Čemu više čuđenje, ma kakvi šokovi? Porazi hrvatskih klubova od svakojakih suparnika u Europi, pa i od najskromnijih poput Gzire, Zire, Kizilžara, Tobola ili Shelbournea nisu nikakva novost, a još manje anomalija. To se događa godinama, a uzorak je već takav da nema ni govora o slučajnosti. Europa je jedini opipljiv barometar, sve ostalo su nagađanja bez pokrića.
Tri vijesti o kojima se priča
Rezultati u Europi kažu da je SHNL sve lošiji i lošiji, samo je pitanje može li još dublje potonuti. Bilo bi jako dobro da je dotakao dno jer tada bi se hrvatski klubovi i Kuća nogometa možda konačno trgli iz dubokog sna i pogledali si u oči. O tome pišem i upozoravam s ovih stranica već godinama.
Tlapnje o nikad jačoj hrvatskoj ligi nisu bile davno
Samozavaravanje je opaka bolest, a miješanje pojmova poput neizvjesnosti i kvalitete sugerira da struka i mediji koji to rade nemaju pojma što gledaju. Kada su očekivanja velika, onda su razočaranja još veća. Nije bilo tako davno kada smo slušali tlapnje o nikad jačoj hrvatskoj ligi. Sigurno se sjećate tih uglavnom medijskih iluzija podgrijanih od hrvatskih nogometnih centara moći i raznoraznih stručnjaka.
Već tada sam pisao i govorio da su to teške gluposti, da je situacija zapravo suprotna te da je krajnje vrijeme da se nešto poduzme. Prozivanja zbog takvih procjena i polemika bilo je podosta jer je jasno da se radilo o marketinškoj kampanji. Kao, interes je da se hvali i promiče, ali ne možete umjetno dizati nešto što nije ni blizu realitetu.
Samozavaravanje je opaka bolest, izvadite glave iz pijeska
To se zove prodavanje magle, a i na dulje staze je kontraproduktivno. Dapače, vrlo je opasno jer obmanjuje i zavarava širu populaciju, a i neposredne proizvođače, odnosno nogometaše i sportske radnike. Neki su stvarno pomislili da je to tako, umislili su se i ulijenili. Tada sam, a i sada govorim da je dovoljno otići na utakmice hrvatske lige i pogledati nogomet koji se igra i nemate se onda što čuditi. Kvaliteta je sve lošija, to morate zamijetiti ako se imalo razumijete u nogomet.
Međutim, svjedoci smo da su se u isto vrijeme mogle čuti one otrcane fraze: eto, da su kulise bolje, da imamo modernije stadione i terene, izgledale bi utakmice kao u Bundesligi. Tek takve konstatacije izazivaju tešku glavobolju, a i zorno pokazuju u kakvom nam je stanju struka koja tako govori.
Počnite već jednom igrati na pobjedu
Problem je što ćemo slične opaske opet slušati čim prođe ljeto. Nismo li slušali i nakon Ludogoreca da je Rijeka dobro odigrala, da se tu nema što reći itd., a vidjelo se s Mjeseca kakav je bio pristup i da se igralo samo da se ne izgubi. Treba li onda čuditi što je Rijeka odigrala protiv Shelbournea kako je odigrala?
Bez samokritike i realnosti nema napretka. Rijeka sve može popraviti već u uzvratu, to nije nerealno, ali ljudi, probudite se i počnite igrati ili ćemo jedno jutro ustati obliveni znojem kao poslije teške noćne more. A to što se godinama događa hrvatskim klubovima u Europi već je prava noćna mora.
Ako se ovako nastavi, prije ili kasnije doći će u opasnost i Vatreni
Kako je krenulo, neće proći dugo da nam liga padne u duboku rupu iz koje nema povratka, a kamoli brzog. Utjecat će ne samo na ligu već i na reprezentaciju. Nemojte misliti da neće. Zasad Vatreni kotiraju super, ali prije ili kasnije doći će u probleme ako se ovako nastavi. Nije da nema talentiranih i dobrih igrača u našoj ligi, još ih ima, nasreću, ali sve ih je manje, a još je manje kvalitetnih momčadi.
Pogledajte što se u nogometnom smislu dogodilo jednoj Bugarskoj ili Rumunjskoj, nekoć značajnim nogometnim nacijama. Da ne pričam o Bosni i Hercegovini, za čiji ligaški nogomet gotovo da nema spasa. Hrvatska je trenutačno na 21. mjestu UEFA-ine ljestvice, za jedno mjesto je bolja od Srbije, no ako se ovako nastavi, uskoro će pasti za pet-šest mjesta, pa i više, a onda će biti teška panika.
Dinamo je posljednjih godina rezultatima u Europi održavao privid kvalitete lige. To je bila teška obmana jer Dinamo u kvalitativnom smislu s hrvatskom ligom nije imao previše veze. Sada dolazi vrijeme kada mu se brišu najbolji rezultati iz posljednjih godina i ako ne uspije održati tu razinu, pad SHNL-a bit će neminovan.
Rezultati Dinama teška su obmana hrvatske lige, gubi se od puno siromašnijih
Najgore je što hrvatski klubovi gube od klubova koji imaju tri ili četiri puta manje proračune i vrijednost momčadi. Eto, Shelbourneova momčad procijenjena je na 3,5 milijuna eura i po tome bi trebala biti debelo zadnja u SHNL-u.
Čak i Vukovar ima dvostruko veću vrijednost. Koji to igrači u Gziri, Zire, Kizilžaru, Shelbourneu, Tobolu, pa i Ružomberoku, Olimpiji i sličnim srednjoeuropskim klubovima imaju po milijun ili čak pola milijuna eura plaću, kao što ih imaju, recimo, u Hajduku.
Hrvatski klubovi ne smiju si dozvoliti da porazi od takvih klubova postanu najnormalnija stvar, a to je već jako blizu. Što reći, primjerice, o Rijekinoj blamaži prošlog ljeta protiv Olimpije? Ako će se tako gubiti od slovenskih klubova i ako će to postati normalno, gdje je kraj?
Hrvatska je izrodila velike igrače i zlatne generacije, ali od prošlosti se ne živi
Hrvatska liga uvijek će nam biti najdraža, nemamo druge, naša je i trebamo je voljeti i gledati, ona je na kraju krajeva i proizvela svjetske igrače te izrodila zlatne Vatrene generacije, no treba biti realan u procjeni sadašnjeg stanja jer od prošlosti se ne živi, a treba i raditi.
Rad u školama nogometa ključan je element koji se mora pod hitno popraviti. Ništa drugo neće pomoći jer hrvatski klubovi nikada neće imati dovoljno novca da kupuju skupe igrače i tako održavaju kvalitetu. Glave su dugo bile u pijesku, treba ih što prije izvaditi i prionuti poslu.
Talenti propadaju, tatini sinovi igraju
Talenata imamo, ima još dobrih igrača, doduše sve manje, no treba nam više kvalitetnog rada i bolja organizacija. A i više poštenja, odnosno manje korupcije, da nam ne propadaju pravi igrači. I domaći i inozemni mladci. Za mnoge hrvatske koji su propali znamo, svi imamo neke primjere iz susjedstva, ali pogledajte što je bilo s, recimo, Davidom Promiseom ili Raulom Floruczom.
Pa, u taj kontekst možemo staviti i Franju Ivanovića, za kojim interes nisu pokazali ni Dinamo, a niti Hajduk i Osijek. Znamo što se sve s njim događalo i kakve su bile procjene kojekakvih znalaca. I kada nam dođe talentirani igrač sa strane, naši ga "stručnjaci" nerijetko unište. Ovo su samo poznata imena, a koliko je onih koji naposljetku nisu uspjeli, pa to nitko i ne zna.
Svjedoci smo da nogomet u Hrvatskoj, i ne samo Hrvatskoj, sve više postaje igra tatinih sinova. Pogledajte samo vozne parkove na treninzima mlađih uzrasta naših najboljih klubova. Ponekad je dojam da tu ima mjesta samo za djecu bogatih roditelja. Čemu se onda čudimo? I ovaj tekst je krik da se nešto napravi dok se još može. Kada bude očajnički vapaj, onda će biti kasno.
