"Ovo je Sahad, najvrjedniji i najljepši konj u našoj ergeli. A ovo mu je majka, njezino drugo ždrijebe od nas je otkupila kraljevska obitelj", ponosno nam je kazao Nasser Aldehaimi, jedan od bratića Fahada Aldehaimija, pripadnika stare katarske loze kojeg smo slučajno upoznali dan prije finala Svjetskog prvenstva u hotelu u kojem smo smješteni u Dohi.
"Kažete da ste Hrvati!? Imate sjajnu reprezentaciju, Modrić je od prije moj omiljeni nogometaš, ali vratar Livaković najviše me se dojmio. Nisam prije čuo za njega, no branio je odlično", kazivao je Fahad kolegama s Nove TV u lobiju hotela.
Raspričali su se o nogometu i naposljetku ih je sve pozvao na svoje imanje koje je smješteno u srcu Katra, udaljeno nekih sat vremena automobilom od centra Dohe.
Put u nepoznato
"Dođite da vidite što je pravi Katar i tko su pravi Katarci. Bit ćete moji gosti", kazao je Fahad i lagano se naklonio.
U Katru smo već više od trideset dana i naučili smo da se takvi pozivi ne odbijaju. Mogu se protumačiti kao uvreda. Stoga smo ga prihvatili i dogovorili se da navratimo dan poslije finala, našeg pretposljednjeg dana boravka u Katru.
Kako je kolega Saša Lugonjić odustao od ekskurzije, ubacio sam se u kinesku diližansu s mnogobrojnim felerima i na put smo krenuli ja, reporter Nove TV Vlado Boban i snimatelji Dejan Tatomir i Mario Kovačić.
Izašli smo s autoputa i nekih pola sata vozili se oronulim cestama koje podsjećaju na nekadašnju trasu Benkovac – Knin. Vozeći se kroz pustinju nismo ni slutili što nas očekuje. U prvom pokušaju navigacija nas je odvela na pogrešnu stranu.
Skrenuli smo s kako-tako asfaltirane ceste na makadam, prošli smo pokraj ograđenih imanja na kojima je zelenilo nepoznat pojam. Nakon nekoliko minuta završili smo u oblaku prašine, a oko nas pustara i krajolik na kojem bi se bez problema mogao snimiti film o spuštanju na Mjesec. Tek tu i tamo kakav osušeni grmić, a na horizontu pješčane dine.
"Auuuuu, ako ovdje zaglavimo, neće nas ni kran izvući. Izgleda da smo debelo promašili", kazao je kolega Tatomir, iskusni snimatelj i meštar od volana i koječega, Nigel Mansell naše redakcije.
I kada pomislite da ste sami na ovom svijetu i krenete nehajno u polukružno okretanje, pored vas uz gromko trubljenje proleti džip od tri tone u punoj brzini.
"Brrrr… Da nas je klepio, tko bi nam vjerovao?" ispalio je Kovačić dok smo sva četvorica brisali znoj sa čela i skidali sve po spisku.
"Ne bi nam imali što vjerovati, ne bi nas bilo", u svojem šeretskom stilu dobacio je Boban.
"Ma, nije baš dobra navigacija, to je prečac do imanja, ali nema ceste. Vratite se na cestu i dođite okolo, poslat ću bratića da vas dočeka. Ja samo još na poslu", smijući se objašnjavao je Fahad našem Tatku preko mobitela.
Čudo u srcu pustinje
Vozili smo se još dvadesetak minuta i konačno smo u daljini ugledali šumu.
"Što je ovo? Mora da je fatamorgana", kazao je Boban dok smo svi skupa trljali oči u nevjerici.
Tek kada smo prišli, imali smo što vidjeti. Doslovce usred pustinje, bolje rečeno, usred ničega, golema oaza, usred pustinje raj na zemlji. Ušli smo automobilom kroz golema vrata omeđena još većom ogradom. Rastvorili smo uči i razjapili usta.
"Što je ovo, mila majko", vikao je Boban i smijao se naglas.
Palme, svakojako drveće, grmovi, travnjaci, a onda šok. Golema fontana s antičkim motivima. Ni pokojni gradonačelnik Bandić ne bi je bolje osmislio, a do nje dva pročelja s dorskim stupovima.
Odmah se vidjelo da je fontana nedavno ozidana, ali pročelja su se činila kao originalna. Je li moguće?
"Original, nego što. To smo nabavili kod nekih trgovaca umjetninama. Ne pitajte koliko je koštalo", poslije smo doznali od domaćina.
Dok smo prema nama jurila dva velika crna džipa, učinilo mi se da je u daljnji travnjakom protrčala srna.
"Ja sam Abdullah Aldehaimi, a ovo su moji bratići Tamim i Ganim", uljudno su nam se predstavili i pristojno se nasmijali uočivši naše zaprepaštenje.
"Dobro ste vidjeli, to je srna, ali imamo i jelene, bambije, fazane, razne ptice, čak i sokolove, kozliće, ovce, svakojake mačke, dvadesetak konja i još puno toga", pričao nam je Tamim i pokazao nam da ih pratimo do središta imanja, odnosno hacijende.
Prelijepo imanje
"Ovo je farma Al Maha, obiteljska ostavština i naše okupljalište", dočekali su nas junaci s početka priče Fahad i Nasser, obojica u tradicionalnim bijelim haljama i maramama na glavi.
"Ovdje skoro svaki dan dođemo nakon što završimo naše poslove u gradu. Tu se odmaramo i družimo, radimo i farmerske poslove, pomažemo našem stricu koji ovdje stalno živi i glava je naša familije", pričao nam je Fahad.
Dočekali su nas na ulaštenom travnjaku s kojeg je pucao pogled na terasu i dvije moderne kuće. Ispred je bilo odbojkaško i nogometno igralište, pored veliki arapski šator, a iza golemi hangar.
"Nismo profesionalci, ali znamo zaigrati. Nakon što je Hrvatska pobijedila Brazil na jedanaesterce, istrčali smo na teren i odmah smo ponovili raspucavanje. Ja sam glumio Livakovića", šalio se Fahad i objasnio zbog čega imaju šator.
"Vidjeli ste stadion Al Bayt. Izgrađen je po uzoru na ove šatore. To je naša tradicija, naši stari živjeli su u šatorima", pričao nam je Fahad, a Tamim se ubacio.
"Ja sam na Al Baytu radio na osiguranju. Možda ste me vidjeli tamo. Stigao sam pogledati samo jednu utakmicu uživo. Iskreno, Svjetsko prvenstvo me je toliko izmorilo da sam jedva čekao da završi", ispričao nam je, a na našu opasku da će barem dobro zaraditi, trpko je uzvrtio.
"To ćemo još vidjeti, uopće nam nisu rekli koliko ćemo dobiti. To je bila naša dužnost."
Fahad je tridesetogodišnjak, neoženjen je i radi pri Ministarstvu obrane Katra, dok je Nasser koju godinu stariji i po zvanju je stomatolog. Inače živi u Saudijskoj Arabiji i ima obitelj.
Život u skladu s prirodom
Dok smo pričali, oko nas su se stvorili pauni, fazani i ostali živopisni pernati prijatelji za koje ne znamo koje su vrste. U tom je dotrčao srndać s preslatkim bambijem i kozlićima.
"Oni su najbolji prijatelji, poznaju se od rođenja", sa smiješkom nam je rekao Fahad.
"Da vidite što još imamo", kazao je i poveo nas do torova s jelenima i kavezima s mnogobrojnim pticama. Bilo je tu svega, ne može se pobrojati. Arapima su konji, deve i sokolovi u krvi. Deve nismo vidjeli, sve ostalo jesmo.
Potom nas je poveo u kuću, mislili smo da nam želi pokazati kako ju je namjestio. No to im uopće nije važno, otvorio je vrata neke sobe, a unutar je bilo barem dvadeset mačaka. Svih mogućih vrsta. Mogu ući i izaći kad hoće, imaju pet-šest prolaza kroz zidove.
"Sigurno nemate problema s miševima", izustio sam i nasmijao domaćine.
"Dobri su lovci, ponosni smo na svoje mačke", uzvratio je Fahad i poveo nas prema velikom hangaru. Zelenilo na sve strane.
"Najviše je to voće, ima nešto i povrća. Imamo najslađu mandarinu na svijetu. Evo, na ovom drvetu raste. Ove još nisu zrele, ali jesu ove", pokazao nam je Nasser i ubrao rukom nekoliko komada da nam da za probu.
Doista su ukusne. Ima tu agruma raznih vrsta, s nekima se susrećemo prvi puta. Teško je upamtiti kako se to sve zove, ali sve je ukusno.
"I prirodno. Nema tu pesticida ili bilo čega štetnog. Ovo nije za prodaju, to mi dijelimo između sebe. Stric zna prodati nešto povrća koje raste tu na njivama; nešto mesa, najviše piletine, ali to je zato što bi nam bilo previše, ne možemo to sve pojesti", objašnjava Fahad i pokazuje rukom kroz vrata na polja repe, kukuruza i još koječega što se vidi u daljini.
Arapski šator - svetinja
"Idemo sad u šator, to je pravi arapski dom", kazao je Fahad i poveo kolonu.
Dok smo hodali priupitali smo ga kako to sve održavaju, koliko im ljudi treba…
"Imamo 25 radnika koji svakodnevno ovdje pomažu stricu. Mi uskačemo po potrebi. Uvijek treba nešto obaviti. Ja sam se malo prije presvukao, donedavno sam bio u radnom odijelu. Ne moramo raditi, ali to nam je zadovoljstvo, neka vrsta tjelovježbe", kazivao nam je Fahad, koji radi pri vojsci i veli da radi šest dana u tjednu.
"Takav je posao, moramo uvijek biti na usluzi Visočanstvu. Naš je zadatak da sve pripremimo za ministre kako bi se oni što manje umarali manje bitnim stvarima i koncentrirali se na najvažnija državna pitanja", priča i rukom nas poziva u šator.
U šator se ulazi tako što se prije izuju cipele ili sandale. Fotelje su poredane uzduž stjenke šatora, a prekrivene su finim plahtama i pleterima. Na podu je dvostruki ćilim svijetlih boja.
"Sve je to iz davnih vremena, od naših djedova. Običaj je da domaćin sjedne u sredinu, da gleda točno na ulaz u šator. Tako možete vidjeti tko prilazi ili prolazi pokraj šatora i možete se ustati kako bi ga pozvali da uđe. Za Arape je gost svetinja", kazivao je Fahad i djelom pokazivao da je baš tako.
Ugostili su nas kao kraljeve, nakon nekoliko minuta osjećali smo se kao kod kuće.
"Ja sam sada sjeo na pod jer smo se bolje upoznali i nema tko od nepoznatih navratiti. Sve su to moji rođaci", objašnjavao je Fahad i upoznavao nas s rođacima koji su kapali jedan po jedan.
Nismo im svima mogli popamtiti imena, bilo ih je sigurno petnaestak. Za razliku od "visokorazvijenih" Europljana koji sve više gube obiteljske odnose i viđaju se uglavnom po sprovodima i svatovima, Katarci jako drže do bliže, ali i dalje rodbine.
Marama od 15 tisuća dolara
"Ovo je moj rođak kojeg viđam jednom ili dvaput godišnje. Otac mu je veleposlanik u Panami pa ne dolazi često", pokazivao je rukom na mladića koji je imao na glavi drukčiju maramu nego ostali.
"Ovo je zimska marama, od najfinijeg materijala, kašmirske vune. Izvezena je posebnim motovima. Obično nosimo bijelu i crveno-bijelu. To ima i svoju funkciju jer se po uzorcima raspoznaju obitelji. Kada hoćete dati do znanja iz koje ste obitelji, nosite te crveno-bijele", objašnjavao nam je Fahad.
"A ono što je Messi nosio na dodjeli pehara", priupitali smo.
"E, to je kraljevska odora, to nose samo prinčevi. Zbog toga mu je naše Visočanstvo to dalo", odgovorio je i nastavio o maramama.
"Nose se i marame od kozje kože. To su najskuplje. Dođu i po 15 tisuća dolara. Nije toliko vrijedna koža koliko ručni rad. Specijalno se obrađuje i šije, a onda se radi vez običnom iglom. To ima umjetničku vrijednost i nije jeftino", kazivao je Fahad i ustao se kada sam mu spomenuo arapske konje.
"Idemo sada svi zajedno do konjušnice", digao se i poveo za sobom cijelu ekipu.
Nismo išli pješke jer nije baš blizu, na drugom je kraju imanja. No i za to postoji rješenje, ubrzo su se stvorila dva vozila za golf s tri reda sjedišta. Jurili smo preko travnjaka i kroz drvorede. Tek tada stekli smo širi dojam o imanju. Malo je reći prekrasno.
"Mislim da sada imamo 22 konja, znali smo ih imati i po pedesetak. Ja osobno više volim konje nego deve, ali to je stvar ukusa. Abdullah i Nasser više se bave konjima, oni ih i jašu, ja ne. Imam alergiju i onda im baš ne prilazim prečesto", kazao nam je Fahad i nasmijao se.
Konji su kao i ljudi
"Ja se najviše u obitelji bavim prodajom konja. To je dobar biznis, ali ne živimo od toga. Konje uzgajamo radi tradicije. Evo, upravo me zove jedan kupac", kazao je Abdullah ispričavši se što se mora udaljiti kako bi obavio razgovor.
Dozvolili su nam da priđemo konjima, čak su najljepše izveli na travnjak i dopustili nam da ih pomilujemo i fotografiramo.
"Prvo mu pružite ruku da osjeti miris, a onda ga lagano podraškajte po glavi, pa zatim malo grublje po vratu. To najviše voli", objašnjavao mi je Nasser.
"Imamo konje za utrke, sudjeluju na važnim utrkama, ali većina je za parade i šou. Utrenirani su i dresirani", govorio mi je dok je timaritelj u krug šetao najvećeg ljubimca.
Prekrasnog bijelca, čistokrvnog arapskog konja. Mišići, kost i koža.
"Njega najviše volim, još uvijek je lijep, ali pogledajte kako je izgledao dok je bio mlad. Svaki mišić se vidi, ni grama sala", sjetno je potražio fotografiju u mobitelu Fahad.
"Konji su kao i ljudi. Dok su mladi, izgledaju svježe i poletno, a kada ostare, oronu. Biologija čini svoje, i moj ljepotan više nije isti, ali držat ćemo ga dok god je živ."
Potom su na travnjak istjerali Sahada, trenutačno prvu perjanicu ergele.
"Nedavno smo dobili ponudu od 300 tisuću dolara, ali nema šanse da ga prodamo. Pogledajte tu ljepotu", divio se Fahad svom ljubimcu.
Kada vidite te konje, postaje vam jasnije zašto se kaže da je konj najplemenitija životinja. Nema ništa ljepše na ovom svijetu.
Nevjerojatan pogled s vidikovca
"E, sad se idemo malo odmoriti i fotografirati na vrh onog proplanka", kazao je Nasser i pokazao nam trasu.
Travnati proplanak s tri-četiri stabla na vrhu, usred pustinje koja je ravna kao daska.
"To je umjetno, nagrnulo smo pijesak i šljunak, postavili travu, a onda smo sve dobro zalijevali", objašnjava Nasser.
"Tolika oaza, toliko biljaka i životinja usred pustinje. Trebaju velike količine vodu, zar ne!? Odakle?" upitao sam.
"Vidite red onih veliki cisterni? E, tu spremamo vodu koju izvlačimo pumpama iz bunara. Pod zemljom i u pustinji ima vode, samo je treba naći. Ovaj posjed nije stvoren u jednom danu, to traje desetljećima", priča nam Nasser.
Na vrhu proplanka dočekale su nas pletene fotelje. Sjednete ispod drveta i divite se. Puca nevjerojatan pogled na pustinju. Takvo što nikada u životu nisam doživio. Neviđeno!
"Kada nam je dosta svega i kada želimo odmoriti dušu i tijelo, dođemo ovdje. Samo sjednemo i gledamo u daljinu, u horizonte naših predaka", kazao nam je Fahad dok je batler točio novu rundu karak-čaja.
Malo smo sjedili i samo gledali, divili se, malo smo pričali o svemu i svačemu. Kulture jesu različite, ali ljudi su u principu svugdje isti. Mogu se lako razumjeti samo ako to žele. I jedni i drugi i treći znaju što je dobro, a što zlo. Nitko im to ne treba tumačiti, s tim osjećajem se svi rađamo, ne trebaju nam političari ili komentatori da bi nam to objasnili. Katarci su dobri ljudi.
Što znači šeik?
Dok sve ovo pišem, sigurno ste pomislili da su naši domaćini neki šeici, multimilijunaši… Ne znamo, nismo ih pitali jer se to ne pita. Novca sigurno imaju, to je očito, ali nemamo dojam da su bajoslovni bogataši. Možda se ipak varamo, no naučili smo da pojam šeik u arapskom svijetu ima posve drugo značenje nego u Europi i SAD-u. Šeik ima najmanje veze s bogatstvom, iako to nije isključenje.
"Čovjek može biti šeik, a da uopće nije bogat. Ugled se ne može steći novcem, to Europljani krivo razumiju", pojasnio nam je Fahad.
Nije izrijekom rekao, ali shvatili smo da je u njihovoj obitelji šeik njihov stric. On nas je dočekao u kući u kojoj smo večerali. Iz svakog pogleda vidi se tko je tu glavni i koliko ga se cijeni. Htjeli smo otići, ali nije bilo šanse.
"Morate ostati na objedu, nema šanse da vas pustim gladne", uvjerljivo je kazao Fahad.
Nismo uopće bili gladni jer su nam svako malo donosili slatkiše i peciva, čajeve, sokove, vodu, voće… Voćem smo čak hranili srndaća, bambija i kozlića. Život u harmoniji s prirodom vraća davno izgubljena osjetila šatro modernog čovjeka.
Kažem šatro jer veliko je pitanje što znači biti moderan, a što konzervativan… I što je bolje? Nisam siguran da bi se naši domaćini mijenjali s nama, a mi s njima…
Mirnu atmosferu podigao je Fahadov mlađi brat koji banuo u kuću s velikim smiješkom. Ima 23 godine i ljubimac je obitelji. To mi je prišapnuo Fahad. Nije previsok i izgleda kao srednjoškolac, ali ima glaščinu i stav gazde.
Život prosječnog Katarca i ženidba
"Kako funkcionira život prosječnog Katarca? Pa, ovako: kada završiš srednju školu, imaš mogućnost potpisati ugovor s državom. Oni te pošalju na fakultet u inozemstvo, ja sam bio u Velikoj Britaniji. Sve ti je plaćeno, ali kada završiš, moraš se vratiti i odraditi u službi 25 godina. Nema neću i otplatit ću jer slijedi tužba", pričao je veselo i sve nasmijavao.
Nedavno se oženio i ogledni je primjer starijem bratu koji je na ciljniku roditelja. Kao i svuda i svugdje, svako malo pitaju kada će se oženiti.
"Gledajte, kod nas su majka i otac svetinja. Nema tu mrdanja, moramo ih svaki dan obići i popričati. Prvo roditelji, a tek onda supruga", priča mlađi brat.
"A tko je njoj na prvom mjestu?" priupitali smo.
"A ja, tko drugi", kazao je i opalio se smijati.
"Ako mislite da joj je teško u životu, grdno se varate. Zapadnjaci imaju posve pogrešan pogled na naše žene. Kada smo u četiri zida, one kolo vode. Koliko sam novca potrošio na odjeću i nakit mogao sam izgraditi vilu", šali se i objašnjava da je Katarcima obveza dobro se brinuti za supruge. Poštovanje se podrazumijeva.
"Djeca najviše moraju poštovati majku, pa tek onda oca. Onda vam je sve jasno kako to funkcionira", u kratkim crtama nam je pojasnio kako se nalaze supruge.
"Imaš izbor. Možeš sam naći, isto kao u Europi, nitko ti ne brani. A ako hoćeš, mogu ti i roditelji naći. U oba slučaja slijedi procedura, ne ide to tako lako. Upoznavanje s roditeljima, pa ako dobiješ njihov blagoslov, možeš ići dalje. Možete potpisati i ugovor. Niste oženjeni, ali neke stvari moraju na papir. To se može raskinuti prije ženidbe ako shvatite da niste jedno za drugo. No slijede obveze."
Strastveno navijali za Hrvatsku
Naravno da smo pričali i o nogometu. Vole nogomet, može se čak reći da obožavaju. Ali postoji jedna stvar koju ne vole…
"Ne volimo ići na stadion, radije gledamo na televiziji. Ja i brat galamimo i deremo se na sav glas. Nervozni smo, ne možemo to kontrolirati. Kada bi išli na stadion, u tom izdanju bi nas gledala djeca, a to ne želimo", pričao je Fahad.
Utakmice gledaju na više lokacija: ili u kući, ili u šatoru ili na otvorenom pod krošnjama drveća.
"Ovisi kakvo je vrijeme, ali najviše volimo vani. Eto, kada su igrali Brazil i Hrvatska ovdje je na travnjaku bila takva dernjava i skakanje. Svi smo navijali za Hrvatsku i radovali se pobjedi. Bila je ludnica. U finalu sam navijao za Francusku. Otac mi je tamo radio, pa zato", otkriva Fahad, koji često putuje po Europi i kaže da najviše voli Romu i Bayern.
"Nekoć sam bio zagriženi fan Rome. Ne znam, svidio mi se Rim i njezini navijači. Za Bayern navijam otkako sam ga gledao uživo na onoj infarktnoj utakmici Lige prvaka protiv Reala u Madridu. Nijemci su izgubili, suci su ih oštetili, ali ostali su gospoda. To mi se svidjelo. Osim toga, često sam s roditeljima putovao u Njemačku. Išli bismo za ljetne praznike, uvijek u okolicu Muenchena. U Austriju smo išli na skijanje, ponekad u Švicarsku", prisjećao se Fahad.
Kada smo mu rekli da je Hrvatska na samo pet-šest sati vožnje automobilom, prilično se iznenadio.
"Stvarno. A koliko ima avionom od Dohe? Kažete da imate jako lijepu zemlju i obalu. To sam negdje čuo. Ma, morat ću doći sljedeće ljeto."
U trenutku dok smo pričali otvorili smo laptop i pokazali cijelom društvu doček Vatrenih u Zagrebu. Ovaj put smo mi njima razjapili usta. Bili su impresionirani, štoviše, šokirani kada su vidjeli bengalke i pirotehniku.
Impresionirani i šokirani dočekom u Zagrebu
"Uh, baš ste strastveni vi Hrvati. Ma, moramo doći kod vas", dobacio je Nasser, inače najveći nogometni fanatik u obitelji. Poznaje praktički sve najbolje nogometaše, gleda Ligu prvaka i čuo je za Dinamo Zagreb.
"Budući da radim za vojsku, imao sam dosta ulaznica. Barem stotinu sam ih podijelio prijateljima. Nasseru sam dao najviše. Gledao je sve utakmice Saudijske Arabije, on je polusaudijac."
Nasser se ubacio.
"Poludio sam od sreće kada smo pobijedili Argentinu. To je bilo veliko veselje. Šteta da nismo prošli dalje, nije bilo sreće", tužno je zavrtio glavom.
Na naše pitanje kakvi su odnosi susjednih zemalja, pojasnio je:
"Ma, dobri. Prije tri godine bilo je neko zatezanje, ali sve se smirilo. Gledajte, mi smo jedan narod, izmiješani smo, rodbinski povezani, govorimo svi isti arapski jezik. Ne mogu braća biti dugo u zavadi", kazao je i pojasnio što će biti sa stadionima i silnim objektima koji su izgrađeni za SP.
"Stadione će smanjiti, kapaciteti će se prepoloviti. Neki će dobiti drugu funkciju. Ostali objekti također će biti u funkciji, ništa nije izgrađeno bez plana. Sve će to ostati katarskom narodu."
Najveći klub u Katru, prepirke kao u Hrvatskoj
Na pitanje za koga navijaju, skočili su kao ofureni kada sam im spomenuo Al Sadd, u kojem je donedavno trener bio Xavi.
"Ma, mi smo za Al Ryyan. Al Sadd ima najviše trofeja, ali Katarci najviše vole Al Ryyan. Za nas je to najveći klub", braća su govorila uglas, dok su neki bratići vrtjeli glavama i vikali: "Nije istina, nije istina…"
Dobro su nas nasmijali i podsjetili nas na neke hrvatske rasprave. Nogomet je posvuda isti. Nevoljko smo se rastali od očito jako dobrih ljudi, no posao je čekao. Na večeri se skupila poveća družina, povela se zanimljiva priča, bilo je duhovito i poučno.
Katar će nam ostati u jako lijepom sjećanju; i po rezultatu Vatrenih i po sjajnoj organizaciji i infrastrukturi, a najviše po dobrim i ljubaznim ljudima. A tek konji… To je ljepota koja se ne može opisati. Slavonci znaju o čemu pričam.
