Završio je još jedan derbi, Dinamo je s pola gasa pobijedio Hajduk i napravio veliki korak prema obrani naslova prvaka, pobjegavši Osijeku na četiri boda uz utakmicu manje.
Tri vijesti o kojima se priča
Da su Zagrepčani izraziti favoriti i da je njihov trijumf najizvjesniji ishod sinoćnjeg maksimirskog dvoboja, znali smo i prije utakmice. Razlika u klasi je velika, ogromna i na terenu su igrači Damira Krznara tu činjenicu samo pretočili u nova tri boda.
Međutim, ni najoptimističniji dinamovci ni najpesimističniji hajdukovci nisu mogli zamisliti da će se derbi u konačnici pretvoriti u igru mačke i miša. Utakmica Dinamo - Hajduk nalikovala je na one susrete kada na Maksimir dođu klubovi koji se grčevito bore za ostanak pa se oslobode grča i počnu pružati ozbiljniji otpor tek kada Dinamo već riješi pitanje pobjednika.
Neka se nitko od ostalih klubova ne uvrijedi, ali ono sinoć je izgledalo kao Dinamo - Varaždin ili Dinamo - Istra 1961. Dakle, izrazita dominacija u posjedu, lagani pritisak, lomljenje suparnika i čekanje kad će se otvoriti neka pukotina u obrani ili neka pogreška koja će dovesti do vodećeg pogotka, a poslije koje će Dinamu biti još lakše igrati.
Vrhunac poniženja: Dinamo protiv Hajduka odmara igrače
Za Hajduk je poražavajuća istina da je Dinamo protiv njega odmarao neke igrače kako bi bili spremni za utakmicu polufinala Kupa protiv Gorice. Za razliku od okršaja s Osijekom u Gradskom vrtu kada je Krznar na teren poslao najbolju jedanaestorku, s Hajdukom si je mogao priuštiti da na klupi ostavi Mislava Oršića, Kristijana Jakića i Kevina Theophilea-Catherinea, a da Stefan Ristovski ne bude ni na klupi.
Da nije bio siguran da i bez njihova doprinosa od prve minute može pobijediti, Krznar to ne bi napravio, ali tako je to kad trener ima dovoljno širok roster i dovoljno vjere u igrače izvan idealne jedanaestorke.
U Hajduku to nije slučaj. Igrački kadar limitiran je do bola, a istovremeno Krznarov kolega Paolo Tramezzani za alternativama poseže uglavnom onda kada je na to primoran. Primjerice, najsvjetlija točka u derbiju bio je Stipe Biuk, 18-godišnjak, kapetan Hajdukovih juniora koji gaze prema prvom naslovu prvaka poslije devet godina, a veliko je pitanje bi li se taj mladić našao u početnoj postavi da Marko Livaja nije morao propustiti utakmicu zbog tri žuta kartona. Ako bi Tramezzani ostao rob svog sustava 3-4-2-1, vrlo vjerojatno bi Biuk osvanuo na klupi. Zašto ne mogu igrati zajedno i on i Livaja, to je pitanje za trenera, ujedno i pitanje klupske strategije.
Svlačionica prepuna likova koji ni sami ne znaju kako su završili u Hajduku
Što se tiče nekvalitete unutar Hajdukove prve momčadi, nije se ona stvorila jučer. Sve ono što smo gledali sinoć i što gledamo cijelu ovu sezonu posljedica je dugogodišnje katastrofalne sportske politike na Poljudu.
Godinama se već dovode škart igrači, poluproizvodi od kojih mnogi ni sami ne znaju kako su završili u Hajduku, ali im je dobro, primaju odlične plaće, a zauzvrat na terenu pružaju malo ili ništa. Unatrag tri godine sva sila nogometnih mediokriteta sručila se na Poljud, i u svlačionicu prve momčadi i u klupske urede.
Naravno, ne mislim pritom na ljude koji su odnedavno na čelnim pozicijama, predsjednika Lukšu Jakobušića i sportskog direktora Mindaugasa Nikoličiusa. Oni su upali u ''kašetu brokava'', njih je ovo stanje dočekalo i pred njima je golem posao kako bi vratili Hajduk tamo gdje mu je i mjesto.
Hajduk konačno ima na rukovodećim mjestima ljude koji su za to sposobni. Osim znanja, koje i Jakobušić i Nikoličius posjeduju, trebat će im unisona navijačka podrška (koju imaju) i strpljenje koje je kod mnogih već na izmaku, ali bez kojeg neće ići ništa. Totalni remont - to ne smije biti budućnost Hajduka, već sadašnjost: u provjetravanje svlačionice mora se krenuti odmah.
