U zagrebačkom hotelu Westin održana je komemoracija za proslavljenog igrača, trenera, bivšeg izbornika hrvatske reprezentacije i jednog od simbola Dinama Zlatka Kranjčara koji je umro u ponedjeljak u Zagrebu u 65. godini nakon teške bolesti.
Tri vijesti o kojima se priča
U skladu s propisanim epidemiološkim mjerama, komemoracija je bila zatvorenog tipa u organizaciji kluba i obitelji Kranjčar. Na komemoraciji je moglo prisustvovati najviše 100 ljudi, međutim mogla se pratiti na Dinamovu YouTube kanalu.
Osim Cicine obitelji i najbližih prijatelja, bili su pristuni predstavnici brojnih generacija Dinama i hrvatske reprezentacije... Među ostalima bili su Velimir Zajec, Marko Mlinarić, Stjepan Deverić, Tomo Ivković, Zvonimir Boban, Robert prosinečki, Aljoša Asanović, Nikola Jurčević, pa predstavnici šampionske generacije Zagreba Antonio Franja, Dalibor Poldrugač...bivši izbornici Miroslav Blažević, Mirko Jozić i Ante Čačić, ministrica sporta Nikolina Brnjac...
Niko Kranjčar na komemoraciju stigao s posebnom majicom, u spomen svome ocu Zlatku
Mirko Barišić: "Bio je purgerski prkosan, veselio se uspjesima ovoga kluba"
U uvodu je prikazan desetominutni film o Zlatku Kranjčaru koji je pripremio Ivan Blažičko i ekipa s HNTV-a.
Predsjednik Dinama Mirko Barišić istaknuo je kako je u povijesti kluba bilo puno dobrih igrača, ali Kranjčar zauzima posebno mjesto.
"Plava obitelj je ostala bez još jednog člana. Bio je omiljen kao igrač i kao čovjek. Dobronamjeran i plemenit. Zlatko je odigrao 556 utakmica za Dinamo i imao impresivnu bilancu i s trenerskim i igračkim trofejima. Kao igrač je osvojio prvenstvo i dva kupa, a kao trener pet trofeja. Zlatko je volio Dinamo čemu sam i sam svjedočio," istaknuo je Barišić.
"Bio je purgerski prkosan, veselio se uspjesima ovoga kluba," dodao je Barišić.
Ćiro Blažević: "Cicina smrt me dojmila kao da sam, ne daj Bože, izgubio svog sina"
Od Kranjčara se oprostio i Miroslav Blažević koji je vodio Dinamo 1982. do naslova prvaka bivše države.
"Ne znam što me tako rastužilo i izenadilo kao vijest da Cico umro. Bio je veliki igrač, veliki trener, ali i veliki gospodin. Bez njega nikada ne bi uspjeli razveseliti toliki hrvatski puk. Teško bi osvojili prvenstvo 1982. da nije bilo njega i njegovih golova. Bili smo jedna obitelj," kazao je Blažević sa suzama u očima.
"Dovoljno sam star da sam izgubio sve svoje najmilije, ali Cicina smrt me dojmila kao da sam, ne daj Bože, izgubio svog sina," dodao je Ćiro.
Zorislav Srebrić: "Tužni smo i ponosni što smo imali jednog ovakvog dečka"
U ime Hrvatskog nogometnog saveza (HNS) sućut obitelji izrazio je Zorislav Srebrić prisjetivši se Kranjčarov igračkog i trenerskog puta.
"Bio je velik kao igrač, kao trener, kao izbornik, ali i kao posebna osoba. Nadavao se golova u svim momčadima u kojima je igrao. Tužni smo jer odlazi naši igrač, izuzetno uspješan trener, uspješan izbornik, a nadasve čovjek s vrlinama. Tužni smo i ponosni što smo imali jednog ovakvog dečka koji je bio dio nas i naše povijesti, ne samo nogometne i sportske već i dio povijesti naše domovine," rekao je između ostalog Srebrić.
Niko Kranjčar: "Naučio si me kako biti Purger i Hrvat, ali i najvažnije - da smo svi na svijetu jednaki"
Na kraju komemoracije nekoliko dirljivih riječi tati uputio je i Niko Kranjčar, bivši hrvatski nogometni reprezentativac i igrač Dinama, Hajduka, Tottenhama, Rangersa...
„E, moj Cicek. Gle, znam da me gledaš na nekoj nebeskoj Karaki zajedno s Pavom, Popom, Icekom i Cveletom, da se smiješ jer si me uspio izvući na pozornicu i navući da javno budem intiman. Znam da se smiješ, jer znam da znaš koliko to ne volim. Ali smijem se i ja, znaš. Veliš, baš si odlučio otići na dan kada su se otvorile terase kafića da svi nekaj vele tebi u spomen, kaj ne. Bogu hvala, ako su se sjetili svega, imali su si kaj za reći.
Bio si im idol, vodilja, prijatelj, pojam gospoštine i dobri duh ovog našeg grada. Ali to sve znaš, ali ono što ne znaš, ostat ćeš im to još jako, jako dugo. Sjedim jučer na balkonu iznad oltara kaj su ti ljudi napravili ispred naše zgrade i gledam dole. Ne vidim me nitko, ali ja vidim malu curicu kako prilazi tim plavim i crvenim lampionima i tvojoj slici, i stane i gleda. Okrene se u jednom trenutku, ode do svog tate i pita: 'Tata, tko je bio ovaj striček?' I tate krene.
Cicek moj, roditelji, bake i djedovi ovih ti dana objašnjavaju mladim generacijama tko si bio i zakaj si im toliko značio. A bio si maskota i ljubimac svih Zagrepčana, a naravno i Zagrepčanki. I svih onih ljudi koji su iskonski voljeli naš Dinamo. Al' znaš kaj, meni si bio tata. Često si znao govoriti da je mene odgojila mama, da ti nemaš ništa s tim. E, moj tata, nije ti to baš tako, znaš. Vodeći me na svoje treninge, gdje sam ponekad znao slučajno uletjeti na teren, dozvolio si mi da se sam zaljubim u nogomet. Neforsirajući me, dozvolio si mi da nogomet volim i živim.
Prateći me iz prikrajka da se sam borim i sam pronađem i ucrtam svoj put. Svojim primjerom naučio si me kako voljeti svoje, a poštovati tuđe. I kako cijeniti pripadnost, kako biti Purger i Hrvat. Ali najveća životna lekcija koju sam od tebe naučio jest ta da smo na ovom svijetu svi jednaki, i da svakome čovjeku treba dati svoje vrijeme, pažnju i pomoć ako mu je potrebno. I osmijeh. On niš ne košta, jel tak. A vodeći me na sva druženja s dečkima pokazati što znači biti nekome prijatelj. S velikim P.
Kao čovjeka iskreno i bezuvjetno voljeti, dati cijelog sebe bez ikakve zadrške. A čuj, ne bumo se lagali, pokazao si mi kako se lijepo provesti, kako pošteno zafeštati, zapjevati, zakartati… I živjeti, Cicek moj, u trenutku, živjeti tu i sad. I ne brini, ne bum sad prepričavao vaše anegdote 1982. kaj sam ih slušao za stolom kod Domagoja.
Ne bum ponavljal tvoje uspjehe kao igrača i trenera. Ne bum ponavljal da si bio šmeker, fakin i vlasnik osmijeha koji osvaja na prvu.
Ne bum ti rekel ni koliko boli da više nisi tu na Zemlji, i koliko mi već fališ. I za kraj ću ti reći ovo: hvala ti na ljubavi i podršci u mojim dobrim i lošim trenucima, a tebi možda najtežim trenucima tada. Jedno znam sigurno, ti zapravo nisi otišao, jer si u svima nama previše ostao. I Cicek, you did your way. Volim te, volimo te. Od svega ti srca hvala. Tvoj sin“, rekao je Niko.
Sahrana na Mirogoju
Posljednji ispraćaj bit će danas, na zagrebačkom groblju Mirogoju u 15 sati.
Dodajmo kako će Knjiga sjećanja u spomen na Zlatka Kranjčara bit će izložena na stadionu Maksimir od petka, 5. ožujka u 14 sati do ponedjeljka 8. ožujka u 20 sati.
Knjiga će biti izložena u Dinamovom fan shopu na stadionu Maksimir i bit će dostupna svima zainteresiranima koji žele upisati svoj posljednji pozdrav legendi Dinama. Knjiga će nakon toga biti predana obitelji Kranjčar.
Kranjčar je bio član legendarne Dinamove generacije koja je 1982. godine donijela titulu nakon 24 godine. Igrao je i za Rapid, te St. Polten. Bio je i jedan od 14 igrača koji nastupili u premijernom nastupu hrvatske reprezentacije protiv SAD-a u listopadu 1990. godine i to kao kapetan.
Hrvatsku reprezentaciju vodio je od 2004. do 2006. godine i nastupio je na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj. U 25 nastupa na klupi "Vatrenih" upisao je 11 pobjeda, osam remija i šest poraza.
Jedan od vrhunaca njegove trenerske karijere ističe se i sezona 2001./02. kada je bio trener Zagreba. S Kranjčarom na klupi, momčad Zagreba je po prvi put razbila dominaciju Dinama i Hajduka u Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi i osvojila prvo mjesto.
U karijeri je vodio i Segestu, LASK, Slaven Belupo, Samobor, Al-Masry, Muru, Marsoniju, Rijeku, Croatiju Sesvete, Al-Shaab, DAC Dunajsku Stredu, Persepolis i Sepahan. Bio je zbornik Irana i Crne Gore.
Cico Kranjčar dobitnik je Državne nagrade za šport "Franjo Bučar" 2005. godine.
Iza sebe je ostavio suprugu Elviru, kćer Lanu i sina Niku.
