Kada kažete turopoljski top ili as tref, nešto starije generacije u glas će izgovoriti Deverić Štef.

„Te mi je nadimke nadjenuo pokojni radioreporter Ivo Tomić. I danas me mnogi tako zovu“, sa smiješkom se prisjeća Deverić, jedna od najsjajnijih Dinamovih zvijezda slavne generacije 1982., koja je nakon 24 godina posta donijela u Zagreb naslov državnog prvaka.

Doskočice Ive Tomića

Ivo Tomić imao je duhovitu opasku za skoro svakog Dinamovog nogometaša. Kako ste prihvaćali njegove rime?

„Nama je to bilo jako simpatično. Dosta smo ih komentirali, imao je puno slušatelja i bio je jako interesantan. S nestrpljenjem smo čekali njegove komentare i doskočice.“

Je li bilo možda kakve ljutnje? Možda su neki ponekad bili uvrijeđeni?

„Ma, ne, nisu se tada igrači tek tako ljutili. Čak smo se i mi u svlačionici zafrkavali kada bi poslije utakmice čuli kako nas je opisivao. Kako ono, lane s Korane, nek' nam poskupi Inka, samo da igra Mlinka, Zajec zeko, Dinamovo med i mlijeko…“

Za vašeg tadašnjeg trenera Ćiru Blaževića također je imao krilaticu: duša demona, lice Alaina Delona. Njemu to možda nje sjelo.

„Ne vjerujem, Ćiro voli zezanciju. Mislim da su bili u dobrim odnosima.“

Posljednjih godina puno se priča o Kloppovu, točnije Rangnickovom gegenpressingu, stilu igre za koji se obično kaže da je razvijen u posljednja dva desetljeća od strane plejade njemačkih stručnjaka.

Ćirin gegenpressing u šampionskoj sezoni Dinama

Međutim, mnogi zaboravljaju da je Ćirin Dinamo nešto slično igrao još početkom 80-ih. Doduše, tada se koristio termin forecheking. Možda Ćiro to nije izmislio, ali može se reći da je to bilo revolucionarno za to doba.

„Slažem se. Ćiro nam je unio neke novitete. Recimo, vis-a-vis Vlatka Markovića, kod kojeg su treninzi duže trajali i bili fizički zahtjevniji, Ćiro je smanjio treninge na sat, sat i petnaest minuta maksimalno. Samo kratko, agresivno i brzo. To nam je odgovaralo. A sad da smo nešto specijalno radili na treningu taj presing, baš i nismo, ali vježbali smo agresivnost i pritisak. Kroz taj način treniranja to smo prenosili i u igru. Ćiro to je zahtijevao i kroz govor nametnuo taj presing. Mi smo to, normalno, prihvatili jer nam je i odgovaralo. Tako je i momčad sastavljena i to je urodilo plodom.“

Inovativna formacija 3-5-2

Od vas napadača očekivalo se da pritisnite protivničke braniče i puno trčite. Iziskivalo je to dosta energije. Nije to bilo baš uobičajeno u ono doba.

„Pa nije, ali mi smo bili svi mladi i jednostavno nam je to odgovaralo. Na taj način smo si puno olakšavali. Mi smo praktički u prvih pola sata rješavali 80 posto utakmica. Poveli bismo 1:0, 2:0 i onda puno lakše kontrolirali utakmicu i održavali rezultat. Nismo ostatak utakmice stajali, ali ne možeš 90 minuta igrati presing. Ni danas to nitko ne može. Istina je da je u to vrijeme bio novitet, praktički smo mi jedini to igrali u ligi. To nam je puno toga donijelo i olakšalo put k naslovu prvaka.“

Ćiro je uveo i taj famozni sustav 3-5-2.

„Da, ali to je bilo u biti dosta šareno. Izmjenjivali su se na pozicijama stoperi i vezni, jedni su odlazili naprijed, drugi se vraćali. To se sve izvrsno nadopunjavali jer nešto klasično nismo ni imali. Te promjene mjesta zbunjivale su protivnike i omogućavale nam lakši put do vrata suparnika. Sve je to dolazilo spontano, normalno, kroz našu igru.“

Prijateljstvo koje traje 40+ godina

Koliko vam je olakšavalo to što se dobar igrača poznavao iz omladinske škole. Znali ste se praktički u dušu.

„Mlinka, Boro, Zvjezdan, ja, Munjaković, Dumbović, Ivković… Bilo nas je stvarno dosta koji smo se znali od najmlađih dana. A bili su tu i nešto stariji dečki koji su se također od prije znali: Cico, Zeko, Bogdan, Bručić… Dobro su se uklopili Hadžija, Džemo, Bošnjak i svi koji su došli sa strane. Cico i Zeko bili su nositelji, a mi mlađi to smo dosta kvalitetno ispratili. Bili smo stvarno dobra generacija. Jezgro momčadi bilo je iz Dinamove škole. To je jako pozitivno utjecalo na nas. Brzo smo se uklopili i bili smo izvrsna klapa. I dan-danas smo prijatelji, to traje već preko 40 godina. Još uvijek se družimo kad god uzmognemo. Mislim da je danas malo takvih primjera. Znala se hijerarhija, mi mlađi smo poštovali starije, tako smo i odgojeni u omladinskoj školi.“

„Nije bilo lako osvojiti naslov prvaka Jugoslavije, posebno Dinamu“

Već tjednima traje obilježavanje 40-godišnjice osvajanja tog slavnog naslova 1982., koji je jako važan za Dinamo i njegove navijače jer se čekao 24 godine. Možete li izdvojiti prijelomni detalj, trenutak ili utakmicu te sezone? Dinamo nije počeo baš bajno prvenstvo, zaredao je s nekoliko remija…

„Za sve treba jedno određeno vrijeme da se poslože stvari i postigne automatizam. Prijateljske utakmice ipak su drukčije nego prvenstvene, pa nam je trebalo nekoliko pravih natjecateljskih utakmica da se uigramo. Kad smo se uštimali, počeo je polako do izražaja dolaziti rezultat. Sve je to bio plod rada i treninga. Sigurno da su bile jako važne pobjede nad Zvezdom ili Hajdukom, one su nam dale dodatnu vjeru da mi to možemo, ali po meni je bila jako bitna i ona utakmica u Skoplju, Tuzli, Sarajevu…“, prisjeća se Štef i nastavlja:

„Sve su to bile jako teške utakmice, liga je bila jaka i nije se lako pobjeđivalo bilo koga. Nije bilo lagano osvojiti naslov prvaka Jugoslavije, pogotovo za Dinamo i s obzirom na politiku jer mi nismo imali neku podršku. Zbog toga je značaj tog naslova još veći.“

Slavne pobjede protiv Zvezde i Hajduka

Pobjede protiv Zvezde u Zagrebu i Hajduka u Splitu možda se i najviše se pamte. Odigrane su u razmaku od tjedan dana. I Maksimir i Poljud bili su rasprodani, oborani su rekordi u posjeti, na tribinama je bilo po 50-60 tisuća navijača, atmosfera je bila žestoka. Dinamo je tada imao prosjek od 35 tisuća po utakmici. Kako ste se vi osjećali igrati pred tolikim brojem navijača? Je li bilo treme, možda straha…

„Ma, nije. Mene su dupke puni stadioni i glasna publika dodatno motivirali i inspirirali. Ali to je od igrača do igrača, od osobe do osobe. Meni je i vrijeđanje s tribina davalo još više podstreka i snage, a kamoli navijanje u našu korist. Na mene su pozitivno djelovali puni stadioni, a bili su puni gdje god da samo igrali. Kad sam počeo seniorsku karijeru, tamo 1980., praktički nikada nisam igrao utakmicu ispod 10-15 tisuća gledatelja na stadionu.“

Rekord Poljuda i spektakularan gol u najvećem hrvatskom derbiju

Protiv Hajduka u Splitu Poljud je bio dupke pun, oko 60 tisuća ljudi, što je ostao rekord stadiona. Vi ste na toj utakmici postigli jedan od najljepših golova u povijesti Poljuda. Je li vam to najvažniji gol u karijeri? Sjećate li se detalja te akcije?

„Svaki je gol važan, ali taj ima jednu posebnu draž. Otvorio nam je put prema naslovu, imao je posebnu težinu i značaj. Sjećam se da smo euforično krenuli, Zeko je na otvorenju utakmice Bručićevo sjajno dodavanje pretvorio u pogodak. Ja sam postigao drugi gol dvadesetak minuta poslije. Ne sjećam se svakog detalja, ali znam da sam se poludesno dokopao lopte između dva Hajdukova igrača, prošao jednog igrača i onda snažno opalio kao da želim probiti mrežu. Lopta je odsjela u suprotnom gornjem kutu. Eto, i sad me prođu trnci kada se sjetim toga i koliko smo se veselili.“

„Nevjerojatan zanos Dinamove navijače vojske“

Atmosfera je bila spektakularna, na Poljudu je bilo i puno Dinamovih navijača.

„To je teško opisati, tu euforiju koja je vladala među Dinamovim navijačima. Uvijek smo znali da Dinamo ima veliku vojsku navijača, ali tek tada smo do kraja osjetili o kakvom se broju radi. Uvijek je bilo, ali ne u tolikoj mjeri. Bio je nevjerojatan zanos, sve je disalo za nas, i mi smo disali za njih. Bio je to jedan nevjerojatan spoj koji je trajao godinu dana.“

„Vanjski faktor glavni razlog neuspjeha“

Na krilima tog trijumfa Dinamo je u sljedeću sezonu ušao kao favorit, očekivalo se da će obraniti naslov prvaka, no ipak se nije dogodilo. Sjećamo se onog remija s Partizanom u Beogradu i krajnje sumnjivo dosuđenog penala u gustoj magli Marakane. Što je bio glavni razlog neuspjeha? Jesu li to bile razno-razne igre i igrice izvan terena ili slabosti unutar kluba?

„Osjećalo se da bi uspon Dinama mogao dugo trajati jer smo doista imali sjajnu momčad. Kako se prije 28 godine nije moglo u inozemstvo, bilo je logično da nastavimo dominaciju. Mislim da su glavni razlog bili vanjski faktori koje mi kao mladi ljudi u tom trenutku i nismo shvaćali. Kad bi krenuli, uvijek nas se pokušavalo primiriti.“

Je li bilo krivice i u samom klubu, odnosno u vodstvu kluba? Pričalo se o lošoj organizaciji, krticama unutar kluba?

„To je ono čemu pričamo, o tim vanjskim faktorima koji su se reflektirali na vođenje kluba. Igrači tu nisu odlučivali, a ljudi koji su vodili klub birali su se po političkim linijama. Pitanje je što je tu kome zapravo odgovaralo i kakve su naredbe stizale iz centara moći. Teško mi je o tome pričati, ja sam u to doba bio mlad i nisam o tome razmišljao, ali sada kada vrtim film, mnoge kockice se slažu. Uglavnom, većina toga se odozgo kretalo.“

Senzacionalan transfer u Hajduk

Čini se da ni vi niste slučajno napustili Maksimir? Kao i neki važni igrači koji su poslije vas otišli.

„Pa, možda je i to, ne znam je li slučajno, ali tako se poklopilo. Ljudi koji su vodili klub nisu imali sluha za razgovor o produljenju. Ja ih više nisam želio čekati jer smo išli na pripreme za Olimpijadu 1984. Htio sam riješiti svoj status prije odlaska u Los Angeles jer je nakon toga slijedio i Euro. Nisam htio da mi se dogodi početak sezone, a da nisam riješio status. Da je bilo više sluha, sigurno ne bih otišao.“

„Kontaktirao sam s Hajdukom preko Gudelja“

Naposljetku ste potpisali za Hajduk. Kako je to išlo?

„Bio sam na pripremama s olimpijskom reprezentacijom u Mariboru i kako se iz Dinama nisu oglašavali, kontaktirao sam s ljudima iz Hajduka preko prijatelja iz reprezentacije Ivana Gudelja. Nisam ni razmišljao o Zvezdi i Partizanu, nego mi je bilo najnormalnije da prijeđem u Hajduk. Brzo smo se dogovorili i otišao sam u Split potpisati ugovor.“

Jeste li u Hajduku dobili puno bolje uvjete?

„U Dinamu o uvjetima nismo ni razgovarali budući da mi ništa nisu ni nudili. Nikakvih razgovora praktički nije bilo, a s Hajdukom sam se dogovorio u jedan dan.“

„Slučaj Deverić“ nakon bronce i osvajanja Zlatne kopačke na OI 1984.

To je bila senzacija, ne samo zbog toga što je bila rijetkost da igrači prelaze iz Dinama u Hajduk i obratno, već i zato što ste bili velika zvijezda u to doba. Otprilike kao kada bi u današnje vrijeme Oršić prešao u Hajduk. Možda to nije bilo medijski eksponirano kao danas, ali puno se o tome pričalo. Bio je to slučaj. Kako ste se osjećali u tom trenutku?

„Ljudi iz Dinama prvo su izvukli priču da sam ozlijeđen i da je pitanje koliko ću još moći igrati. Zbog toga isprva i nije bilo nekih reakcija. U biti je moj slučaj nastao tek nakon što sam odigrao odlično u Los Angelesu, gdje smo osvojili broncu, a ja sam uz Boru Cvetkovića bio najbolji strijelac turnira s pet golova. Onda je nastao slučaj: tko ga pušta, zašto ga se pušta i slično.“

„U Dinamu nije bilo sluha za domaće igrače“

I drugi igrači Dinama imali su problema, neki su poslije vas također napustili Maksimir. Naposljetku je otišao i Ćiro.

„Ha, slušajte, u ono vrijeme u Dinamo nije bilo baš sluha za domaće igrače. Nije bilo kako je to trebalo biti, pozitivna priča nije mogla potrajati. Danas je to ipak puno drugačije, a onda je to bila tako. Imali smo vrhunsku generaciju koja je trebala trajati barem tri-četiri godine na vrhu, međutim, to se jako brzo osulo i razbacalo na sve strane, a tu stvarno mislim da mi igrači nismo bili krivi.“

„Navijači Hajduka odlično su me prihvatili“

Prešali ste u Hajduk to vruće ljeto 1984. i došli ste iz LA-a na Poljud na prvo okupljanje. Kako vam je bilo tih dana u Splitu, na prvom treningu?

„Nije bilo nekog medijskog presinga kao što je to danas. Navijači su me odlično prihvatili, mislim da sam im igrama vratio ukazano povjerenje. U kratkom vremenu postao sam miljenik publike. Bilo je dobro, bilo je lijepo.“

Kako vam je bilo na prvom gostovanju u Maksimiru u Hajdukovom dresu?

„Bio je pun stadion, ne znaš gdje da goniš. Mislim da je završilo remijem.“

Vatreni doček u Maksimiru nakon prelaska u Hajduk

Kako su vas dočekali navijači Dinama?

„Ha, dobro, fućkali su mi, a Torcida mi je pljeskala, ha, ha, ha… To mi je svakako bila najnezgodnija utakmica u karijeri. Čudan osjećaj, ne znaš gdje da kreneš.“

Kako su reagirali bivši suigrači? Je li bilo dobacivanja na terenu?

„Dobro je bilo, mi smo svi prijatelji. Naravno da se mi uvijek zafrkavamo. Utakmice su bile žestoke, dueli su frcali, ali sve korektno.“

Gol u Maksimiru za Hajduk i dobacivanja u gradu

Vi ste postigli gol na Poljudu u Dinamovom dresu i u Hajdukovom u Maksimiru. To je ona utakmica iz 1987. kada je bilo 3:3, Dinamo je poveo golom Beseka, a vi ste izjednačili. Prilično emotivno ste ga proslavili, bila je eksplozija sreće. Neki su vam to zamjerili.

„Ja se svakom golu jednako veselim. Svakom igraču je gol, pogotovo u derbiju, jedna kruna veselja. Atmosfera je bila paklena, oko 60 tisuća ljudi na stadionu. Mislim da smo mi poveli 3:1, na kraju je završilo 3:3. To su bile utakmice visokog naboja, ali to su najljepše utakmice. Za to se igra nogomet.“

Jeste li poslije utakmice popili piće sa starim društvom?

„Ako se ostajalo u Zagrebu, normalno da smo se sastali u gradu.“

Žestoka gostovanja u Beogradu

Je li bilo dobacivanja navijača?

„Ništa posebno, ali uvijek se netko nađe. Bilo je dobacivanja, ali nije bilo nekih prevelikih neugodnosti. A nismo ni išli na nova mjesta, mi smo uglavnom išli na piće tamo gdje su nas već svi znali, pa je bila samo zafrkancija.“

A kako vam je bilo kada biste gostovali u Beogradu?

„A isto žestoko, na stadionu. Ponekad smo znali prošetati po centru, blizu hotela, nismo baš išli svuda. Na dan utakmice nikada nismo izlazili. Eventualno navečer dan prije. Ne sjećam se da je bilo nekih neugodnosti. Sve sportski.“

„Sjećam se povika Delija i Grobara. To me samo inspiriralo“

Jesu li tenzije bile veće ili, bolje rečeno, drukčije kada bi se igralo sa Zvezdom i Partizanom ili Hajdukom ili Dinamom? Jesu li se osjećale te razlike?

„Da, kako da ne. I navijanje je bilo drukčije, povici, dobacivanja, skandiranja kada bise tek izašli na travnjak. Sjećam se povika Delija i Grobara. Nije bilo nekog straha jer je uvijek bila udaljenost od navijača. Navijači su navijači, jedni galame, drugi ti psuju, treći vrijeđaju… Meni to nikad nije smetalo, samo me inspiriralo. Volio sam tako zapaljivu atmosferu. To je bit nogometa. Nije bilo nekog fizičkog napada, a ovo drugo se prožvače.“

"Ispadanje od Waregema u četvrtfinalu Kupa Uefe bio je veliki kiks Hajduka"

Hajduk je tijekom 80-ih također imao sjajne momčadi. U Europi je bilo uspjeha, ali Hajduk tih godina nikako nije mogao osvojiti naslov prvaka do raspada Jugoslavije. Je li i u Hajduku bilo upravljačkih problema kao i u Dinamu? Sjećamo se, recimo, onog naprasnog otkaza Stanku Poklepoviću pred čuvenu uzvratnu utakmicu s Waregemom u četvrtfinalu Kupa Uefe.

„To nam je bio veliki kiks. To smo morali proći. Mislim da je Hajduk tada imao dobro vodstvo, svojevrsni nastavak uprave Tite Kirigina. Teško mi je reći. Mi smo tada imali jednu smjenu, otišli su neki bitni stariji igrači, a došli su neki mlađi. Bio je vakum dok se to nije posložilo“, kazao je Deverić i nastavio:

„Hajduk je organizacijski bio jači od Dinama, morali smo osvojiti prvenstvo 1987.“

„Osvojili smo Kup 1987. protiv Rijeke, ali kiks nam je bio taj što nismo osvojili prvenstvo. Mislim da smo ga tada morali osvojiti. Izgubili smo neke bodove gdje nismo smjeli. Mislim protiv Sarajeva. No ipak mislim da je Hajduk tih godina imao bolje vodstvo od Dinama, da je kvalitetnije rješavao neka pitanja sa svojim igračima, ali i te vanjske utjecaje o kojima smo razgovarali. Hajduk je tih godinama u tom pogledu bio jači od Dinama. To se poslije promijenilo, a sada je to posve druga priča“, kaže Deverić, koji je danas zaposlenik Dinama, radi kao skaut u omladinskoj školi i dobro poznaje situaciju u maksimirskom klubu.

Afere oko namještanja utakmica

Puno se 80-ih govorilo o namještanju utakmica, bilo je puno afera. Došlo je čak i do konkretnih akcija, oduzimani su bodovi, poništavane utakmice i prekrajale ljestvice. Kako su igrači to vidjeli?

„Mislim da je bilo puno više priče nego što se to stvarno događalo. Ja nisam igrao neke takve utakmice da sam znao da je namještana. Ne znam kako oni to mogu napraviti. Sučevih pogrešaka je bilo i onda, a ima ih i sada. Teško je tu reći što je namjerno. Više se to pisalo nego što sam ja kao igrač osjetio da se to događalo, a sada što je i kako bilo… To su bile više razine koje nisu dolazile do igrača.“

Vi ste suprugu upoznali u Splitu, zar ne? Može se reći da ste dalmatinski zet. Ostali ste životno povezani sa Splitom…

„Da, tako je. Meni je stvarno bilo jako lijepo u Splitu, pogotovo kao igraču. Ako te publika prihvati, tamo je onda stvarno prekrasno. Lijepa mi je to uspomena, drago mi je da smo osjetio dalmatinski mentalitet navijanja, huk Torcide i taj dišpet.“

Navijačka strast i razlike između Dinamovih i Hajdukovih navijača

Čini se da je danas po pitanju strasti nikad veća razlika između Hajdukovih i Dinamovih navijača. U ono vrijeme to nije bilo baš tako ili se možda varam. Kako vi to tumačite? Što se promijenilo?

„Teško je reći. Dinamo i danas ima navijače svuda. Svaki navijači su posebni, drukčiji.“

Moj dojam je da je strast Dinamovih navijača i privrženost bila puno veća 80-ih. Ili je to samo moj dojam jer sam u to doba bio tinejdžer pa imam drukčiju viziru realiteta?

„Ha, ne znam. Pogledajte kako se navijalo u Šibeniku kada je osvojen ovaj naslov prvaka.“

To je ipak premali uzorak, da ne govorim o broju ljudi koji pohode Maksimir i Dinamove utakmice sad i onda.

„Ne govorim o brojnosti, ali osjetilo se da ta utakmica odlučuje o nečemu. Osjećala se euforija, cijeli tjedan se pričalo u gradu u toj utakmici. Navijači su osjetili da momčad treba podršku. Kad treba, tu su“, konstatira i nastavlja:

„BBB-i su uvijek bili uz Dinamo i uvijek će biti“

„Brojnost je opet druga priča. Domaće utakmice ne mogu se uspoređivati, ali nadoknađuje se to donekle na europskim utakmicama. Ipak se vidi da dišu s klubom. Svi navijači imaju svoju posebnost. Bad Blue Boysi su bili i bit će tu uvijek. Navijači žive s klubom; i kad mu ide, i kad mu ne ide. Dobro, kad ne ide, nije lako ni igračima, a ni navijačima.“

Izgleda da su i Dinamo i Hajduk imali najveću potporu u trenucima kada im je najlošije išlo. Eto, nije li Dinamo imao najveću navijačku privrženost u desetljećima kada je po naslovima bio najlošiji (između 1958. i 1993. samo jednom prvak), a Hajduku se upravo to sada događa. Vidite li vi tu neku paralelu?

„Teško je to reći. Sigurno je da je Hajduk veliki klub i da to već sada postaje jedna nervoza. Želja je takva… Sad su osjetili da bi moglo doći vrijeme, međutim, nije, ali ne znači da neće. Eto, možda osvoje Kup, pa dobiju jednu satisfakciju.“

Možda malu, ipak to nije to.

„A čujte, trofej je trofej, uvijek je lijepo osvojiti Kup. Za naš nogomet je dobro da se Hajduk podigao i da konkurira za naslov prvaka. Osijek i Rijeka su također tu. Konkurencija je uvijek dobra stvar.“

„Ćiro i Mlinka vratili su me u Dinamo, a onda su obojica otišli“

Vi ste se u jesen 1987. vratili u Dinamo? Kako se to odigralo?

„Ja sam bio važan igrač Hajduka, ali u jednom trenutku sam se ozlijedio. Onda se počela raditi fama kako ja neću da igram, da zabušavam, a mene je stvarno boljelo i nisam mogao. U isto vrijeme Ćiro je radio lagani pritisak na moje roditelje da se vratim, cimao me i Mlinka. U jednom sam trenutku prelomio i odlučio se vratiti. Kad sam se vratio, Ćiro je otišao u Nantes, a Mlinka u Auxerre. Kako su me zeznuli, ha, ha, ha…“

S vašim povratkom Dinamo je uspio prekinuti crni niz ispadanja u prvom kolu europskih natjecanja. Nakon pet neuspješnih pokušaja i 11 godina čekanja, Dinamo je 1988. konačno prošao prvo kolo pobijedivši u Kupu Uefe Bešiktaš, a onda je ispao od tada vrlo jakog Klinsmannova Stuttgarta, koji je poslije igrao u finalu i izgubio od Napolija. Kako tumačite neuspjehe vaše generacije u Europi? Portugalci su triput zaredom bili kobni. Bio je, doduše, drugi sustav natjecanja, ali, opet, činilo se da Dinamo odličnu momčad…

„Imali smo slab koeficijent i u prvim kolima smo igrali s vrlo jakim klubovima. Benfica, Sporting i Porto bili su u to vrijeme među najjačim klubovima, u rangu Bayerna ili Reala. Često su igrali u završnicama europskih kupova. Teško je bilo probiti led kako bi dobili zalet. Bile su to velike utakmice, lijepa sjećanja, sjajna atmosfera, a i protivnici su realno bili favoriti. Teško ih je bilo dobiti.“

„Ostaje žal što nisam upisao nastup za Vatrene“

Dinamo ste opet napustili 1990., taman kada je stvorena momčad kadra napasti Zvezdu i naslov prvaka. Prešli ste u Sturm. Niste bili prestari, imali ste 29 godina, vaša kvaliteta i iskustvo nedostajali su tadašnjoj momčadi Modrih.

„Imao sam problema s preponama, dosta dugo sam to vukao. Izgubio sam puno vremena, izgubio sam ritam, formu, a i došao u godine kada se moralo razmišljati o egzistenciji. Na kraju sam morao otići.“

Ozljede su vas spriječile da ne dočekate u formi stvaranje hrvatske reprezentacije. Je li ostala žal što niste upisali pokoji nastup?

„Pa je, baš velika žal. Sigurno da bi mi to bila kruna u karijeri. No tijelo nije izdržalo. Vratio sam se u Zagreb, upisao trenersku školu i radio kao trener u Dinamu.“

„Hrvatska bi 80-ih sastavila sjajnu reprezentaciju i igrala bi finala“

Postavit ću vam jedno hipotetsko pitanje. Hrvatska postaje neovisna 1980. i stvara se hrvatska reprezentacija. Kakvu bi momčad mogla složiti i bi li igrala završnice velikih turnira? Bi li bila na razini najboljih generacija Vatrenih i igrala finala i polufinala?

„Siguran sam da bi. Ne bismo bili ništa slabiji. Bilo je tu strašnih igrača. Bila je jako velika konkurencija u Jugoslaviji, i tu je politika igrala veliku ulogu, često se sastavljalo momčadi po nacionalnom ključu. Ne sumnjam da bi Hrvatska 80-ih složila jako moćnu reprezentaciju. Kad se pogleda tko je sve igrao u našim klubovima i inozemstvu. Imali smo jako kvalitetnih igrača posvuda, koji su napravili velike karijere. Jako dobro pitanje ste postavili, bilo je tu igrača za više od jedne izvrsne momčadi.“

„Dinamo se nije pojačao, a Hajduk je zagrizao“

Kako ste vidjeli ovu sezonu Prve HNL? Neizvjesna je sigurno bila, ali koliko je kvalitetna? Te dvije stvari mogu, a i ne moraju biti povezane.

„Da, to je relativna stvar. Dinamu je otišlo dosta igrača. Nije se tu adekvatno napunio iz vana, po meni. Ostao je i dalje kvalitetan, ali ne sa onom sigurnošću. Stoga je i Dinamo oscilirao, a zato je i nastala ta neizvjesnost. Hajduk je zagrizao, dosta se pojačao, osvježio. Osijek je također složio kvalitetnu momčad, Rijeka je uvijek tu negdje, vrlo neugodna momčad. Nisam previše sumnjao da će Dinamo biti prvak, ali kada ti dođu na dva boda, ipak se streseš. Nije Dinamo navikao na to, pa se počneš malo vrpoljiti. Ipak je Dinamo to odradio i zaslužio da bude prvi.“

„Dinamo ima stabilno vodstvo i pronaći će najbolje trenersko rješenje“

Kako vidite situaciju s izborom trenera za sljedeću sezonu? Ostanak Čačića ili novo ime…

„Dinamo ima stabilno vodstvo, a zna se da Europa nosi svoje zahtjeve. Vjerujem da će se tu poduzeti sve što je potrebno. Tko god bude trener, Dinamo će sve poduzeti da napravi još jedan europski iskorak. Na to smo već navikli. I za klub i za navijače puno znači da Dinamo dobro brodi u Europi i da gledamo velike utakmice. Lijepa je šansa za plasman u Ligu prvaka. A što se tiče trenera, klub će naći najbolje rješenje.“

„Hajduk će biti ozbiljan kandidat za naslov prvaka sljedeće sezone“

Što je Hajduku nedostajalo da bude prvak?

„Teško je reći jer se Hajduk slagao u hodu. Činjenica je da je Hajduk napravio jedan veliki pomak, uz ovu euforiju i navijače koje ima. Sigurno će biti jako ozbiljan kandidat za naslov prvaka sljedeće sezone. Toga mi u Dinamu moramo biti svjesni. Osijek isto teži osvajanju naslova prvaka, možda se još pojača. Rijeka bi se također mogla uključiti. U tom kontekstu prvenstvo će možda biti još neizvjesnije. Sve ovisi što će klubovi napraviti u prijelaznom roku.“

Što Hajduku najviše nedostaje? Je li to možda jedan kvalitetniji stoper? Obrana je bila dosta klimava…

„U obrani sigurno trebaju tražiti neka rješenja, možda trebaju još jednog kvalitetnog veznog igrača. Imaju iskusne igrače kao što su Livaja i Kalinić, imaju i mladih, Biuka i Ljubičića…“

„Biuk me podsjeća na mene, ima taj dribling i prodor, no mora biti hrabriji“

Podsjeća li vas Biuk na vas? Ima taj vaš mekani dribling…

„Da, ima taj dribling, prodor. Mora biti još hrabriji, mora više ulaziti u gol-šanse, u duele i driblinge. Pokazao je već da ima kvalitetu nanizati dva, tri igrača. No to mora ponavljati kako bi se nametnuo treneru.“

A Ljubičić?

„Središnji napadač, neugodan igrač. Ima osjećaj doći u šansu i dolazi u šansu, dobar je za suradnju. Vrlo talentiran i perspektivan igrač.“

Tko je bio najbolji igrač lige? Livaja, Drmić ili Oršić?

„Bilo je puno dobrih, ali ne bih izdvojio samo jednog. Livaja je u svakom slučaju iskočio, preporodio je Hajduk. Drmić je u Rijeci pokazao napadačku klasu, a Oršić je još jednom potvrdio klasu.“

"Drmić i Petković mogu zajedno"

Kako će Drmić s Petkovićem, ako dođe u Dinamo?

„Ja ne sumnjam da mogu zajedno. Petković je ta polušpica, a Drmić je taj koji će se kretati i otvarati. Mislim da će se odlično nadopunjavati. Petković se kod Čačića počeo buditi, izgleda da je počeo raditi i to se već osjetilo na Dinamovoj igri.“

„Može se očekivati da će se Dinamo pojačati“

Treba li Dinamo osvježenja, novu energiju? Dojam je da su neki igrači ipak potrošeni u motivacijskom smislu. Oršić najvjerojatnije odlazi…

„To ćemo još vidjeti. Možda trebaju neki novi impuls, novi izazov. Sve to ima svoje pluseve i minuse. Svaka momčad treba osvježenja za novu sezonu. Danas je to neminovnost i to 90 posto klubova tako radi. Stoga je za očekivati, a moraju se dogoditi promjene u Dinamu, pogotovo ako bude prodaje. Morat će naći zamjene, a možda su i s nekim igračima nezadovoljni.“

„Hajduk je favorit u finalu Kupu“

U finalu Kupa sastaju se Hajduk i Rijeka. Tko je favorit?

„Svakako Hajduk, ali Rijeka je uvijek neugodna na Poljudu, sigurno može iznenaditi. Ako bi se morao izraziti s koeficijentom, onda bi na Hajduk stavio 1,9 ili možda 2,0. Ne više.“

Što kažete na Dalićev popis za Ligu naciju?

„Sve očekivano. Liga nacija ipak služi za pripremu. Izbornik tu gleda da vidi nešto novo, da pokuša nešto novo, da isproba nove igrače i vidi kako će se snaći na visokoj razini. Liga nacija je kvalitetnog natjecanje, tu se igra protiv najjačih suparnika i najbolji je pokazatelj što se može očekivati na Svjetskom prvenstvu. Dalić će te spiskove vrtjeti i prevrtati dok ne vidi koga će sve voditi na SP.“

„Dalić ima i najlakši i najteži zadatak“

Kako vi vidite pokušaje uigravanja sustava 3-5-2? Treba li to uopće Hrvatskoj, može li ona to po konfiguraciji momčadi uopće igrati?

„Sve ovisi što će izbornik tražiti. Pretpostavljam da će mu to biti varijanta za neku određenu utakmicu, da to neće stalno igrati. Međutim, za mene vrijedi ona stara uzrečica: ne igra sustav, nego igrači. Sustav je vrlo relativna stvar. Izbornik ima i najlakši i najteži posao. S jedne strane, ima izbor najkvalitetnijih hrvatskih igrača i može birati koga i što hoće, a s druge strane, mora izabrati oni koji su najbolji, odnosno one koji će mu donijeti rezultat. Nakon velikih uspjeha, imamo i veća očekivanja, iako smo svjesni da uskoro neće biti nekih igrača koji su godinama nosili reprezentaciju. No imamo i mlade igrače koji su kvalitetni i igraju zapažene uloge u Europi.“

Ima li Hrvatska roster na razini najjačih reprezentacija?

„To će vrijeme pokazati. Mi smo sada naučili na velike rezultate, ali može se dogoditi da se neke stvari u igri počnu osjećati, pogotovo ako uđu tri-četiri nova igrača. I njima će trebati vrijeme da se sve to slegne. Mislim da imamo dovoljnu kvalitetu da nastavio pozitivan trend. Uvjeren sam da imamo dobre nasljednike za Vatrene senatore.“

Afere na SP 1982. i Olimpijadi 1984.

Na kraju jedno anegdotalno pitanje. Kao talentirani igrač šampionske momčadi Dinama bili ste član jugoslavenske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu 1982. u Španjolskoj, a potom i momčadi koja se sudjelovala na Europskom prvenstvu 1984. u Francuskoj. Od obje selekcije puno se očekivalo, posebice od momčadi koja se plasirala ispred Italije na Mundijal 1982.

Završilo je s fijaskom, može se reći i debaklom, čistom katastrofom. Možda su očekivanja javnosti bila prevelika jer je konkurencija bila ubitačna, ali kada se s ove distance pogledaju ta imena, doista izgleda čudno da su polučeni tako loši rezultati, najblaže rečeno.

U tadašnjim medijima svakodnevno su otvarane nove afere. Pričalo se brojnim problemima, sukobima oko premija, sponzorskim zavrzlamama, pa čak i da se kartalo za novac te da je bilo fizičkih obračuna… Što vi kažete iz ove perspektive, je li bilo doista toliko problema i prljavog rublja?

„Ha, gledajte, problema je bilo. Uvijek je bilo problema. Čim se ne napravi određeni rezultat, izlaze problemi. Ne znam, bilo je problema oko sponzora, ugovori oko proizvođača opreme, Adidas ili Puma. Ja sam tada bio najmlađi i praktički sam to sve gledao sa strane. Bilo je to raznih kombinacija, Savez, pa menadžeri… Tu nisi znao tko pije, a tko plaća. Nisam smio ništa pitati, nešto malo Zeku, ali ne previše jer me nitko nije doživljavao. Jednostavno, nisam bio dio te priče. Pa onda da su igrači kartali? Gledajte, uvijek se karta“, nasmijao se Štef u pokušaju da izbjegne konkretan odgovor.

Kartanje o lovu na Mundijalu u Španjolskoj

Dakako, ali jedno je kad se karta u razonodi, a drugo je o zelene papiriće…

„Naravno, šalim se. Ne znam točno jer nisam bio dio tog društva. Nisam zabadao nos jer bi me potjerali. Kao najmlađi nisam se ni usuđivao ući u sobu gdje su bili glavni igrači, a kamoli pitati jel se karta. Bio sam tamo, ali ne mogu sa sigurnošću reći što se događalo. I onda, a i danas dominiraju stariji igrači. Ne znam, Ademi je danas vođa u Dinamu, a tako su Zeko, Šurjak, Pižon i još neki stariji igrači bili u tadašnjoj reprezentaciji.“

Za Zeku se pričalo da ne voli kartati. Sam je to potvrdio u nedavno objavljenoj biografiji.

„Nije, on nije kartao. Za njega znam sa sigurnošću jer sam bio s njim u sobi, a i nije volio kartati, ha, ha, ha… Da me sada pitate imena, ne bih znao. Nisu mi ništa govorili.“

Skandal u Los Angelesu

A kako je bilo na Olimpijadi u Los Angelesu 1984.?

„Pa i tamo je bilo afera, ha, ha, ha… Boro i ja samo ranije išli doma, a ovi su ostali.“

Ako se ne varam, isto je riječ bila o nekim igrama za lovu.

„Ma, da, ali to je bila zafrkancija. Igrali smo biljar u olimpijskom selu, ne mogu se sjetiti tko je točno igrao, je li bio Tomo Ivković? Uglavnom, idemo napraviti zafrkanciju. Neki su izmislili da igraju biljar po lovu, zezaju se, na glas razgovaraju, a ovi sa strane gledaju i misle se da je to istina. Netko je to dojavio čelnicima u olimpijskom odboru. Odmah sastanak, nastala frka: 'Što vi to radite!?' A mi smo već završili natjecanje, nogomet se odigrao, pa smo se pridružili našim sportašima u selu. Nije onda bila kao sad da možeš letjeti kući kad hoćeš, avionske karte su se čekale po mjesec dana. I tako smo gluvarili, šetali po selu, ispijale cole i smišljali spačke da se nešto događa. Bilo nam je dosadno.“

Toplakove i Osimove packe

A još ste bili stigmatizirani jer ste bili nogometne zvijezde, znači profesionalci koji su puno bolje zarađivali nego ostali sportaši, koji su bili uglavnom čisti amateri.

„Da, tako je, bili smo meta. I onda sastanak, pa packe Osima i Toplaka: 'Što vi radite, ne možete tako.' Nekog su na kraju kaznili, sad se ne sjećam koga. Boro i ja smo iskoristili situaciju. Pitali smo ima li mjesta u zrakoplovu i za nas. Našli su još dva i mi smo se ukrcali. Nismo imali što raditi, mogli smo čekati u selu još deset dana, a nama se to nije dalo.“

Je li u Zagrebu bilo ribanja kada ste stigli?

„Ma, nije. Već su nas napadali dok smo igrali u skupini. Te ovo rade, te ono rade. Kad napraviš rezultat, to odjednom nije bitno, sve se pokrije. Rezultat sve pokrije, a kad ga nema, onda ti još izmisle, ha, ha, ha…“

Rupa u žici u olimpijskom selu

Imali ste puno slobodnog vremena u olimpijskom selu. Teško da tu još nije bilo anegdota. Jeste li sretali poznate sportaše?

„Jesmo, bilo je druženja. Bilo je i poznatih nogometaša. Brehme je igrao za Njemačku, Baresi za Italiju… Francuska je došla u jakom sastavu, Brazil isto.“

U olimpijskim selima zna biti burnih noći. Je li bilo druženja sa sportašicama? Ipak ste vi bili magneti, prave nogometne zvijezde…

„Ma, nije, ha, ha, ha… Zafrkavali se jesmo, imali smo te biljar klubove, išli smo gledati ostala natjecanja preko dana, a preko večeri bismo malo šmugnuli. Našli smo neku žicu, ali nismo išli predaleko jer su to ogromne udaljenosti. A i bili smo u trenirkama, nismo imali civilnu odjeću, pa nismo mogli baš svuda. Ali malo sa strane smo otišli, uvijek se nešto nađe, ha, ha, ha…“

Runda za šokirane Amerikance

Kako su vas gledali Amerikanci kada biste u trenirkama banuli u bar? Je li bilo zavrtanja rundi?

„Ha, mi smo im uvijek bili interesantni, ha, ha, ha… A i mi smo vraćali, morali smo se pokazati. Njima to nije bilo baš normalno, nisu na to navikli. Pa nikad nisu bili u Karaki ili Saloonu, ha, ha, ha…“