Grandiozan i u isto vrijeme poetski svršetak Svjetskog prvenstva za hrvatskog kapetana Luku Modrića. U vjerojatno posljednjem nastupu na svjetskim prvenstvima ostvario je pobjedu i osvojio još jednu medalju. Protiv Maroka je odigrao još jednu veliku utakmicu, sigurno je bio među najboljim akterima na terenu.
Kako je odigrao, nema razloga da još malo ne nastavi skupljati obožavatelje u hrvatskom dresu. Završnicu Lige nacija najvjerojatnije će odigrati, a ako bude sve u redu sa zdravljem, nije nemoguće da ga vidimo i na Euru 2024. u Njemačkoj.
Uoči utakmice pred stadionom smo susreli jednog Modrićeva kineskog obožavatelja, koji je bio obučen u dres s Modrićevim likom, iznad je pisalo hero, a na glavi je nosio papir s isprintanim Lukinim licem.
Ni Brazil nema tri medalje u posljednje 24 godine
"Obožavam Hrvatsku i Modrića. Za Hrvatsku navijam od SP-a 1998., a Modrića pratim otkako je došao u Real. Nadam se da će nastaviti igrati za Hrvatsku, milina ga je gledati", kazao nam je Kinez po imenu Bing, trgovac koji trenutačno radi u Saudijskoj Arabiji, a inače dolazi sa sjevera Kine.
Eto, hrvatska reprezentacija institucija je i na mjestima na kojima to možda ne biste očekivali. Zvuči nestvarno: Hrvatska je osvojila treću medalju na svjetskim prvenstvima otkako ima pravo nastupa na najvećom nogometnom natjecanju.
U posljednje 24 godine ili posljednjih sedam svjetskih prvenstava, to je uspjelo samo Njemačkoj, Francuskoj i Hrvatskoj. Tri medalje u tom razdoblju nema ni peterostruki prvak svijeta Brazil, ni Argentina, ni Nizozemska, a ni Španjolska. Sve velesila do velesile, a Hrvatska je ipak osvojila više medalja.
Bez pravog stadiona i pravog kampa
To je podatak koji fascinira cijeli svijet jer već svi znaju da Hrvatska ima jedva četiri milijuna stanovnika i nogometnu infrastrukturu koje bi se postidjele i zemlje trećeg svijeta.
Hrvatska je sve to uspjela praktički bez pravog stadiona i bez pravog kampa, dok druge zemlje, pa i nama susjedne, imaju tucete modernih stadiona i trening-centara, a ispadaju u skupinama ili se uopće ne mogu plasirati. Italija je, primjerice, propustila već dva SP-a zaredom, a za Mađarsku je pitanje kada će se sljedeći put plasirati.
Kada se sve to uzme obzir, onda je jasno koliko je ova brončana medalja veliko ostvarenje. Često nas strani novinari pitaju kako to Hrvatska uspijeva, koja je tajna, a mi odgovaramo da ne znamo ni sami. Čini se da je bogomdani talent jedino objašnjenje jer sve ostalo kod drugih je bolje, čak i puno bolje, pa ipak nemaju ni izbliza takve uspjehe. Hrvatski čovjek ima ono nešto što je teško opisivo.
Dvaput zaredom igrati polufinale SP-a, jednom ući u finale i biti viceprvak, drugi put osvojiti broncu. Uz to šest puta zaredom plasirati se na velika natjecanja, samo dva propustiti od mogućih 14. To je doista nevjerojatno kada uzmemo u obzir sve parametre, od ekonomskih do populacijskih.
Nema zime za Hrvatsku što se tiče nogometa
Kada će i hoće li ikada više Hrvatska imati takvu generaciju, to ne možemo znati. Ali znamo da se nakon 1998. govorilo kako Hrvatska to više nikada neće ponoviti, a ne samo da je ponovila nego je i nadvisila taj rezultat. Puno je razloga za optimizam jer svjedoci smo da stalno dolaze novi talentirani igrači. Mlade reprezentacije dobro stoje, također se plasiraju na velika natjecanja i, što je najvažnije, stalno isporučuju igrače za seniorsku vrstu.
Nema zime za Hrvatsku što se tiče nogometa. I ova bronca bit će kotač zamašnjak i inspiracija generacijama koje dolaze, baš kao što je to bila bronca iz 1998. godine.
