Povijest svjetskih prvenstava obiluje dramatičnim utakmicama i važnim golovima. Teško je reći koji su najvažniji. Jasno je da se golovi u finalima najviše pamte, no put do finala nerijetko je dramatičniji i izazovniji nego samo finale.

Izdvojit ćemo, prema našem mišljenu, tri jako važna gola, koja su utabala put pobjednicima do osvajanja naslova prvaka svijeta. Naravno, puno toga ovisi o preferencijama i životnoj dobi autora ovog izbora. Stoga nećemo ići u predaleku povijest, izdvojit ću golove koje osobno jako dobro pamtim.

Prvo Svjetsko prvenstvo koje pamtim i živo se sjećam mnogih utakmica, golova i anegdota jest ono u Španjolskoj 1982. Prema mnogima, jedno od najboljih u povijesti po mnogo čemu. U Španjolskoj se okupilo nekoliko fantastičnih momčadi i mnoštvo sjajnih igrača. Kako bi dočarali atmosferu uoči Mundijala, treba podsjetiti da je Španjolska bila u demokratskoj tranziciji.

Kaos u Španjolskoj pred Svjetsko prvenstvo 1982.

Diktator Francisco Franco preminuo je sedam godina prije, a formalno je demokracija uvedena tek četiri godine prije donošenjem novog Ustava. Mnogi su sumnjali u to da je Španjolska kadra uspješno organizirati turnir. Nedugo prije početka turnira El Pais je objavio tekst s dramatičnim upozorenjem da u Španjolskoj vlada kaotično raspoloženje i da se mogu očekivati veliki organizacijski problemi.

Na kraju je sve ispalo puno bolje od očekivanog. Organizacija nije bila vrhunska, no Španjolska je ipak položila ispit. Glavni razlog zbog čega su problemi otišli u zapećak je kvaliteta i ljepota nogometa koja je prezentirana na Mundijalu. Turnir je bio za polizati prste, praznik za oči.

Gledali smo nekoliko briljantnih utakmica. Bilo je svega; i neviđene drame, i poteza, i sjajnih golova, pa i incidenata, kao što je Schumacherov teški nokaut stražnjicom koji je zadao Battistonu, ali i teških sudačkih previda, kao što je bio onaj penal za Španjolsku protiv Jugoslavije, kada je Zajec barem metar izvan kaznenog prostora srušio Alonsa, a danski sudac Sorensen bez krzmanja je pokazao na bijelu točku.

Jugoslavija je kotirala kao pritajeni favorit turnira, ali je već po ustaljenom scenariju doživjela debakl. Ispala je već u skupini koja nije bila osobito teška. Štoviše, jedna od lakših. Međutim, osim domaćina Španjolske, Sjeverna Irska i Honduras izgledali su kao himalajska prepreka. Mundijal je ponudio pregršt atrakcije.

Golovi koji se pamte

Što reći o Ederovom lobu protiv Škotske ili dizanju voleja samom sebi nakon Socratesova propuštanja lopte kroz noge protiv SSSR-a, Al-Dakhilovoj bombi protiv Čehoslovačke ili Socratesovoj praćki protiv SSSR-a, Genghinijevom slobodnjaku protiv Austrije, Zicovoj akrobaciji protiv Novog Zelanda, Sixovom briljantnom primanju i lobu protiv Kuvajta Rummeniggeovoj minijaturi i šusu iz koljena protiv Čilea, Buncelovoj majstoriji protiv Perua, čudesnoj akciji Leteliera protiv Austrije, Fischerovim škaricama u polufinalu produžetka s Francuskom ili Tardellijevu golu protiv Njemačke u finalu…

Nabrojao sam samo neke akcije i golove, teško je izdvojiti najbolje, bilo ih je stvarno puno. Igralo se kvalitetno, ali i lijepo za oko, pravi melem za dušu i tijelo. Prvi put u povijesti na Svjetskom prvenstvu sudjelovale su reprezentacije iz svih šest kontinentalnih konfederacija. Sljedeći put to se dogodilo tek 2006. U Španjolsku je stigla cijela plejada fantastičnih igrača, velemajstora koji su pisali povijest najljepše igre i pamtit će ih se dok je nogometa.

Na velikoj sceni prvi put pojavio se dotad samo veliki argentinski talent, a kasnije najbolji igrač svijeta Diego Maradona. Argentina je branila naslov prvaka svijeta, koji je četiri godine prije osvojila na svojem terenu, no Gaučosi nisu bili glavni favoriti, unatoč Maradoni i cijelom nizu asova među kojima je bio i Mario Kempes, najveći junak Argentine u pohodu na njihov prvi naslov prvaka svijeta četiri godine prije.

Moćna Njemačka jedina uz bok Brazilu

Francuska s Platinijem, Giresseom, Genghinijem, Tiganom, Rocheteauom, Sixom, Amorosom ili Bossisom bila je, malo je to reći, fantastična, no ispred svih ipak su bili Brazil i Njemačka. Dvije reprezentacije koje su imale megamomčadi, nakrcane velikim zvijezdama i rosterom dugačkim kao kompozicija teretnog vlaka. Njemačka je bila aktualni prvak Europe s cijelim nizom sjajnih igrača.

O kakvoj je momčadi bila riječ najbolji govori podatak da je u izboru za Zlatnu loptu 1980. čak pet Nijemaca završilo među prvih 10. Zlatnu loptu ponio je Karl-Heinz Rummenigge, a drugi je bio kontroverzni i ekscentrični Bernd Schuster, tada za mnoge najbolji mladi igrač svijeta uz Maradonu i najveći enfant terrible. Neki će dodati buntovnik bez pravog razlog. Bio je gotovo nadrealni talent.

Iako je na Euru 1980. za mnoge bio najbolji igrač, tada mlađahni Schuster nije bio u njemačkom kadru za SP u Španjolskoj. Napravio je skandal odbivši igrati za reprezentaciju zbog otvorenog neslaganja s tadašnjim liderom svlačionice, slavnim Paulom Breitnerom.

Spekuliralo se da je u cijelu priču uplela prste Schusterova supruga i ujedno mu agentica, notorna Gaby. Nijemci su ga definitivno prekrižili kada je odbio igrati prijateljsku utakmicu s Albanijom. Na kraju nikada nije nastupio na svjetskom prvenstvu, iako je bio ponajbolji nogometaš svojeg doba.

Tele Santana i brazilska "joga bonito"

Iako je imala puno problema u svlačionici i izvan nje, Njemačka se prošetala kroz kvalifikacije sa stopostotnim učinkom i nevjerojatnom gol razlikom 33:3. Kako i ne bi kada je mogla sastaviti tri reprezentacije koje bi bile kandidati za prvaka svijeta.

Po broju zvijezda i jačini kadra Njemačka je jedina mogla stati uz bok veličanstvenom Zicovom Brazilu. Francuska tada još uvijek nije bila toliko favorizirana, tek će na tom Svjetskom prvenstvu iskazati ogromni potencijal i dvije godine poslije doživjeti vrhunac osvajanjem Eura.

Tele Santanina momčad igrala je takvu „jogu bonito“ da se jedina mogla usporediti s Peleovim Selecaom iz 1970. Brazilci su umirali u ljepoti, ali i pobjeđivali. Prošetali su se kroz kvalifikacije i stigli u Španjolsku s neviđenom pompom.

I dan danas to je za mnoge jedna od najboljih momčadi svih vremena, možda i najbolja koja nije osvojila svjetsko prvenstvo. Uz bok joj mogu stati samo Cruyffova Nizozemska iz 1974. i mađarska Laka konjica iz 1954. Te tri reprezentacije su čista estetika natopljena suzama.

Brazilce je predvodio u tom trenutke za mnoge najbolji igrač svijeta – Arthur Antunes Coimbra, puno poznatiji kao Zico. Zvali su ga Bijeli Pele i time je sve rečeno.

Zico najsjanija zvijezda superzvjezdane momčadi

Međutim, Zico je bio samo najsjajnija zvijezda superzvjezdane momčadi. Svi osim dvojice (Falcao u Romi i Dirceu u Atleticu) igrali su u Brazilu. Ali Brazil je tada imao najjaču ligu svijeta, što se jako lijepo moglo vidjeti u finalu Interkontinentalnog kupa kada je Zicov Flamengo obrisao pod s prvakom Europe Liverpoolom.

To što Brazilci nisu igrali u Europi nije bio nikakav problem. Dapače, fama je još bila jača jer je Europljanima brazilska mistika bila neodoljivo privlačna. Flamengo je igrao tiki-taku u ritmu sambe davno prije Barce. To je bila čista poezija, a protivnici su se osjećali kao ringišpilu. To ne kažem ja, to je izjavio Kenny Dalglish nakon što su Redsi popili tri komada u Tokiju, a da praktički nisu dotakli loptu.

Mogli su dobiti još četiri-pet komada da se Zico, Junior, Leandro, Mozer, Tita, Nunes i ostatak ekipe nisu počeli zezati u drugom poluvremenu jer je već u prvom sve bilo gotovo. Mi klinci rođeni početkom 70-ih znali smo i još uvijek znamo izrecitirati taj udarni sastav Brazila da nas probudite u pola tri ujutro.

Postava koja se recitira u pola tri ujutro

Na golu je bio Waldir Peres, za mnoge najslabija karika te momčadi. Dalje je sve as do asa: Leandro, Oscar, Luisinho, Cerezo, Junior, Socrates, Serginho, Zico, Eder i Falcao.

Stani pa gledaj što rade s loptom. Malo je reći da su je gutali. Što reći o toj momčadi kada su joj na klupi sjedili jedan Isidoro, Dirceu, Batista, Edinho, Careca ili Renato. Svi do jednog igrali bi u prvim postavama većine reprezentacija, ali u tom Brazilu bili su osuđeni na mrvice.

To je bila postava koja se znala napamet i prije turnira, a poslije turnira za vjekove se počela pamtiti i jedna druga momčad, također briljantna: Zoff, Cabrini, Collovati, Gentile, Scirea, Antognoni, Oriali, Tardelli, Conti, Graziani i Rossi.

Jasno, riječ je o momčadi Italije, koja je naposljetku osvojila naslov prvaka svijeta pobijedivši Njemačku u finalu. Da bi došla u priliku to napraviti, Italija je morala u drugoj fazi proći „skupinu smrti“ s Brazilom i Argentinom.

Epopeja Azzurra

Svemu je prethodila prava epopeja reprezentacije koju je vodio slavni Enzo Bearzot. Prilično mlada talijanska momčad odigrala je odličan Mundijal 1978. Azzurri su na kraju poraženi od Brazila u utakmici za treće mjesto, no ostavili su jako dobar dojam i nagovijestili da stvaraju momčad koja bi mogla napasti zlato četiri godine poslije.

No u međuvremenu su se dogodili veliki potresi u talijanskom nogometu. Godine 1980. otkrivena je velika afera oko namještanja utakmica, čuveni Totonero. Najdeblji kraj izvukao je Paolo Rossi, tada jedan od najvećih talijanskih talenata i glavnih igrača reprezentacije.

Rossi je dobio trogodišnju suspenziju bavljenja nogometom, što je značilo da neće moći nastupiti na SP-u Španjolskoj. Prije svega Bearzotovim zalaganjem, Rossiju je ipak ublažena kazna za jednu godinu, pa je tako ipak mogao put Pirineja.

No u Italiji se podigla velika galama oko toga. Kritike su pljuštale sa svih strana, i zbog te odluke, ali i zbog toga što Italija u kvalifikacijama nije igrala bajno. U skupini je bila druga iz Jugoslavije, ali ipak se plasirala prilično lako jer je treća Danska zaostala i nije bila prava prijetnja.

Silenzio stampa i mučenje s Kamerunom

Talijani su ispraćeni u Španjolskoj praktički kao razbojnici. Svi su bili pod sumnjom afera koje su tih godina potresale Apenine. Azzurri su stigli u Španjolsku u jako napetoj atmosferi, praćeni salvama kritika talijanskih medija. Tada je nastao čuveni termin „silenzio stampa“. Odbili su razgovarati s novinarima, pa su kritike bile još i žešće.

Ionako visoke tenzije u talijanskoj momčadi i oko nje neslućeno su se pojačale nakon neuvjerljivih igara u skupini. Italija je jedva prošla dalje bez pobjede, s tek tri remija i dva postignuta gola.

Poljska je bila prva u skupini, a Italija druga. Prošla je dalje samo zato što je postigla gol više od Kameruna, s kojim je igrala u zadnjem kolu i nije smjela izgubiti. Još se pamti vodeći gol Grazianija, koji ga je postigao tako što se N'Kono okliznuo u odlučujućem trenutku. Taj mali, ali ishodom veliki posrtaj odigrao je veliku ulogu.

Naime, M'Bida je izjednačio minutu poslije, no rezultat se nije mijenjao do kraja utakmice unatoč velikoj ofenzivni Kamerunaca, koji su imali sjajnu momčad i bili su jedno od najugodnijih iznenađenja turnira.

Italija je prošla dalje, ali prštalo je na sve strane. Neuvjerljiva igra nije pružala preveliki optimizam u nastavku natjecanja, pogotovo jer su Talijane u drugoj skupini čekali favorizirani Brazilci i Argentinci. Samo je prvi išao dalje, odnosno u polufinale.

Skupina smrti: Brazil, Argentina i Italija

Talijani su u prvoj utakmici pobijedili Argentinu 2:1 golovima Tardellija i Cabrinija, no Brazil je u drugoj utakmici igrom rastavio Argentinu na prosto faktore. Bilo je 3:1, a moglo je biti puno gore za Argentince.

Pamti se fenomenalni Zicov gol i „žuta minuta“ tada mladog i očito iz nemoći isfrustriranog Maradone, koji je isključen nakon neviđenog kung-fu nasrtaja na Batistu. Na toj je utakmici Maradona pokazao problematični karakter, koji ga je pratio cijeli život. Odmah se vidjelo da je loš gubitnik. Uslijedila je odlučujuća utakmica skupine, kasnije opisivana kao finale prije finala Svjetskog prvenstva u Španjolskoj.

Brazilu je bio dosta remi, a Italija morala pobijediti. Igralo se na krcatoj Sarriji, starom stadionu Espanyola u Barceloni. Utakmica koja je otišla u legendu. Brazil je bio veliki favorit, no već protiv Argentine vidjelo se da se Italija diže i da bi mogla biti opasan suparnik.

Prije utakmice razglabalo se treba li Rossi biti u udarnom sastavu Azzurra jer do tada nije postigao niti jedan gol. Bearzot je bio pod velikim pritiskom da ga zamijeni, no odlučio je forsirati ga vjerujući da će proraditi u odlučujućem trenutku. Imao je nos taj stari lisac.

Rossi ušao u legendu

Rossi je otišao u legendu postigavši hat-trick baš protiv najtežeg suparnika. Talijani su poveli već u 5. minuti. Cabrini je centrirao s lijeve strane, Rossi je utrčao na drugu stativu i pospremio loptu glavom u mrežu.

Brazil se vraća sedam minuta kasnije jednom od najljepših akcija turnira. Zico je promiješao čuvare i odigrao lucidan pas za Socratesa, koji je prošao po desnoj strani i prevario Zoffa pogledavši kao da će odigrati povratnu, a onda je preciznim udarcem pogodio između Zoffove noge i prve stative.

Italija ponovo dolazi u vodstvo u 25. minuti. Toninho Cerezo napravio je pogrešku koja će ga proganjati cijelu karijeru. Na tridesetak metara od svojeg gola odigrao je poprečni pas za Juniora, Rossi je to pratio i presjekao je put lopti, sjurio se prema vratima Brazila i sa 17 metara matirao je Peresa.

Zico je nakon povratka u Brazil ispričao da mu je najviše žao bilo Cereza, koji je bio označen kao glavni krivca i na njega se sručila sav gnjev milijuna razočaranih brazilskih navijača. No ipak, Cerezova pogreška nije bila konačni čavao u lijes Selecau. Brazil je izjednačio u 66. minuti golom Falcaa. Bila je to prava eksplozija emocija.

Raspamećeni Falcao i najvažniji gol Mundijala

Brazil je prije toga promašio nekoliko odličnih šansi, a onda je Falcao primio loptu na desnoj strani talijanskog šesnaesterca. Talijani su očekivali centaršut i povukli su se prema petercu, a Falcao je povukao na lijevu stranu i gromovito opalio ljevicom s vrha kaznenog prostora. Zoff nije imao šansu.

Iz Falcaa i Brazilaca prokuljala je sva tjeskoba i nakupljene frustracije zbog promašenih šansi. Raspamećene grimase na Falcaovu licu najbolje su dočaravale situaciju. Na tribine i teren sručila se bujica emocija. Taj Falcaov izraz lica ne može se zaboraviti.

Nažalost po Brazilce, tu ipak nije bio kraj. Rossi je dokrajčio Selecao u 74. minuti. Nakon kornera lopta se odbila na dvadesetak metara, netko ju je uspio vratiti prema petercu, a tamo ju je spretno i sretno dočekao Rossi. Bila je to lagana egzekucija, no to je bio najvažniji talijanski gol na turniru.

Italija je srušila najveću i najtežu prepreku, favorizirani Brazil, veličanstvenu momčad koju pamte generacije unatoč tomu što nije uspjela otići do kraja. Ni tada, a ni četiri godine poslije u Meksiku. Gentile je poderao Zicov dres tijekom utakmice, hvatao ga je rukama i nogama, a slavna desetka nakon poraza je izjavila kako je poraz Brazila smrt čarobnog nogometa.

Smrt lijepog nogometa

Iz njegove tadašnje vizure stupila je na scenu brutalna igra, i doista su ga mlatili cijeli turnir, ali s današnje distance to je još uvijek bio prelijep nogomet, pogotovo u odnosu na ono što je uslijedilo. Istina, bilo je dosta brutalnosti, startova za zatvor, ali i pregršt umiranja u ljepoti. U Brazilu je zavladala golema tuga, bio je to dan žalosti.

Rossi je potom zabio još dva gola Poljskoj u polufinalu i dodao je još jedan u finalu protiv Njemačke te je sa šest golova bio zlatna kopačka turnira. Bila je to filmska priča. Uoči turnira bio je talijanski antijunak, a nakon turnira postao je nacionalnih heroj, vjerojatno najobožavaniji Talijan. Takvu slavu i obožavanje među Talijanima nitko nije dosegao.

Italija je zahvaljujući ponajviše Rossiju osvojila svoj treći naslov prvaka i tako se izjednačila s Brazilom. Utakmica sa stare Sarrije ušla je anale, jednako kao i Rossijevi golovi. Postigao ih je tri, ali pobjednički je ipak najvažniji. Bez njega bi nogometna povijest izgledala sasvim drukčije. Gol koji je rasplakao Brazil i pola svijeta te donio nezapamćeno slavlje Italiji.

Azzurri su u Španjolsku ispraćeni kao desperadosi, a vratili su se u Italiju kao mitski junaci. To može samo nogomet.