O neponovljivom hrvatskim treneru Miroslavu Ćiri Blaževiću napisani su traktati, ali uvijek se može nešto novo iščeprkati. Anegdota je bezbroj, sa znanima i neznanima, neke su već ispričane, neke će se tek ispričati.
Tri vijesti o kojima se priča
Mnogima su svjedočili brojni novinari, za koje je uvijek govorio da su duša naroda i s njima je imao poseban odnos. Ćiro je bio majstor skeča, nenadmašni showman, a jedan od najurnebesnijih nastupa imao je u svojem posljednjem mandatu na klupi Dinama. Te su presice bile nešto posebno i neponovljivo.
Bilo je tu svega; od preskakanja stolaca da se plastično pokaže kakav bi pravilan doskok igrači trebali imati, pa do urnebesnih poziva telefonom subjektima o kojima se povela priča. Upravo jedan takav poziv dogodio se u ožujku 2003. Doslovce smo se valjali od smijeha, suze su tekle, grčevi u stomaku su bili takvi da je to teško opisati. Baš nadrealna situacija, Ćiro u najvećoj formi.
Ćiro u najboljem izdanju
Mjesto radnje je press-dvorana u Maksimiru, dva-tri tjedana prije ključne utakmica hrvatske reprezentacije s Belgijom u kvalifikacijama za Euro 2004., a koja se odigrala u Maksimiru 29. ožujka. Hrvatska je pobijedila 4:0 i upisala prvu kvalifikacijsku pobjedu nakon remija s Estonijom u Osijeku i 2:0 poraza u Bugarskoj.
Izbornik je bio Otto Barić, vječiti Ćirin trenerski kolega i rival. Herr Otto poslovično je tražio dva "pojačanja", a centarfor je tada bio najveća boljka. Nakon odlaska Davora Šukera u mirovinu Vatreni nisu uspjeli naći dostojnog nasljednika. U kvalifikacije se jako loše krenulo i pobjeda nad Belgijom bila je imperativ nad imperativima.
Barić tražio centarfora
Barić je polako odustajao od Boška Balabana, a u međuvremenu se na horizontu pojavilo novo lice – Dado Pršo, tada napadač Monaca. Pršo je široj javnosti bio posve nepoznato lice, ali pojedini nogometni zaljubljenici mogli su ga se sjetiti još iz ere kada ga se tituliralo kao iznimno talentiranog juniora Hajduka. Godine 1993. otišao je iz Pazinke u Francusku i izgubio mu se trag na 7-8 godina.
Izronio je iz anonimnosti početkom tisućljeća kada mu se ime počelo pojavljivati u pregledima ligaških kola francuskog prvenstva, ulazio bi kao rezerva, pa bi opet nestao s radara zbog problema s ozljedama i operacijama koljena. Nakon dugotrajnog izbivanja vratio se na teren u jesen 2002. i privukao nam pažnju dvama ligaškim golovima. Bio je to grom iz vedra neba.
Reportaža o Prši u Monacovu kampu
Tada sam radio u Sportskom tjedniku PSK-a i zajedno s kolegom Marijom Glavanom, danas uglednim televizijskim komentatorom na Areni, odlučili smo posjetiti Pršu u Monacovu trening-centru u La Turbieu, tada još prilično skromnom zdanju koje je praktički usječeno u stijenu. Napravili smo prvu hrvatsku reportažu o Prši s lica mjesta.
Mogu reći da smo se dobro upoznali, pa čak i sprijateljili u tih nekoliko dana koliko smo bili na Azurnoj obali jer smo kasnije produljili turneju po jugu Francuske do Vedrana Runje, koji je tada branio u Marseilleu i bio je jedna od najvećih zvijezda kluba. Prši je bilo iznimno drago da su ga posjetili hrvatski novinari, jako dobro nas je prihvatio i godinama poslije ostali smo u srdačnom kontaktu, jednako tako i s Runjom.
Momčad Kneževa tada je prštala od zvijezda (Guily, Rothen, Nonda, Jugović, Rafa Marquez, Evra, Squillaci, Givet, Zikos, Gallardo, Camara, Pierre-Fanfan, Plašil…), a vodio ih je proslavljeni francuski reprezentativac i tada zapravo trener početnik Didier Deschamps, koji je uz Pršu bitan akter spomenute anegdote s Ćirom. Deschamps je poslije postao dugogodišnji francuski izbornik i najveći suparnik Vatrenih i hrvatskog izbornika Zlatka Dalića, kojem je opet Ćiro bio trenerski, pa i životni mentor. Još jedan pokazatelj koliko životne sudbine u nogometu mogu biti isprepletene.
Nonda u Ferrariju okićen zlatom, Deschamps Jugovića držao izvan momčadi
Uzgred rečeno, Pršo je valjda jedini koji je dolazio na treninge u običnom automobilu, tada je vozio neki već izrabljeni karavan, mislim Audijev, dok su ostali stizali s bijesnim pilama. Sjećam se da je Shabani Nonda vozio žuti Ferrari i bio je okićen zlatnim lancima, šljokicama i prstenjem veličine osrednje pepeljare. Svijetlio je poput neonske reklame. Koliko je to bila jaka momčad najbolje govori podatak da si je Deschamps mogao dopustiti taj luksuz da proslavljenog srpskog veznjaka Vladimira Jugovića drži izvan momčadi.
Koliko se sjećam, bili su posvađani, iako su nekoć bili suigrači u trofejnom Juventusu, osvojili su zajedno Ligu prvaka 1996. Jugović je morao dolaziti na treninge, ali nije igrao. Imao je barem deset puta veću plaću od Prše, koji je tada bio možda i najslabije plaćen igrač Monaca, ali baš u tom trenutku započeo je njegov impresivni uzlet. Zabio je šest-sedam golova u sljedeća dva mjeseca i postao je top tema u Hrvatskoj. Tadašnji predsjednik HNS-a Vlatko Marković uspostavio je s njim kontakt i bilo je jasno da će ga izbornik Barić pozvati u kadar za presudnu utakmicu s Belgijom.
Jedno posve drugo vrijeme, šou na presicama
I tu sada dolazimo do zapleta radnje i spomenute press-konferencije u Dinamu, koje su u to vrijeme bilo nemjerljivo ležernije i spontanije. Novinari su na svakodnevnoj bazi dolazi u Maksimir, bilo je to zapravo druženje novinara i trenera ili nekog od dužnosnika uz kavicu. Poznati restoran Domagoj tada je još radio punom parom i cijele dane smo provodili u blizini Maksimira.
Bio je to jedan posve uobičajeni radni dan, nije se događalo ništa posebno, čak bi se moglo reći da je bilo prilično dosadno. Na presici je bilo tek nekoliko novinara, teško mi se sjetiti koliko točno, ali svima koji taj dan nisu došli ostao je žal da su to propustili. Jedan od glavnih sudionika anegdote bio je Miroslav Tomašević, tada vrlo cijenjeni novinar Vjesnika, a već godinama zaposlenik u Dinamu i ugledni publicist, autor brojnih knjiga, brošura, retrospektiva i tekstova o zagrebačkom klubu, suradnik u Dinamovoj reviji i još štošta.
Moglo bi se reći da je trenutačno najbolji poznavatelj Dinamove povijesti, pravi dinamolog. Inače, vrlo duhovit, oštrouman i elegantno okruglast tip, iznimno talentiran glasovnoj imitaciji. Ćiru je skidao fantastično, toliko uvjerljivo da ih teško možete razlikovati, što je vrlo bitno istaći za cijelu anegdotu, koju je sam Tomašević opisao u knjizi posvećenoj Dinamovoj slavnoj 1982.:
Knjiga o Dinamovoj nezaboravnoj 1982.
"Bilo je to najljepše proljeće u mom životu", autora trojice Miroslava - Miroslava Blaževića, Miroslava Para i Miroslava Tomaševića, a izdavač je GNK Dinamo. Knjiga se prilično dugo stvarala, Ćiro je za života sudjelovao u njezinom oblikovanju. Edicija je posvećena nezaboravnoj sezoni u kojoj su plavi osvojili naslov prvaka Jugoslavije nakon 24 godine posta.
Tematski je naslonjena na povijesnu sezonu, a kroz 376 dinamičnih stranica prožimaju se prisjećanja glavnoga stratega slavne generacije te najvažnijih igrača; od kapetana Velimira Zajeca do glavnih asova poput Marka Mlinarića, Stjepana Deverića, Snješka Cerina, Marijana Vlaka, Džemala Mustedanagića, Petra Bručića i Milivoja Bračuna, a posebnu posvetu dobio je i nezaboravni Zlatko Cico Kranjčar te ostali igrači koji, nažalost, nisu više s nama. Knjiga predstavlja dokument vremena i nudi detaljne zapise iz povijesne sezone.
Dobila je priznanje Hrvatskog zbora sportskih novinara u kategoriji publicistički rad u sportu. Predstavljena je na Interliberu 2024. te je doista vrijedi imati u osobnoj biblioteci. Preporučujemo je čitateljima, posebice navijačima Dinama. U knjigu je uvrštena anegdota iz 2003. kao Tomaševićev osobni omaž legendarnom treneru, o kojem je godinama pisao i pratio njegovu trenersku karijeru.
Urnebesna anegdota s Ćirom, Deschampsom i Pršom
Izvadak iz knjige s minimalnim promjenama (ap.a. zavitlavate u zajebavate):
Bilo je to za Ćirina zadnjeg mandata na Dinamovoj klupi. U to su vrijeme novinari na dnevnoj bazi svraćali u klub, uz kavu popričali s trenerom... Nakon što smo nas trojica, četvorica pro- bistrili dnevne teme vezane uz Dinamo, Ćiro nas je upitao:
"Nego, djeco moja, vidim da bi za reprezentaciju trebao zaigrati taj novi igrač. Je l' se Pršo zove, je li tako? Kakav je on?"
Izbornik je bio Otto Barić, baš se približavala maksimirska utakmica protiv Belgije u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo. Pršo je doista i debitirao u tom dvoboju. U to je doba bio napadač Monaca, tada prvoplasirane momčadi francuskog prvenstva. Kako god, svatko je od nas natuknuo nešto što smo znali o Prši pri čemu nas je Blažević presjekao tako što je poskočio i veselo uskliknuo:
"Ma, pusti priču, ‘ajmo mi nazvat' mog prijatelja Deschampsa! On će nam sve reći o Prši."
Didier Deschamps, raniji proslavljeni francuski reprezentativac, u igračkim je danima nastupao za Nantes, i to upravo pod Blaževićevom trenerskom paskom. U tom je trenutku Deschamps bio strateg Monaca... Prije nego što je potražio njegov broj, Ćiro se nakratko zamislio i ispalio dva njemu svojstvena pitanja, više zbog zabave, a ne zbog toga što ne bi znao odgovore:
"Čekajte malo, kako je ime Deschampsu? A kako smo rekli da se zove taj naš igrač u Monacu?"
Dakako, Deschampsa je izgovarao tako da su mu se na vrhu nepca pomiješali valjda svi palatali unutar hrvatskog jezika pa je to zvučalo kao šuštanje: "De-šh-ch-amp". S naglaskom na P.
Kad je shvatio da u mobitelu nema memoriran broj, obratio se svojoj asistentici:
,,Molim te, otiđi u moj ured, tamo u gornjoj ladici imaš notes s telefonskim brojevima. Ima jedan francuski trener pa mi nađi njegov broj. On se zove Dešamp. Piše se D-e-s-c-m-h... Ma, De- šamp!"
Prolazile su minute, kolegica se nije pojavljivala s brojem što je podizalo razinu nestrpljenja. U nekoliko navrata ju je Blažević dozivao razinom decibela koji su ljuštili žbuku sa zidova. Kad se napokon pojavila, kratko je provukla:
,,Nisam našla broj u notesu, ali sam... Ma, čekajte šefe, smirite se da vam objasnim. Nema broja, ali nazvala sam u klub, u Monaco, dobila sam glasnogovornika, objasnila sam o čemu je riječ, on je obećao to prenijeti Deschampsu. Ostavila sam vaš broj pa će Deschamps vas nazvati."
,,A, je li?", izgovorio je Ćiro sad već smirenim glasom i izrazom lica koje se pretapalo iz oštrog u ljupko i pomalo znatiželjno. Dobro si učinila."
U tom trenutku smo međusobno, dakako izvan domašaja Blaževićeva uha, dobacili:
,,Sad nema natrag, sad telefon mora zazvoniti. Bit će Deschamps pa makar i - ne bio Deschamps."
Ovakav PR-ovski hazard ne dopušta povlačenje - ako Deschampsa uspije kontaktirati u doba kad novinari više nisu ovdje, to nema efekta i taj je razgovor suvišan uvažavajući svu karizmu i raskoš Deschampsova lika i djela. Ako, pak, novinari ostanu, a mobitel ne zazvoni, onda je to PR-ovski debakl. Onda bolje da se i nije upuštao u ovakvu komunikacijsku avanturu.
"Mobitel će sigurno zazvonit, a tkogod bio s druge strane bit će Deschamps. Ako se razumijemo...", govorili smo u šali.
I baš zato što je kontakt s francuskim trenerom smislen samo ako su prisutni novinari, u tim smo trenucima, prije no što mu zazvoni mobitel, inzistirali:
"Šefe, nećemo vam više smetati, idemo mi polako."
On nas je, dakako, zaustavljao uzvikujući:
"Ma, ne ide vi nikamo. Sad će nas nazvati Deschamps."
Kako su minute odmicale, u gotovo pravilnim razmacima bismo ponavljali: "Šefe, nije to važno, idemo mi polako."
"Je l'vi to mene zajebavate? Sjedite, nikuda vi ne idete", obratio se sad već prijetećim tonom.
I taman kad smo ponovno sugerirali da je vrijeme da krenemo i kad nas je ponovno zaustavljao, odjednom je zagrmjelo iz mobitela. Gledao je u ekran uz mješavinu treme, euforije, iščekivanja... Ćiro je pritom značajno nagnuo glavu, podignuo obrve povrh naočala kroz koje je s vidljivom zbunjenošću i znatiželjom gledao display. Odjednom je razvukao smiješak i tiho, gotovo konspirativno provukao značajno pogledavši u našem smjeru: "Puno je brojeva... Možda je Deschamps."
"Halo", izgovorio je i odjednom se naglo uspravio, gotovo kao u stavu mirno, zadigao glavu, pogledao prema gore pa poskočio uskliknuvši u mobitel:
"Oooo, Didiiii, mon amiiii! Quel plaisir!!!"
U tom je trenutku dlanom decentno prekrio mikrofon na mobitelu i obratio nam se dječački razigranim tonom:
,,Znate li što mi je rekao? Kaže: 'šefe, ja sam ustao kad sam vas čuo'."
Uslijedio je kraći dijalog (?), a iz Ćirinog izlaganja uspjeli smo razabrati da prezime Pršo izgovara prilagodljivo francuskom izričaju, s mekim "r" koje postaje "h" i sa "š" bez palatala - Phso...U komunikaciju je ubacio i nešto što je zvučalo kao „,la bijouterie pour la madame", što je valjda bila sugestija vezana uz Deschampsovu suprugu.
Baš kad je izgovorio "au revoir" i pažljivo pritisnuo crvenu tipku za prekid veze odjednom je zazvonio mobitel na drugoj strani stola. Baš u tom trenutku. Da smo režirali film ne bismo mogli montirati bolji tajming.
Dakle, baš u tom trenutku zazvonio mi je mobitel, a na ekranu se pojavilo ime kolege iz redakcije. Bio je to naš proslavljeni vaterpolski vratar i trener, Renco Posinković, u tom trenutku kolega novinar. Koncentracija za stolom odjednom se, s Ćirina razgovora, naglo prebacila na gromku zvonjavu mobitela s ove strane stola. Prihvativši igru, a sve to sa željom da začinimo ionako dobru atmosferu, namjestili smo iznenađen izraz lica.
Gledamo tako u mobitel dok trešti zvonjava, pogled prema Ćiri pa pogled u ekran...
"Šefe, nevjerojatno... Pa, Deschamps sad mene zove."
Ćirin izraz lica u tom trenutku, onih nekoliko sekundi u kojima gledamo jedan drugoga nepomično, raširenih očiju koje odaju silno iznenađenje na granici nevjerice... Tih nekoliko sekundi u kojima Blažević, usred ovoga spontanog skeča, procesuira situaciju i pokušaja shvatiti što se sad ovo događa, doista je neprocjenjivo. Kao i trenutak u kojem je sa silnim čuđenjem promatrao trenutak kad se javljamo na mobitel.
"Halo", izgovorili smo oprezno dok smo s izrazom hinjenog čuđenja i zbunjenosti gledali u Ćiru koji je imao isti takav, zrcalni izraz lica. Ali nimalo hinjeni već iskonski... Kolega Posinković ležerno je provukao unutar slušalice:
"Bok prijatelju, kakav si, što ima?"
Uslijedio je stav mirno i usklik:
"Oooo, Didiiii, mon amiiii! Quel plaisir!!!"
Cijelom je press-dvoranom odzvanjao urnebesni smijeh, a šalu je sjajno prihvatio i sam Ćiro, ali pritom ipak zagalamio:
"Je l' vi to mene opet zajebavate?!"
Dakako, Deschamps je bio osvjedočeni Blaževićev prijatelj, iznimno ga je cijenio i baš je zato ovaj skeč imao dodatni šmek. Često je Ćiro volio provući izraz "akrobacije bez legitimacije" što bi značilo da se netko upušta u nekakav hazarderski čin bez čvrstih temelja.
E, sad, je li ovaj manevar s Deschampsom bio akrobacija sa ili bez legitimacije, nećemo nikad doznati, ali i ta je sekvenca samo potvrdila da je svojim specifičnim, njemu toliko svojstvenim verbalnim gegovima i rečeničnim vratolomijama, bezgranično širio vedar duh i optimizam, ljudima mamio osmijehe, uljepšavao dan i oplemenio svakodnevicu...
Za kraj priče možemo samo dometnuti da je Pršo u debiju protiv Belgije postigao prvijenac, a poslije i pobjednički gol protiv Slovenije u doigravanju te se Hrvatska na kraju plasirala na Euro u Portugalu. I Ćiro je u međuvremenu osobno upoznao Pršu, a i putovao je na Euro, ali ulozi stručnog komentatora. Kada se prisjetimo ludih presica i vratolomnog šoua u kampu u Cascaisu, potok suza od smijeha krene niz oči, ali to je veće neka druga priča…
