Sinoć je bila deja vu priča na Maksimiru. Sve već viđeno i ništa novo nismo vidjeli u jačim europskim utakmicama. Ako je već tako, a jest, postavlja se pitanje zašto je predsjednik Zvonimir Boban tek sada reagirao te upozorio Marija Kovačevića na neke stvari, kako otkrivaju Sportske novosti. Prije svega što se od njega i njegove momčadi očekuje, a to je beskompromisna, agresivna i napadačka igra, a ne predavanje i alibiji i prije nego što je utakmica počela.
Tri vijesti o kojima se priča
Trener Dinama ponavlja se kao pokvarena ploča. Već mjesecima trubi o greškama, a greške u Europi nikako da se poprave. To je zadatak trenera, čiji drugi bi bio? Čak i kod izvođenja kornera Dinamovi igrači lutaju. Pa, valjda se zna kako se igra obrana kod kornera; kombinacijom zone i "igrača".
Umjesto da pokriju ključne pozicije, Modri su ispraznili peterac i markirali suparničke igrače na vrhu šesnaesterca. Ako je već tako, onda bi vratar trebao biti gospodar prostora ispred svojih vrata, a Livaković nije baš poznat po izlaženju s crte, no to je već neka druga priča.
Isprazna opravdanja i nestašica talenata
Kovačevićevih ispraznih opravdavanja mnogim navijačima Dinama puna je kapa, to se jasno može iščitati u razgovorima po birtijama i komentarima na društvenim mrežama. I nisu u pitanju samo navijači, izvori nam tvrde da je dozlogrdilo i nekim čelnicima Dinama, iako drugi još uvijek sliježu ramenima i prihvaćaju europska šamaranja kao realno stanje stvari i logičnu posljedicu vrijednosti momčadi.
Međutim, zaboravljaju jednu bitnu stvar; možda je vrijednost Dinamove momčad na Transfermarktu opasno pala, ali proračun maksimirskog kluba i dalje je veći od Genkova, koji iznosi šezdesetak milijuna eura, dok je Dinamov 73 milijuna eura. I Genk prodaje igrače kao i Dinamo, i on je bio u krizi, sastavljao je novu momčad, doveo je novog trenera, pa je, eto, glatko prošao kroz Zagreb, iako je u belgijskom prvenstvu tek sedmi.
Gdje je i što radi omladinska škola Dinama?
To što Dinamo nema posebno talentirane igrače ili ne forsira svoje mlade igrače iz omladinske škole, već mu igraju kvalitetom sumnjivi inozemci sa svih strana svijeta, zapravo je Dinamov najveći problem. Puno lakše bi se podnijeli ovakvi porazi da su na terenu izdanci iz omladinske škole
Kritičniji i samosvjesniji čelnici Dinama će reći da ih to najviše tišti u cijeloj priči. Gdje je omladinska škola i što radi ako izbacuje igrače koji su lošiji od ovakvih stranih igrača koji dolaze u Dinamo? Kako god, izgleda da u vrhu Dinama neki još uvijek nisu svjesni gdje su došli i ne shvaćaju da su kriteriji i zahtjevi najtrofejnijeg hrvatskog kluba puno viši.
Dinamo se ne može olako miriti s glatkim porazima protiv klubova iz srednje ili više srednje kategorije europskog nogometa. Vidimo kakvi se rezultati događaju širom Europe, da iznenađenja ima posvuda, da čak i teški autsajderi pobjeđuju ili remiziraju s puno jačim i skupljim momčadima.
Kako to da Bodo/Glimt, Zrinjski ili Zvezda mogu, a Dinamo ne može
Ako može Bodo/Glimt, ako može Noah, Zrinjski ili Crvena zvezda, koja je drugi put u sezoni pobijedila taj "supermoćni i jaki" Lille, kako ga je opisivao i na sva zvona hvalio trener Kovačević, zašto ne bi mogao i Dinamo, koji, uzgred rečeno, ima puno veći proračun od nekih nabrojanih klubova, čak veći i od Bodo/Glimta, jedino manji od Zvezde.
Za trenera Kovačevića možda je i logično da ne može tako lako dokučiti koji su Dinamovi kriteriji, on je radio u manjim klubovima, u kojima su zahtjevi puno skromniji i jednostavno nije stekao taj kuražni mentalitet, no čelnici Dinama morali bi imati potpuno drukčiji gard.
Njima ovakvi porazi ne bi smjeli biti normalni, prirodno stanje stvari. Maksimirski izvori tvrde da je po tom pitanju dvojako raspoloženje u Plavim salonima. Neki se ne mire s trenutačnom situacijom i može se reći da bjesne, plasman u doigravanju za osminu finala ne smatraju bogzna kakvim uspjehom, pogotovo jer su upisani teški porazi protiv svih malo jačih momčadi, dok su drugi opušteniji i čak relativno zadovoljni učinjenim.
Svima je puna kapa jeftinih alibija
Činjenica jest da je u ovom trenutku prvenstvo najvažnije, ali nastupi u Europi i europski koeficijent nikako ne bi smjeli biti u drugom planu. Takvo rezoniranje nije Dinamova razina. Dinamo je godinama gradio europski autoritet i ne bi ga smio olako rasprodavati, vraćati se na dane kada je u Maksimiru primao pljuske u serijama i bio zadovoljan ako ne bi izgubi s velikom razlikom. Navikavanje na poraze kao magarac na batine jako je opasno. Već smo vidjeli da se takvog sindroma teško riješiti.
Trener Kovačević konačno bi trebao promijeniti retoriku i nakon poraza ne tražiti jeftine alibije. Njegova objašnjenja postaju već pomalo smiješna, da ne kažem tragikomična. Znamo da nije baš rječit i posebno elokventan, znamo da nije lako poslije takvih utakmica sjesti ispred novinara i kamera te isporučiti neke veleumne rečenice.
Kakva je logika izvaditi najboljeg strijelca?
To se od njega i ne traži, no ipak bi nas trebao poštedjeti opravdanja koja smo slušali čitavu jesen, a, evo, i na početku proljetnog dijela sezone. Primjerice, pričati o dominaciji u drugom poluvremenu bez udarca u okvir suparničkih vrata izgleda doista isprazno, da ne potegnem neku grublju opservaciju.
Zanemarimo sve rečeno, no neki Kovačevićevi potezi u drugom dijelu utakmice stavljaju upitnike nad glavu. Prvo, zašto je izvukao najboljeg golgetera i igrača u najboljoj formi, jedinog Dinamovog strijelca na utakmici, u trenutku kada su Modri lovili zaostatak od 2:1? Kakva je to logika? Uz najbolju volju, teško nam je objasniti taj rezon.
Kovačević kao da je bio zadovoljan rezultatom pa je išao malo umrtviti utakmicu. Nakon utakmice izrazio je poprilično nezadovoljstvo zamjenama, utučeno je rekao da nisu donijele ništa, da je tempo čak pao i da je u finišu izgubljena i ta prividna dominacija.
Što je Kovačević očekivao od zamjena koja nisu prevaga ni u HNL-u?
Pa, što je očekivao kada uvodi igrače koji ni u HNL-u nisu u stanju dominirati, a niti ne igraju dovoljno da bi bili u nekoj velebnoj formi. Kako očekivati od Varele i tek oporavljenog Lisice da će donijeti kvalitativan skok, pogotovo ako izvučete s terena "target mana", centarfora kojem bi mogli centrirati i koji je, očito, jedini kadar postići gol u ovom trenutku.
Najviše peče što ostaje dojam da se nije barem pokušalo nešto napraviti da se rezultata promijeni, da se, recimo, upare Beljo i Bakrar u napadu. Nije se išlo u rizik, čuvao se rezultat, a naposljetku je primljen još jedan gol. Ako i ove digresije apstrahiramo, jer tko zna što bi bilo da je bilo, ostaje neodoljiv dojam da Dinamov najveći problem zapravo leži u sredini terena.
Vezni red previše inferioran malo jačim momčadima u Europi
Malo jačim suparnicima vezni red je u pravilu inferioran i znanjem, i hitrinom, i brzinom reakcije, i realizacijom, pa ako hoćete i vizijom i idejom. Vidjeli smo kako se 18-godišnji Genkov supertalent Konstantinos Karetsas elegantno oslobodio glavom bez obzira nasrnulog Mišića, pa eksplozivno povukao naprijed i odigrao sjajan pas u onoj lijepoj akciji kod drugog gola.
To je ono što Dinamu nedostaje u sredini i što neće tako lako riješiti s kadrom koji ima na raspolaganju. Najviše brine što sličnog igrača nema ni na vidiku u svojoj školi, pa se nema ni čemu nadati jer u inozemstvu ga ne može pronaći, odnosno nema dovoljno novca da ga kupi kao već formiranog igrača. Na stvaranju takvog i takvih igrača u Dinamu bi trebali najviše poraditi; i zbog sebe, a i zbog interesa hrvatskog nogometa, odnosno reprezentacije.
