Željko Kopić rijetko se pojavljuje u hrvatskim medijima. Radije ostaje samozatajan, a itekako ima što reći.
Tri vijesti o kojima se priča
Iako još uvijek spada u red relativno mladih stručnjaka, tek je u 46. godini, jedan je od rijetkih trenera koji se može pohvaliti da je vodio oba najveća hrvatska kluba - Dinamo i Hajduk, i to u razmaku od samo četiri-pet godina. To je već bogata karijera, a ima još dosta toga. Iskustvo je stjecao i u inozemstvu, radio je na Cipru, a prije nekoliko mjeseci odradio je uspješnu dionicu u Bugarskoj.
Kopić je otvorio dušu u velikom intervjuu za gol.hr. U vrlo relaksiranom razgovoru pretresli smo najpikantnije detaljima njegova trenerskog razdoblja na Poljudu i Maksimiru, razriješili neke nedoumice i demistificirali glasine o kojima se vrlo žustro raspravljalo u sportskoj javnosti i napose nogometnim kuloarima.
Intervju smo podijeli u dva dijela. Prvi dio donosimo danas, a drugi u ponedjeljak.
Već poduže nismo bili u kontaktu. Gdje ste bili i što radite ili planirate?
„Jesenas sam bio u Bugarskoj, u Botevu iz Plovdiva, a trenutačno sam doma, odmaram u krugu obitelji. U Bugarskoj sam preuzeo momčad koja je bila na zadnjem mjestu s nula bodova. Ostavio sam Botev na desetom mjestu, i sada su deseti, a elitna bugarska liga ima 16 klubova. Mogu reći da sam napravio rezultatski maksimum, a i što se tiče promocije mladih igrača. Dobili su priliku i iskoristili su je. Bilo je dobrih stvari i mogu reći da sam zadovoljan s napravljenim poslom. Trenutačno sam doma i razmišljam o novim izazovima.“
Ima li što na pomolu? Jeste li možda u nekim pregovorima?
„Bilo je upita i razgovora, ali ništa da sam baš osjetio kako je to ponuda koja mi u ovom trenutku treba. A i ovo kada se približava kraj sezone, to su sve neka vatrogasna rješenja. Pokazalo se da to uglavnom nisu najbolje opcije.“
"U Bugarskoj se mladi igrači lako pogube"
Iako ste bili u Bugarskoj nekoliko mjeseci, ipak ste mogli steći malo širi uvid u njihov nogomet. Možete li pojasniti kako to da se nekoć vrlo moćna bugarska nogometna reprezentacija tako srozala. Što se dogodilo bugarskom nogometu, napose reprezentativnom i može li se takav pad dogoditi i Hrvatskoj?
„Mislim da ne može. Krstajić je prošle godine preuzeo bugarsku reprezentaciju. Čak je na početku napravio neki pomak, donio je pozitivan impuls, kritike su bile jako pozitivne. Međutim, sada su kvalifikacije za Euro započeli porazima protiv Crne Gore i Mađarske. Problem bugarskoj nogometa svakako je infrastruktura i rad s mlađim kategorijama. Evo primjera: Ludogorec i CSKA, dvije vodeće momčadi prvenstva, zadnje utakmice započeli su s dva domaća igrača u postavama. Levski je imao četiri, a Botev nije imao nijednog bugarskog igrača u prvih 11, što puno govori. Mislim da je liga dobra, ali za moj pojam malo je previše klubova. Možda bi bilo bolje da idu na varijantu kakvu ima Hrvatska s deset klubova.“
Bugarska je desetljećima stvarala odlične igrače, pa i svjetske. Bila je poznata po nogometnoj školi koja je izbacila cijeli niz igrača koji su postali europske zvijezde. Što im se dogodilo da je došlo do takvog pada?
„Bio sam prekratko tamo da bih mogao steći neki širi uvid. Svi ti mladi igrači koji dođu u prve momčadi jednostavno kvalitetom nisu na razini koja je potrebna i vrlo brzo se po putu pogube. A oni koji imaju kvalitetu, oni vrlo brzo odu u inozemstvo i tako se vrlo mali broj igrača isprofilira. Trebali bi naći neki balans. U konačnici, ni naša 'liga 10' nije baš razvojna liga, svi love nekakav rezultat, ali ipak se vodi računa o mladim igračima. Kod nas se ipak nalazi modus preko nižih liga da ti mladi igrači lakše prebrode dolazak u seniorski nogomet. U Bugarskoj to u ovom trenutku ne funkcionira. Moraju se pozabaviti tim problemom na razini sustava i naći nekakvo rješenje.“
U regionalnim medijima zadnjih dvadesetak godina dosta su se vukle paralele između srpskog i bugarskog nogometa u kontekstu ulaska nekih sumnjivih skupina u njihove klubove. Ukratko: bivalo je sve manje sportskih radnika, a pojavljivalo se sve više sumnjivih tipova kojima je puno više na pameti profit nego razvoj nogometa. Takve tendencije osjećaju se i u Hrvatskoj, ali očito još nisu zavladale.
„Meni je to teško reći, prekratko sam bio u Bugarskoj. Ja sam došao u Plovdiv tako što je u Botev ušao ruski investitor. U sezonu su ušli jako loše, a meni se projekt učinio interesantnim. Upravo se sada završava projekt izgradnje novog stadiona, što će sigurno donijeti novu kvalitetu i energiju u klub. Botev je klub s velikom tradicijom i vojskom navijača, tako da je to mene sve skupa bila dosta interesantno. Što se i kako radi u drugim klubovima, to doista slabo poznajem.“
"Ciparska liga izuzetno je jaka"
Kakav je život u Bugarskoj? U Hrvatskoj još uvijek postoje neke predrasude. Slično kao što možda na Zapadu postoje prema Hrvatskoj.
„Bio sam vrlo ugodno iznenađen s Plovdivom. To je doista jako lijep grad, s bogatom poviješću i prekrasnom starom jezgrom. Ljudi su vrlo pristupačni, vrlo ugodni. Sofija je velegrad, zaista sjajan grad. Ima lijepih mjesta, crnomorska obala jako je lijepa. Naravno da ima i onih dijelova Bugarske koji zaostaju, koji su u ekonomskom smislu u lošijem stanju. To je prije svega onaj kraj prema granici s Turskom. Sveukupno, meni je Bugarsko jako pozitivno iznenađenje.“
Paralela s Ciprom, gdje ste također radili.
„Cipar je skroz druga priča. To je mediteranska klima, drukčiji su profili ljudi. Nakon što sam završio priču s Hajdukom, to je za sve bilo malo iznenađenje. Otkud sad Cipar!? Moram priznati da niti ja nisam imao previše informacija. Međutim, ciparska liga izuzetno je jaka. Tu je APOEL, AEK Larnaca, APOEL, Anorthosis, Aris… I taj Pafos u kojem sam ja bio. Tu su također ruski investitori. Investirali su i u Rigu te još jedan klub na Cipru. Imaju ozbiljne projekte, na kraju krajeva i naš vratar Ivušić prešao je u Pafos. Za ciparske prilike to je veliki transfer. Jedno veliko i lijepo iskustvo. Tamo sam bio godinu dana i što se tiče nogometa, kulture i jezike, to je nešto što te oplemeni kao čovjeka.“
Kakva je percepcija Hrvatske i njezinog nogometa na Cipru i u Bugarskoj?
„I jedni i drugi imaju jako visoko mišljenje o hrvatskom nogometu. Veliki je respekt, i prema hrvatskim igračima i prema reprezentaciji. Gledaju nas kroz prizmu nečeg izuzetno kvalitetnog. Nakon što sam otišao iz Pafosa, tamo je bio sportski direktor Ivan Mance. Gledaju i prema hrvatskim igračima i trenerima. Na osnovu tog dojma i kontakata otvoriš vrata i nekim drugim ljudima. Zaboravio sam reći da je Schildenfeld u Arisu iz Limassola, koji je trenutačno na prvom mjestu. Hrvatski nogomet u obje je zemlje jako cijenjen.“
"Kako strancima objasniti što je sve Modrić prošao u životu"
Postavljaju li vam ona klasična pitanja: kako je moguće da hrvatska reprezentacija ima tako dobre igrače i ostvaruje velebne rezultate?
„Gdje god da dođemo, to se pitanje provlači. Koja je tajna, kako se to postiže? Svjesni su da klubovi i zemlje s puno većim brojem stanovnika i ulaganjima nisu u stanju postizati takve rezultate.“
Koji je odgovor?
„Odgovor je da nema odgovara“, kazao je i slatko se nasmijao.
„To je jednostavno tako. Kako im to objasniti? Sad ići im objašnjavati što su prošli naši igrači... Svaki naš igrač imao je drukčiji put i neku svoju priču. Kako im objasniti što je sve prošao u svom životu i odrastanju Luka Modrić? U ratnom periodu, borbi za preživljavanje, Zrinjski, Inter Zaprešić, Dinamo, pa dolazak do ove sad razine. Teško je nama samima, koji sve to znamo, isprocesuirati, a kamoli strancima.“
Je li Hrvatska, po vašem iskustva, jedinstvena po nogometnom talentu?
„Sigurno da je. Opet teško je reći koja je to točka kod koje se napravi razlika. Ne može se reći da bugarska djeca nisu talentirana za nogomet. Vidi se da njihovi mladi igrači imaju talenta. Ali postoji ono nešto kod nas Hrvata. Nisam predugo radio s djecom kao trener. Samo dvije godine u Hrvatskom dragovoljcu. Tamo sam, primjerice, trenirao Marcela Brozovića. Preuzeo sam starije pionire, a Marcelo je bio klinac koji je bio najmanji; 156 cm visok i 49 kg težak, sjećam se kao da je bilo jučer. I ti kod njega jednostavno vidiš; hoćemo li pričati o tome kakav je na lopti, mentalnoj brzini, donošenju odluka u igri, o agresivnosti, ulasku u duel, bez obzira što je manji od svojih vršnjaka", prisjeća se Kopić:
"Brozović je bio najmanji, djed ga je dovozio na treninge"
"Ti jednostavno vidiš da je to dijete koje ima sve preduvjete za igranje ozbiljnog nogometa. Njega je djed dovozio iz Okuja, mjesta pokraj Velike Gorice. Pa, ako napada snijeg, ralica ne može proći, pa kasne na trening, ali uvijek dođu. Što se sve dogodi da on dođe na tu razinu gdje sada jest, a igrači iz drugih zemalja ne dođu? Je li to stvar upornosti, mentalne snage, meni je teško reći, ali činjenica je da su svi ti naši igrači, koji su stigli na vrhunsku razinu, izuzetno karakterni ljudi, koji mogu iznijeti sve zahtjevne situacije u karijeri.“
Koliko je svemu tome doprinijela hrvatska nogometna škola? Ipak, mora postojati i neka nogometna baza.
„Sigurno da je. Naši treneri u mlađim kategorijama dosta su podcijenjeni. Recimo, znam dobro za kakvu smo plaćicu radili u Hrvatskom dragovoljcu. Nismo uopće o tome razmišljali, nego smo cijeli dan bili na terenu i radili s djecom. Diljem Hrvatske ima mladih trenera koji predano rade u skromnim uvjetima. Ima puno pozitivnih primjera i sigurno da su svi oni doprinijeli uspjesima hrvatskog nogometa u cjelini.“
Zna li prosječni Hrvat više o nogometu nego prosječni Europljanin?
„Prosječni Hrvat misli da zna više. Naravno da je nogomet kod svih Hrvata tema razgovora gdje god okreneš, svi imaju svoje mišljenje. Ne bih sad ulazio u neke komparacije, ali to smo jednostavno mi. Takav smo narod i kod nas je to normalno.“
Dosta sam putovao po svijetu i iz osobno iskustva znam da hrvatski novinari, pa i obični navijači, znaju daleko više od svojih inozemnih kolega, koji uglavnom prate samo svoje lige, u najboljem slučaju još poneku veliku ligu, dok malo ili gotovo ništa ne znaju o ostalima. Evo, pred početak posljednjeg Svjetskog prvenstvo još jednom osobno sam se uvjerio da mnogi inozemni novinari, recimo, engleski, pogotovo argentinski, nisu mogli stići dalje od četiri kada bi nabrajali hrvatske igrače, i to u najboljem slučaju. Bez obzira što je hrvatska bila aktualni viceprvak svijeta, zabezeknuli su se kada smo im rekli da imamo odličnu reprezentaciju i da bi mogla ponoviti sličan rezultat. Ovo uopće nije karikiranje, kolega Dražen Antolić iz Sportskih novosti svjedok mi je tih razgovora.
„To se slažem. Kod nas je puno veća širina, i to ne samo po pitanju nogometa. Mi kada smo bili klinci pratili smo sve te NBA igrače i mnoge druge sportove. Kada se dođe van, većina njih je fokusirana na njihova prvenstva. U prosjeku malo znaju dalje od toga.“
"Hajdukova Akademija napravila je ogroman iskorak"
Dojam je da Hrvati u mnogo čemu imaju veću širinu, i obrazovanje je u prosjeku šire, ali problem je specijalizacija; svuda osim u nogometu. Tu smo baš specijalizirani, dok ostali dijelovi društva i ekonomije pate.
„Slažem se. To je problem, obično ne idemo previše u dubinu.“
Ako se ne varam, vi ste nakon Ćire Blaževića i Nenada Gračana jedini trener u novom mileniju koji je vodio i Hajduk i Dinamo. Slobodno se može reći da je to kuriozitete, malo je trenera i kroz cijelu povijest sjedalo na obje klupe.
Vodili ste ih u prilično kratkom razmaku, vjerojatno imate najbolji uvid u njihovu strukturu i probleme. Koji je osnovni razlog zbog čega je Dinamo rezultatski uspješan, a Hajduk neuspješan zadnjih petnaestak godina?
„Sretan sam i ponosan što sam imao tu čast voditi naša dva najveća kluba. Svaki od njih ima svoj specifikum, svaki je drukčiji na svoj način. Ogromna je čast voditi ih, ali ogromna je i obveza.“
U čemu je Hajdukov problem? Ako kažemo da Dinamo nema rezultatske probleme, ali ima neke druge.
„Mogu pričati o razdoblju u kojem sam ja vodio Hajduk. Nemam uvid u sve procese koji su se u međuvremenu odvijali.“
Ipak, Hajduku se događaju dosta slične stvari u posljednjih desetak godina.
„Dobro, možemo reći da je Hajdukova Akademija napravila ogroman iskorak, što je sjajan stvar i iskoristio bih priliku da čestitam svima u Hajduku na velikom uspjehu u Liga prvaka mladih. Ono što osjetiš čim dođeš u Hajduk, jedna je ogromna energija; od te prve press-konferencije do toga kada dođeš u grad. Od onih najmanjih do ljudi u ozbiljnim godinama osjeti se da žive za taj klub. Na svakom ćošku se priča o Hajduku. Svi igrači kada dođu u Hajduk osjete pritisak nošenja njegova dresa. Sigurno da nije lako nositi taj dres, a isto tako nije lagano ni trenerima. Međutim, u konačnici se uvijek sve svodi na igračku kvalitetu; u onom što Hajduk mora prodati da bi preživio“, kaže naš sugovornik i podcrtava:
"Kada sam došao u Hajduk moje prvo pitanje bilo je: Gdje je Ohandza?"
„Dinamo je kroz godine došao do situacije u kojoj njegova nogometna škola već dugo proizvodi fantastične mlade igrače, koji prvo daju obol u prvoj momčadi, a onda rade ozbiljne transfere. Taj je put Dinamovih igrača definiran, već se zna na koji će se način pojedini igrač razviti. Ne znam, hoće li odmah ući u prvu momčad ili će kao Šutalo otići u Istru i tamo se razviti, pa se vratiti u Dinamo. A to vrijedi i za dovođenje igrača sa strane, to su u pravilu igrači visoke kvalitete. Mislim da Dinamo tu godinama radi razliku. Kada sjediš na klupi Dinama, teško reći da je nešto mirnije ili stabilnije nego u Hajduku, ali ipak imaš osjećaj da možeš u većem miru odrađivati svoj posao.“
Da se ne gleda baš svaki korak…
„Ma, gleda se u Dinamu isto sve“, podigao je malo glas Kopić i gestikulirao rukama:
„Ali u Hajduku je to ipak ispotencirano tom energijom, dok je u Dinamu to prividno stabilnije, iako ti se gleda svaka utakmica; i rezultat, i kvaliteta igre, i broj zabijenih i primljenih golova, minutaža igrača… Ma, sve je pod povećalom.“
Spomenuli ste prodaju igrača u ključnim trenucima. Nešto se slično i vama dogodilo dok ste vodili Hajduk. Ako se ne varam, u ključnom trenutku utrke s Dinamom prodana su vam dva najvažnija napadača – Ante Erceg i Franck Ohandza. Je li to bio vaš najveći problem tada u Hajduku?
„Kada sam došao u Hajduk, moje prvo pitanje bilo je: 'Gdje je Ohandza.' To je igrač o kojem sam imao izuzetno visoko mišljenje i koji je imao dosta problema s ozljedama. Nakon što sam preuzeo momčad, mi smo do kraja jeseni napravili zaista odličan rezultat. Dobili smo Istru u Puli, Osijek u Kupu u gostima. To je bila prijelomna utakmica da bi ostali u utrci za trofej i imali uspješnu sezonu, kako je to inače u Hajduku, jer je razlika u odnosu na Dinamo u prvenstvu bila minus 12 bodova. I onda smo uspjeli pobijediti u Rijeci nakon pet godina, pa Lokomotivu u gostima, na kraju i Inter, tako da smo napravili izuzetan niz. Za mene je bilo bitno da u tom zimskom prijelaznom roku ne diraju Ercega i Ohandzu. Imao sam dojam da imamo kvalitetnu energiju, da sam se povezao s momčadi. Erceg je igrač ogromnog intenziteta, energije, koji svojom trkom i energijom cijelu momčad diže prema gore. I njih dvojica statistički donose golove i asistencije“, kazao je Kopić i nastavio:
"Bilo mi je bitno da mi ne diraju Ercega i Ohandzu"
„Na taj način preko te individualne kvalitete riješiš i poneku utakmicu koju ne odigraš tako dobro, ali oni imaju moć da je riješe. Međutim, u zimskom prijelaznom roku Erceg prodan, a onda smo otišli na pripreme u Tursku. U Antalyi smo izgledali stvarno dobro. Dobili smo Zuerich koji je igrao Europsku ligu, pa Lech koji je vodio Bjelica. Odigrali smo jako dobro, sve smo izdominirali. I onda smo ušli u prvenstvo s pobjedom na tradicionalno teškom gostovanju u Vinkovcima. Ohandza je briljirao, pobijedili smo s 5:0. Bio sam i trener Cibalije pa znam da je teško natjerati navijače Cibalije da se dignu i naprave ovacije za igrača suparničke momčadi", prisjeća se i nastavlja:
"Upravo se to dogodilo Ohandzi. To što je on odigrao na toj utakmici, stvarno je bilo izuzetno dobro. Onda smo došli u Maksimir i pobijedili Dinamo opet golom Ohandze. Međutim, nakon toga Franck je prodan, bio je otvoren prijelazni rok u Kini. Sigurno da treneru to ozbiljno otežava posao. Svi mi treneri imamo zamisli kako bi trebali igrati, ali da bi igrao visoki presing, moraš imati igrače koji to svojim fizičkim i mentalnim kapacitetima mogu i žele igrati, a, recimo, Erceg je baš taj. To su neke odluke u koje ja ne mogu ulaziti.“
Je li ih se moralo prodati? Koliko se sjećam, čelnici su te zime pričali da Hajduk financijski dobro stoji i da nema potrebu žuriti s prodajama.
„To je ono što vam pričam. Ne mogu ja ulaziti u odluku predsjednika kluba, što je želja igrača, što je interes kluba... Međutim, kada povučete paralelu s Dinamom, imate sličnu situaciju s Oršićem u pretprošlom zimskom prijelaznom roku, kada sam ja bio trener Dinama. Naravno da Orša želi ispuniti svoj san igranja u Premierligi, a dao je Dinamu jako puno. I dolazi se do mene kao trenera s pitanjem: 'Što misliš o prodaji Oršića, imamo ponudu iz Engleske'", otkriva Kopić i dodaje:
"Tu sad ima čimbenika koji bi išli u smjeru da se Oršu pusti jer on ima dosta godina, želi napredovati, a dao je puno klubu. Međutim, moj prvi odgovor je - ne. Uopće nije tema razgovara. I sad, u Dinamu se to ispoštuje. Ne mogu reći da je tako svaki put bilo, pričam o mojoj situaciji. Dinamo u tom trenutku sve radi da Oršu ostavi. Mi jesmo bili jesenski prvaci, pobijedili smo i West Ham u Londonu, plasirali se dalje u Europskoj ligi, ali smo u egalu s Osijekom, Hajdukom i Rijekom. Zašto? retorički se upitao i pojasnio:
"Pustiti Oršića u tom trenutku za mene je bilo ravno ludilu"
„Orša je faktor na terenu, znamo koju kvalitetu donosi, faktor je i u svlačionici; prekrasan je momak, radan, oko sebe okuplja suigrače i širi pozitivu. Treći izuzetan faktor su navijači Dinama, mladima je Orša pojam. Utrka za prvaka nikada nije bila neizvjesnija i stoga je za mene pustiti Oršića u tom trenutku ravno ludilu. To je nešto što u Hajduku nisam mogao dobiti, a u Dinamu se ta priča iznese. Bile su još dvije-tri situacije oko kojih se lomilo, no u Dinamu sam kao trener dobio to što sam tražio. Takav odnos dolazi do izražaja kada se prvenstvo lomi u jednoj ili dvije utakmice. Hajduk je zadnjih godina nekoliko puta bio blizu da u jednoj ili dvije utakmice slomi prvenstvo na svoju stranu. I uvijek mu je nedostajao taj nekakav faktor X ili…“, kazao je Kopić tražeći pravu rečenicu.
Drugim riječima rečeno: u Dinamu uprava posluša trenera, a u Hajduku ne.
„Kaže, pričam o jednom periodu, kada sam ja bio tamo. Eto, dolazak Livaje ogroman je napredak za Hajduk. Recimo, baš kada sam bio na Cipru, tamo pozorno prate grčke ligu, imao sam jednog prijatelja koji mi je cijelo vrijeme govorio za Livaju, a ja nisam imao uvid u njegove kvalitete i kapacitete. Otišao je mlad iz Hrvatske i nisam ga gledao. Taj prijatelj me s čuđenjem pitao kako to da Livaja ne igra za reprezentaciju. Kada je došao u Hajduk i kada se vidjelo o kakvoj se kvaliteti radi, može se reći da su predsjednik Jakobušić i svi zaslužni u klubu napravili ogroman posao. Mislim i da je dolazak Krovinovića isto ozbiljan posao. Sad je to druga priča. Ako uz to uspiješ dovesti još dva, tri ili četiri kapitalca, onda je to ozbiljna momčad. S tim što treba reći kako je Hajduk ove sezone imao dosta problema s ozljedama, tako da ih je to u jednom dijelu poremetilo. Ali što se tiče kvalitete igračkog kadra, mislim da je Hajduk prošle godine bio poprilično dobar.“
Dakle, mislite da je došlo do pomaka u smislu dovođenja i zadržavanja najvažnijih igrača.
„Ja sam predsjednika Jakobušića upoznao kada sam išao gledati jednu vaterpolsku utakmicu u Dubrovnik. On je tada bio počasni predsjednik. U vaterpolu je osvojio sve što se moglo osvojiti. OK, možemo reći da je nogomet nešto drugo, ali njegov je mentalitet da pokušava sve kako bi osvojio trofeje. Pričao mi je tada da uvijek izabere jednog pravog igrača kojeg želi dovesti jer onda ima legitimitet da oko njega okupi sve ostale. To je meni identična situacija kao ova s Livajom. To je taj koncept, ali naravno da financije determiniraju koju kvalitetu možeš dovesti.“
"Kao dinamovac došao sam u Hajduk s ogromnim poštovanjem"
Te sezone Hajduk i Dinamo igrali su finale Kupa u Vinkovcima. Dinamo je nedugo prije preuzeo Bjelica. Hajduk je naposljetku tijesno izgubio, sjećamo se da je iz Hajduka bilo dosta povika na suđenje, Splićani su se smatrali oštećenima. Ta je utakmica mogla prelomiti na bolje cijelu vašu priču u Hajduku da ste uspjeli pobijediti i osvojiti trofej.
„Ja kao dijete Dinama i dinamovac čim sam došao u Hajduk rekao sam da dolazim s ogromnim poštovanjem prema tom klubu. Svaki put kada sam se penjao onim stepenicama na Poljudu, naježio bih se kada bih vidio na slikama slavne Hajdukove igrače i osjetio to sve skupa. Ja sam zaista živio za trofej s Hajdukom. Dva puta sam isključen, kada smo pobijedili i na Rujevici i na Maksimiru. Došli smo na minus pet od Dinama i imali smo derbi doma, nakon kojeg možemo doći na minus dva. U međuvremenu su smijenjeni predsjednik Kos i sportski direktor Branco. U tom trenutku dolazi do jedne posve drukčije atmosfere. Teško je to objasniti ljudima koji to izvana prate, ali ta atmosfera više nije ista, simbioza se više ne osjeća na taj način", ističe Kopić i konstatira:
"I naravno, tako se dogodi da izgubiš i derbi i sljedeću utakmicu protiv Rudeša. To je bilo ono kada sam išao razgovarati s Torcidom. Uspjeli smo to nekako prebroditi, otišli smo u Puli i pobijedili. Meni je cijelo vrijeme u glavni bilo finale Kupa, sve ovo što radiš, da stabiliziraš situaciju i dođemo u Vinkovce kao prava momčad i da napokon osvojimo trofej. Mi smo u finalu odigrali dobru utakmicu i spletkom svakakvih okolnosti ipak smo izgubili. U prvenstvo smo bili blizu, na minus pet nekoliko kola prije kraja, imaš i finale Kupa, a na kraju ostaneš bez ičega. Sigurno da to ostavi ozbiljan trag i da to nije dobra startna pozicija za ono što dolazi. Promijenilo se i vodstvo, otišlo je sve što se gradilo. U nogometu se teško ide gore, a začas ode dole.“
"Na sebe sam preuzeo da se pojavim pred Torcidom"
Spomenuli ste razgovor s Torcidom. Bilo je puno polemika, puno se pričalo o tome, pa i dan-danas se priča. Možete li opisati što se dogodilo i zašto se odlučili na taj kontroverzni razgovor, za koji se skoro pa može reći da je ušao u urbanu legendu?
„Sve ima svoj tijek događaja. Kada sam dolazio u Hajduk, bila je jako loša situacija, mislim da se baš izgubilo od Rudeša. Bilo je ozbiljno nezadovoljstvo prema igračima i upravi. Bili su izvješeni neki transparenti protiv predsjednika. I zaista nije bilo ugodno u tom trenutku. Klima je bila: ako izgubi od Osijeka u onoj Kup utakmici, neka se i ne vraća. Jer nemaš ti neki ozbiljni trenerski legitimitet među svim tim navijačima“, priznaje i nastavlja:
„OK, ja sam vodio Slaven, igrao s njim finale Kupa, vodio sam još neke prvoligaške klubove, ali nije to da se možeš komparirati s nekim drugim trenerima. Tu tek trebaš doći i izgradit se. Ja takav kakav jesam; puna ratna sprema, ideš u rat i što bude. I nakon te utakmice u Osijeku došao sam do Torcide u Gradskom vrtu. Bila je priča da se igrači ne žele boriti, pa sam rekao da igrači rade jako dobro i da ćemo se svi skupa baciti na glavu da izguramo to kako treba. Mi smo dobili tu utakmicu, to nije bila promocija mene, već pokušaj da se okupimo i svi zajedno idemo u istom smjeru, i momčad i navijači. Tri dana poslije odemo na Rujevicu i dobijemo utakmicu protiv Rijeke. Nakon toga sve skupa krene. I sada dolazimo do tog Rudeša. Dogodilo se to što se dogodilo s predsjednikom, izgubili smo derbi u Maksimiru, ja osjetim kakva je atmosfera. Igrači nakon utakmice uvijek idu pozdraviti navijače“, prisjetio se Kopić te kontroverzne situacije i nastavio:
„I ja vidim da su pognute glave, da su otišli u svlačionici. Sve što smo gradili otišlo je u dvije utakmice. Naravno da će krenuti količina negativne energije. Ne priznaju se prošle zasluge, sve je to OK što je bilo, ali izgubio si ovo. No pred nama su još ostale bitne utakmice, čeka nas finale Kupa. Ja sam uzeo na sebe da se pojavim pred navijačima, kao trener koji je bio prepoznat u Hajduku i koji je davao sve za taj klub. Dolaziš u pokušaju da situaciju stabiliziraš i da ne dođe do još nekih većih poremećaja u odnosima“, kazao je Kopić i nastavio:
"Nije bilo straha, nogomet se igra zbog navijača"
„Meni se to pokazalo na odličan način jer smo već u sljedećoj utakmici u Puli imali ogromnu podršku. Dobili smo 5:1 i cijela ta sezona je završila velikom podrškom u finalu Kupa u Vinkovcima. Po meni je taj potez koji sam napravio, Hajduku donio dobro. Ja se uvijek tako postavljam: da je klub na prvom mjestu, a naravno da oni koji to žele da će prikazati na drukčiji način. Vidi onoga, ispričava se, ulizuje se… To apsolutno nema veze, to je bila moja odluka, za koju sam mislio da je kvalitetna, a u konačnici se pokazala i dobra jer je donijela ono što sam htio, a to je da se situacija stabilizira.“
Kakav je to bio razgovor s Torcidom? Žestok, možda prepun iskrivljenih glagola ili racionalan s obje strane?
„Potpuno racionalan. Imamo sam potrebu reći to što sam rekao i oni su to prihvatili. Tu više nije bilo polemika, niti ičega. Ja u tom trenutku nisam osjećao…“, zastao je Kopić.
Možda strah?
„Ne, ne, nikakav strah. U konačnici, nogomet se igra zbog navijača. U svim klubovima, bilo da pričamo o NBA-u ili nogometu, igrači idu na druženje s navijačima. To su slikanja, to su autogrami, druženje... OK, ovo jest bila specifična situacija, ali ja s time nemam problem“, konstatirao je Kopić.
Drugi dio velikog videointervjua sa Željkom Kopićem donosimo u ponedjeljak. U njemu se Kopić dotiče odnosa s Igorom Štimcem i Zdravkom Reićem, teške, pa gotovo i infarktne situacije u kojoj se našao nakon što je dobio otkaz u Hajduku, potom trenerskog mandata u Dinamu i tadašnje situacije u Maksimiru, komentira srebrnu juniorsku generaciju Hajduka, igračke kvalitete Dinamova velikog talenta Martina Baturine i općenito problematiku prelaska mladih talenata iz juniorskog u seniorski nogomet.
