Ostali sportovi
SPORTOVI
Ostali sportovi

Blanka: Radije svjetski rekord nego olimpijsko zlato!

Laureusova službena internetska stranica objavila je opširan intervju s Blankom Vlašić, najboljom hrvatskom sportašicom i najboljom atletičarkom svijeta za 2010. godinu...

gol expired (Foto: DNEVNIK.hr)

* Blanka, koji su vaši ciljevi i želje za ovu godinu?

''Prošla je godina bila sjajna jer nisam bila na stopostotnoj razini niti rezultatski niti fizički. Nešto je definitivno bilo krivo u prošloj godini budući da sam godinu ranije preskočila 208, a prošle samo 205 centimetara. Unatoč svemu osvojila sam Europsko prvenstvo i nekoliko nagrada po završetku sezone. Bila sam sretna unatoč tome što sam tijekom natjecateljske godine bila utučena zbog, rekla bih najteže sezone u karijeri. Ove bih voljela biti još bolja u rezultatskom smislu. Svjetsko prvenstvo, jasno je, najvažnije je natjecanje godine.''

* Jeste li tip osobe koja želi sve osvojiti i ide od natjecanja do natjecanja ili se posebno pripremate za velika natjecanja?

''Naravno da se pripremam posebno za velika natjecanja. Nemoguće je tri mjeseca biti u vrhunskoj formi, ona obično traje mjesec dana, ali od trenutka kad prestanete naporno raditi poboljšavate se svakim natjecanjem i na taj način podižete formu. Pokušavam pobijediti na svakom natjecanju bez obzira na to u kakvoj sam formi. Obično sam spremna za skok oko dva metra visine i borbu za prvo mjesto. Ova godina je ponešto drugačija jer sam na prvom mitingu preskočila 194 cm. Razlog tome su naporni treninzi potrebni za hvatanje dobre forme potrebne za ispunjenje ciljeva. Potrebno mi je to i za Olimpijske igre. Zato smo naporno radili sve do nekoliko dana prije natjecanja u Šangaju gdje sam išla 'probiti led'. Znala sam da sam umorna i znala sam da nije moje vrijeme za velike visine.''

* Kako se nosite s činjenicom da vas svi smatraju najvećim favoritom Svjetskog prvenstva i Olimpijskih igara?

''Lakše je ne biti u ulozi favorita jer tada nema pritiska. Još od 2007. kada sam osvojila zlato na Svjetskom prvenstvu u Osaki nosim se s pritiskom velikih očekivanja. Pridodate li tome moja očekivanja, jasno je koliko je pritisak velik. Ipak, uz iskustvo lakše se nositi s time, pa je i meni svake godine lakše. SP je veliko natjecanje, donosi velik stres, i nije važno na koliko si ih nastupio i koliko si medalja osvojio, svaki je put kao prvi. Jasno ti je da je to samo jedno natjecanje u kojem si napravio ono što napraviš u ta dva sata.''

* A to je ono što se vama dogodilo na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. (osvojeno srebro, ne zlato, zbog većeg broja skokova). Smatrate li učinjeno u Pekingu uspjehom ili podbačajem?

''Ponosna sam na to što sam bila dijelom natjecanja koji je ispisao povijest budući da se nikad nije dogodilo u skoku u vis da 205 centimetara nije bilo dovoljno za zlato. A ja sam uz taj sjajan rezultat bila druga. U Osaki sam slavila s preskočenih 205, u Berlinu s 204. Bila sam u dobroj formi i napravila svoj dio posla. Spremala sam se za Igre četiri godine, stigla zdrava... samo dva centimetra manje od svog najboljeg rezultata, mislim da se nemam čega sramiti. Niti žaliti za čime. Kada sve to napravite možete samo reći da ste dali sve od sebe i da sudbina nije htjela da taj puta pobijedim. Naravno da mi je te noći i nekoliko dana kasnije bilo teško, ali nisam shvatila, a ne shvaćam niti danas, zbog čega ljudi to smatraju mojim najvećim porazom karijere.''

* Znači li to da su Igre 2012. posebno važne?

''One su cilj, ali o njima ne razmišljam previše. Najvažnije natjecanje za mene je ono sljedeće. Razmišljajući na takav način se održavam mirnom. Da razmišljam o Igrama cijelo vrijeme godinu dana poludjela bih i na njih stigla emocionalno prazna. O Londonu ću razmišljati kada za to dođe vrijeme, kada ću znati da je to moje sljedeće natjecanje. Jasno, znam da moram ići ondje, da Igre moram dočekati u dobroj formi, no još nije vrijeme za razmišljati o tome.''

* Zašto je uspjeh na Olimpijskim igrama toliko važan? Jeste li o tome sanjali kao djevojčica na početku karijere?

''Mislim da je san svakoga sportaša biti olimpijski pobjednik. Između ostaloga i ja o tome sanjam, to je jedan od mojih ciljeva. Teško je ostvariv jer se Igre održavaju svake četiri godine i to je ono što ih čini posebnima. Da bi postali olimpijski pobjednik imate tri ili četiri prave šanse i nije to lako. Teško je preživjeti razdoblje između njih, sve te sezone, očuvati zdravlje i stići i to spreman toliko da bi mogla reći da ću u borbu za zlato. Potom to i ostvariti. Nije lako, ali bilo bi lijepo. No, London ne smatram svojom posljednjom šansom.''

* Drugi vaš cilj zasigurno je svjetski rekord Stefke Kostadinove iz 1987. godine. Blizu ste, samo centimetar udaljeni. Razmišljate li o njemu na svakom mitingu?

''Svjetski rekord me motivira, naravno, ali nisam njime opsjednuta. Svi me to pitaju pa mislim da su ljudi time opsjednutiji od mene same. Kažu mi pa što je to jedan centimetar više. Nije puno. No, kako moj otac kaže, nije potrebno preskočiti jedan centimetar već 208 plus taj jedan. Moram, dakle, podići svoju piramidu, cijelu piramidu za jedan centimetar. Velik je to, težak posao. Sjećam se kad sam preskočila 208 centimetara, bio je to savršen dan. Savršeno natjecanje, savršeni uvjeti. Osjećala sam se sjajno. A, takvo što nemate svaki dan, niti na svakom natjecanju. Da bi se srušio svjetski rekord sve se to mora poklopiti i bila sam na to spremna prije dvije godine. Možda ću biti i ove, nadam se da hoću. Upitno je hoće li se sve poklopiti, ponekad imate sjajan osjećaj a kiši. Čekam svoj savršeni trenutak.''

* Ali, imate li vjere u sebe da to možete ostvariti?

''Svakako, jer bi to značilo poboljšanje mog najboljeg rezultata, a ja vjerujem u napredak. Da nije tako, više ne bih niti trenirala. Vjerujem da mogu više i nije važno hoću li u tome uspjeti, nisam sigurna da hoću, ali u to vjerujem. To me gura naprijed.''

* Je li taj rekord jedan od onih koji će doći do točke kada se neće moći popraviti?

''Ne mislim. Kada sam skočila 208 moglo se vidjeti da je to dobar skok i osjećala sam da mogu bolje. Mislim da tu nije granica ženskih mogućnosti.''

* Da možete birati između olimpijskog zlata i svjetskog rekorda što biste odabrali?

''Ako bih već morala birati onda bih se opredijelila za rekord. Olimpijskih pobjednika je mnogo, a samo jedan drži svjetski rekord.''

* Uspijete li u tome sigurno ćete dobiti i nagradu Laureus.

''Nadam se. Znam da mi je to potrebno za nagradu.''

* Što bi za vas ta nagrada značila?

''Znam kako sam se osjećala kada sam proglašena najboljom svjetskom atletičarkom godine u Monte Carlu, osjećala sam se kao da sam na vrhu svijeta. Osvojiti Laureus još je više, to je nagrada za najbolju svjetsku sportašicu. Ne mogu niti zamisliti kolika je to čast. Nadam se da ću to iskusiti.''

* Kakav je osjećaj imati oca za trenera?

''Karakterno smo jednaki što može biti problem u tinejdžerskoj dobi, kada ste zajedno i kod kuće i na treninzima, ali sada je sjajno. Slično razmišljamo i nepotrebno je govoriti o tome kako se osjećam. Sve zna od trenutka kada uđem u dvoranu, lakše je tako.''

* Svađate li se?

''Trenerski dio posla ostavljam njemu. U potpunosti mu vjerujem, a uz rezultate koje sam postigla nemam niti razloga sumnjati u njegove odluke. Porječkamo se jedino kada sam nervozna pa mi je potreban netko s kim ću se svađati pet minuta. On zna da mi je to potrebno kako bih se smirila i zato šuti.''

* Poznati ste u Splitu i Hrvatskoj, kako vam je kod kuće?

''Ljudi misle da ne mogu izaći na ulicu, a baš je suprotno. Ljudi su naviknuti vidjeti me i ne reagiraju jako kad me ugledaju. Pozitivni su i sretni, katkad me pozdrave i nešto mi kažu, no nije da bih se trebala sakrivati ili takvo što. Živim normalnim životom, poput svake normalne osobe, a Split je moje utočište. Tamo pronalazim mir.''

* Ondje ćete živjeti i po završetku karijere?

''Sigurno, zapravo 99 posto. To je moja želja, no ne znam što će se dogoditi kad karijera završi. Željela bih ostati vezana uz sport, možda pomoći promovirati ga po Hrvatskoj i pomoći mladima kojima je to potrebno. Mnoga talentirana djeca ne uspiju jer im je sve to naporno. Kad se sjetim kako je meni bilo, ne bih to željela svom djetetu. Nismo imali dvoranu, trenirali smo kasno noću. U školi sam bila do 23 sata, po zimi, u malim halama u kojima nisam niti vidjela letvicu kada sam joj se približavala. Prve su godine bile teške i nemate li, kao što sam ja imala, širu sliku u glavi cijelo vrijeme i ne gura li vas netko, teško je motivirati se.''

Nastavi čitati

Nastavi čitati