicovom generacijom, koju svi glorificiraju i koja je Brazilcima tako omiljena.
„Svi govore da je Brazil iz 1982. bio čudesan. A jesu li oni osvojili? Nisu stigli dalje od četvrtfinala. Mi smo osvojili i to nam nitko ne može oduzeti“, zaključuje Bebeto, koji je odigrao jako važnu ulogu u SAD-u, no Brancov topovski udarac iz slobodnjaka ipak je, prema mojem mišljenju, bio je prijelomni trenutak Mundijala. Izliječio je sve brazilske frustracije i zasolio argentinsku ranu. A i Senna je mogao mirnije utonuti u vječni san.
