Dominik Kuzmanović praktički je preko noći postao priča broj jedan u Hrvatskoj. Mladi 21-godišnji golman rukometne reprezentacije očarao je Europu svojom izvedbom, čak je 22 puta zaustavio pokušaje Njemačke u pobjedi Hrvatske.
Tri vijesti o kojima se priča
Kuzmanović je odrastao u Brckovljanima pored Dugog Sela, njegov put je stvarno bio nevjerojatan, a prikazanom igrom zaslužuje da se i više piše o njemu. Tim povodom kontaktirali smo njegovog oca Tomislava, čovjeka koji je od malih nogu bio uz njega i poznaje ga u dušu.
Tomislav nam je poprilično emotivno prepričao njegovo odrastanje, bila je tu i poneka suza kada se prisjetio tog odrastanja, a danas je najponosniji otac u državi.
Dominik ima i starijeg brata Mateja koji je danas doktor medicine i baš kako naslov govori, jedan spašava rukometnu reprezentaciju, a drugi naše živote.
''Nisam znao da je krenuo trenirati rukomet''
''Mi smo prvo živjeli u Zagrebu. Dok smo živjeli u Zagrebu on je trenirao taekwondo negdje godinu dana, bio je jako razgiban i dosta motoričan. Onda smo preselili u Brckovljanje, a kako mu je stariji brat Matej počeo trenirati sa svojom ekipom iz razreda, kod nas vam je to bio samo nogomet ili rukomet, više-manje i Dominik je krenuo trenirati rukomet.
Čak nisam ni imao pojma da su oni počeli trenirati rukomet i tako je on krenuo. Ti dečki su bili četiri godine stariji od njega i na jednom treningu nije bilo golmana i on je stao na gol. Poslije je to nastavio sa svojom generacijom u Poletu i tako je ostao golman. Ono što je bitno, on je od mini rukometa, to su bili stariji kadeti, tu je bio prilično dominantan, njemu je taj rukomet sve u životu. Pitali smo ga u šestom razredu što bi htio raditi u životu, on je odmah rekao da želi biti rukometaš. Imao je tu svoju viziju i bio je jako fokusiran na to'', započeo je Tomislav Kuzmanović.
Pred Euro se dogodio šokantan rasplet za cijelu obitelj
Dominik je bio siguran putnik za Euro, a onda je završio u bolnici gdje je proveo šest dana. Srećom, nalazi su bili negativni.
''Bio je šest dana u bolnici pred Euro, nakon izlaska je morao čekati nalaz jer se sumnjalo na mononukleozu. Nalaz je bio negativan i odmah je javio izborniku koji mu je rekao da ide u Našice trenirati u klub. U četvrtak i petak je tamo odradio treninge s ekipom, a u subotu ujutro mu je izbornik rekao da se vraća jer u ponedjeljak leti za Njemačku.
Otišao je 3. siječnja u Poreč na pripreme reprezentacije, oko 17 sati popodne je stigao, a u 20 sati je već bio na hitnoj u Rijeci, poslije su ga prebacili u Zagreb, zbog te upale mu je pao imunitet pa je bio na antibioticima. Nije odmah na početku bio na razini, kada sam gledao utakmicu protiv Rumunjske vidio sam da je blijed i da nema tu snagu koji ima, a nakon Francuske je bio dosta iscrpljen, ta bolest je imala utjecaja'', govori Dominikov otac.
Sanjao je te dvije utakmice i sve se ostvarilo
''On je igrač za velike utakmice, u svim tim kategorijama RK Zagreb nas nikada nije pobijedio. Zadnje finale, kada sam se maknuo iz kluba zbog poslovnih obaveza, nisam očekivao takvu razliku, a oni su to lagano dobili deset razlike. Na toj utakmici je imao 15-ak obrana, tri sedmerca je obranio, doslovno ih je razvalio.
Iznimno je jak u glavi i životni cilj mu je bio da igra protiv Francuza i Nijemaca u Lanxses Areni u Kolnu. Kada je čuo da mora nazad, sve su mu lađe potonule, ali opet je pozvan. Nakon utakmice protiv Austrije išao je u Dugo Selo trenirati u 22 sata, ovo je baš bilo kasno. Dok je čekao taj nalaz normalno je radio istezanja. On niti jedan vikend nije propustio teretanu kada dođe kući iz Našica, odradi svaki put trening i nema dana kada ne ode u teretanu.
Rukomet je sve u životu. Puno ljudi mi čestita kakvu sam djecu odgojio, malo je to subjektivno, ali stariji brat mu je završio medicinu i sada je doktor medicine, počeo je raditi. Ima jako dobro srce, ne pokazuje to, ali takav je. Meni se mobitel ne gasi od poruka i poziva, od poslovnih partnera do svih, nema tko nije zvao. Karakteristika oba sina je da smo im usadili u glavu da moraju biti odgovorni i da moraju respektirati ljude, to je jedna bitna stvar i na terenu da mora poštovati protivnika. Jednu stvar sam mu rekao, ako nekoga možete pobijediti 100 razlike, pobijedite ga, ali nemojte ga podcijeniti.''
Obožava pecati i roniti
''Oni su cijelo ljeto kao klinci provodili kod bake i djeda na moru. S njima su stalno bili na moru, jako vole pecati i roniti. Stric je ronio pa su to zavoljeli. Rekao sam im kada su počeli da nisu mogli naći neki jeftiniji sport, vole to i zagriženi su za to. Kupe dozvolu i imaju je za cijelu godinu. Kada su bili klinci, svaku večer smo pecali i vole jako provoditi vrijeme na moru.''
''Znao sam to čim sam ga vidio na televiziji''
''Nisam očekivao iskreno 22 obrane, ali ga gledam na zagrijavanju kada idem na njegove utakmice i odmah mogu procijeniti koliko će biti dobar, Ne mogu odmah reći koliko će točno imati obrana, ali po govoru tijela znam. Tijekom ovih javljanja na TV-u kod zagrijavanja, vidio sam u obje utakmice, protiv Francuske i Njemačke, govor tijela mu je bio pozitivan i rekao sam ženi da nema straha. Bio sam relativno miran i nisam se uzbuđivao, supruga je bila skroz drugačija, emotivno je sve to bilo za nju.
Čak poslije, kada je došao blizu 20, navijala je da dođe do 21. obrane da bude bolji od Austrijanca. Nije da sam nešto prepotentan, mogu reći da sam navikao na to i znao sam koliko to želi. Volontirao sam u klubu i maknuo sam se od suđenja, bio sam nadzornik u to vrijeme i baš da ne bi bilo nekakvog sukoba interesa. Gledam drugačije utakmicu, često sporne odluke i budu po pravilima i kada su bili djeca uđeš u sukob s ostalim roditeljima koji baš nisu upoznati s pravilima, 90% roditelja ne zna pravila, to su naučili gledajući utakmice,. Uz dužno poštovanje, ne želim nikoga podcijeniti, ali posao roditelja je da svoje dijete podržava, navija za njega, bude korektan prema djeci te da poštuju trenera.
''Ne tjerajte djecu ako to ne žele''
Ne kažem da su svi treneri dobri, ali ipak su prošli neku školu. Ima jedna rečenica koju je rekao Dominikov trener: Sve dok ja vičem na tebe, znači da mi je stalo, ali kada prestanem, zapitaj se je li me briga kakav ćeš biti. Treba pustiti djecu da uživaju i ne treba ih tjerati na bilo kakav sport. Najbitnije je da djeca uživaju u sportu, samo se ne trebaju tjerati…
Sve manje djece ide na sport, kada prođete pored škole djeca više ne igraju košarku ili nogomet. Možda je i najtragičnije što nećete niti djecu vidjeti na igralištu. Ja sam kao klinac provodio dane van kuće i svaki dan haklao košarku. Drago mi je da moja djeca vole tu loptu.''
Silno je htio fotografiju s Duvnjakom
Dominik se prije desetak godina pred Arenom Zagreb fotografirao s Domagojem Duvnjakom, a danas su suigrači.
''U svojoj kolekciji imam brojne njegove fotografije, s Landinom, Karabatićima… On je kao klinac obožavao ići na utakmice Lige prvaka u Arenu, svaki put kada je mogao htio je ići. Nakon utakmice obavezno smo morali ići na izlaz za sportaše da se on slika s njima. Duvnjaka obožavam i donio mi je njegov dres, zamolio sam Dominika da mi ga donese. Upoznao sam mu oca još 2006. godine. Dominiku je Duvnjak bio pojam, njemu je to bilo fascinantno kada je vidio Duvnjaka prvi put u reprezentaciji, doslovno mu se divio kao klinac, a sada su zajedno u svlačionici. Takve riječi koje je Duvnjak uputio prema njemu, to samo govori kakva je to veličina od čovjeka.''
Obitelji Kuzmanović i Mandić su jako povezane
''Nisu samo Matej i Dominik prijatelji, mi smo prijatelji i kao obitelji. Tijekom prvenstva stalno smo se čuli, svaki dan. Sinoć je njegov otac čestitao Dominiku. Bez obzira što moj sin igra u Nexeu, a njegov u Zagrebu, mi gledamo svaku europsku utakmicu Zagreba i porukama se čujem s Matejom. Sve su prošli zajedno, baš sve. Kada jednom ne ide, drugom će ići, to vam je sigurno. Uvijek su bili taj motor koji je gurao njihovu generaciju.''
Za kraj otac se prisjetio rukometne obitelji i generacije Dugog Sela
''Pozivi su dolazili od ljudi iz Mađarske, Francuske, Makedonije, BiH… Ljudi su stavljali njegove fotografije kad je bio klinac. Njegovi prvi treneri, Antonio Rajić i Stjepan Jukić su se javili, jako su ponosni jer su bili dio toga odrastanja. Matej Mišković mi je poslao poruku i rekao da plače od sreće, njegov trener s kojim je proveo najveći dio dosadašnje karijere.
Nikoga ne bih htio izdvojiti, to je jedna ljepota toga sporta, upoznate toliko ljudi, postanete obitelj, doslovno se možete obratiti bilo kome, to nema cijenu. Nekada to nije jednostavno. Znam kada smo išli u Švedsku i Španjolsku, na turnire, sve su to roditelji plaćali, znam da su se roditelji zaduživali, ta generacija iz Dugog Sela je posebna generacija, sad mi je malo i teško govoriti, s njima sam prošao puno u Europi.''
