Mnogi posjetitelji Zavoda za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju u Kliničkoj bolnici Sveti Duh u Zagrebu nisu svjesni što znači jedno od imena koje ondje mogu vidjeti na vratima.
Tri vijesti o kojima se priča
Naravno, tu ne mislimo na one starije, koji dobro pamte početak 80-ih godina prošlog stoljeća, no kako je već četiri desetljeća izvan onoga što ju je proslavilo i učinilo zvijezdom bivše države, tako je Sanda Dubravčić-Šimunjak novijim generacijama sve manje poznato ime.
Hrvatica među 52 osobe koje su dobile najveću čast
A radi se o jednoj od nešto manje od 80 osoba koje su dobile najveću čast koja može biti ukazana nekom sportašu. Odnosno, ako ćemo brojiti samo osobe koje su to napravile pojedinačno, a ne kao član kolektiva, Sanda je jedna od samo 52 osobe koje su zapalile olimpijski plamen. S tim da zapravo ni nisu svi bili sportaši.
U Sarajevu 1984. godine ona je bila 19-godišnja studentica medicine iz Zagreba, koja je u nekoliko ranijih sezona ostvarila značajne rezultate u umjetničkom klizanju te je na veliko iznenađenje naroda odabrana za palitelja olimpijskog plamena.
Olimpijski odbor Jugoslavije odabrao ju je ispred puno uspješnijih imena. Iako nisu bili sudionici u zimskim sportovima, najveći sportaši Jugoslavije nadali su se toj časti. Posebno jer je četiri godine ranije, u Lake Placidu, tu čast dobio maratonac, ali prije svega vojni liječnik Charles Morgan Kerr.
U Sarajevu su ostali pri sličnom receptu, ali ne sa sportske, nego s one druge strane. Sanda, koja se već odlučila ostaviti klizanja i u potpunosti posvetiti obrazovanju, dobila je poziv napraviti ono što su se mnogi nadali.
Prva žena koja je upalila plamen zimskih OI-a
Osim toga, postala je prva žena u povijesti koja je upalila olimpijski plamen na zimskim Igrama i tek treća žena do tada uopće.
"Nakon što sam primila medalju i pehar na Zlatnoj pirueti, u svlačionici mi prilazi gospodin Artur Takač, tehnički direktor Međunarodnog olimpijskog odbora i Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, i govori – 'Sanda, mi smo odlučili da ćeš ti upaliti olimpijski plamen u Sarajevu.' Odmah sam pristala (a tko ne bi, ha…), nije tu bilo razmišljanja hoću-neću. To je bila čast", ispričala je u intervjuu za redakcija.hr pa dodala kako je dalje sve izgledalo:
"Do početka Igara ostala su dva mjeseca i ja sam trenirala u Zagrebu. Otvorenje je bilo na stadionu Koševo, a u Sarajevu sam bila na svega tri probe. Vježbala sam pretrčavanje stepenica, nisam smjela biti ni prebrza, ali ni prespora. To je bilo važno jer je za mnom išla zastava koja je imala točno namještenu brzinu i morala me pratiti. Probe su se tamo svakodnevno odvijale, a moj zadatak je bio vrlo jednostavan, nije to bila nikakva mudrost.
Cijeli scenarij je bio da stojim na jednom mjestu, na sredini stadiona, skijaški trkač Čarman mi donese baklju, uzmem baklju i s njom trčim preko stadiona i onda po stepenicama te na pijedestalu upalim plamen. To je bilo to. Imali smo probe i sve uvježbali. Međutim, sve je palo u vodu kad se na sam dan otvaranja scenarist predomislio, pa nisam smjela upaliti plamen na dogovoreni takt, nego na neki drugi. Tako da sam uz sve morala slušati glazbu i čekati točno taj određeni takt. Po meni su to bile zadnje ljudski napravljene Igre."
Priznaje da je zbog toga možda ostala bez medalje
Uvijek je nakon toga pričala o tome kako treme nije bilo te da je uživala u svakom trenutku, ali da ju je cijela ta situacija možda koštala olimpijske medalje.
"Trebala sam se vratiti u Zagreb, ali mi nisu dozvolili. Novinari su stalno bili oko mene, davala sam silne intervjue. Svaki dan sam morala biti dostupna svima, umjesto da sam se u miru spremala za nastup na Igrama. Da sam se vratila u Zagreb i trenirala u miru, daleko od svih, vjerojatno bih danas imala i olimpijsku medalju!
Umjesto toga sam dva tjedna uživala u Sarajevu. Priznajem, uživala sam u svemu tome. Izlazila, družila se u olimpijskom selu, slavili smo Frankovu medalju. Nisam imala cimericu u selu, što mi osobno nije smetalo jer je društvo bilo veliko i veselo. Očito je bilo previše lagodnog života. I tu je onda sve palo u vodu i osvojila sam deseto mjesto."
Zlato je pripalo možda i najpopularnijoj klizačici svih vremena, Njemici Katarini Witt.
1992. dobila je drugu ogromnu čast
Bilo je to Sandino posljednje veliko natjecanje, nakon toga je u sportu ostala kao djelatna osoba, a posebnu čast dobila je 1992. godine, kao vođa hrvatske delegacije na Zimskim olimpijskim igrama u Albertvilleu.
Trenutak kad se stadionom prvi put zaorilo "Croatia - Croatie" naziva možda i najemotivnijim trenutkom života.
I to kao netko čiji je najveći i najspektakularniji trenutak karijere gledalo stotine milijuna ljudi.
Ako slučajno završite kod nje na fizikalnoj terapiji, znajte kod kakve ste osobe upravo došli na tretman. Sigurno smo da mnogi toga nisu svjesni, a to uistinu nije pošteno prema gospođi Sandi, velikanki hrvatskog sporta.
