Zdravko Mamić je krajem prošlog tjedna opet bio u formi. Nama novinarima ukazao se nakon press konferencije svog trenera Krune Jurčića. Održao je jedan kraći govor. Pod ovim kraći, mislim na onih 2,5 sata gotovo isključivo njegovog monologa!
Tri vijesti o kojima se priča
No, kako nije želio uključene mikrofone i diktafone, rijetko je tko mogao, a i želio pratiti tijek njegovih misli, a onda ih i prenijeti. Uglavnom, sve se svelo na njegovu kuknjavu i preklinjanje da mu svi mi pomognemo da se čuje njegov vapaj. Jer on je ostao sam i bespomoćan na čistini i nitko mu kaže ne želi pomoći oko najdražeg kluba koji će sljedeće godine proslaviti 100 godina.
Sa sjetom se u Dinamu sjećaju i vremena kada su gledatelji dolazili i na njihove utakmice
A kad je Dinamo u pitanju, pomoć nije potrebna jedino kod prodaje igrača, jer uvijek će naići neki mlađahni talentirani nogometaš kojeg će Mamić dobro prodati. Na svim ostali segmentima Dinamu treba pomoć. U klubu se tek sa sjetom mogu prisjetiti vremena kada su se prodavali klupski suveniri.
Sa čuđenjem i zavišću gledaju na hokejaše Medveščaka i na utakmice za koje se cijele sezone tražila karta više. Sa sjetom se u Dinamu sjećaju i vremena kada su gledatelji dolazili i na njihove utakmice. S druge pak strane, ono malo gledatelja koji i dalje dolaze na Dinamove utakmice sa sjetom se pak sjeća kada se u Maksimiru igrao dobar i zanimljiv nogomet! I tako to ide u krug.
U Maksimiru problem nedolaska gledatelja pokušavaju opravdati isključivo problemom neadekvatnog stadiona. Stadiona koji se raspada i koji ne nudi apsolutno nikakav komfor. Stadion koji nije prikladan da bi na utakmice dolazile i obitelji s djecom, kao što dolaze na hokej ili rukomet. U Maksimiru su shvatili da je (nakon što su se srušile sve pločice s jednog zidna na sjevernoj tribini), pravo vrijeme izvršiti presing i aktivirati pitanje izgradnje novog stadiona. I tu ništa nije sporno.
Ostatak kolumne Anite Kajtazi Roth pročitajte u našoj specijalnoj rubrici!
