Mogu shvatiti da nije dobar govornik, mogu shvatiti da su mu misli često nepovezane i da mu rečenice nerijetko nemaju previše smisla. Mogu shvatiti da s padežima nije na ti, mogu shvatiti da ga malo tko može shvatiti. Mogu shvatiti da griješi, griješimo svi. Mogu shvatiti da je često prepotentan, bahat i tašt, ima i zbog čega biti.
Mogu shvatiti da mu je superego pogođen našim prilozima i komentarima, mogu shvatiti da je zbog toga ljutit kao ris. Mogu shvatiti da ne vjeruje u ankete, da misli kako nismo u pravu, da sve radimo samo da njemu napakostimo. Mogu shvatiti da misli kako smo nepravedni, da poželi udariti ispod pojasa, jer, ako ćemo iskreno, nismo ni mi novinari mile gere i znamo se braniti. Mogu shvatiti da se iživcira i da zbog toga padnu teške riječi, mogu shvatiti da poželi verbalni obračun, pa i više od toga.
Mogu čak shvatiti da sebe poistovjeti s hrvatskom reprezentacijom i da kritike na svoj račun prevede u svojoj glavi tako da drugima imputira kako im nije drago što se Hrvatska plasirala na Svjetsko prvenstvo, iako bih zbog takvih insinuacija svakoga najradije odvalio po glavi, jer mi "obični" Hrvati i građani ove zemlje za hrvatsku reprezentaciju i Hrvatsku isključivo smo davali, nikada uzimali, kao neki.
Sve to mogu shvatiti i još puno toga, ali nikako ne mogu shvatiti da se predsjednik HNS-a, i kao takav lider svete institucije kao što je hrvatska nogometna reprezentacija, štoviše najbolji strijelac hrvatske reprezentacije i možda najbolji hrvatski nogometaš svih vremena, služi najjeftinijim šibicarskim forama i hini da nije čuo novinarsko pitanje te traži od novinara da mu ponovi isto gotovo po slogovima, a minutu-dvije kasnije na novo pitanje istog novinara pravi se da ga ne pozna i s podrugljivim komentarom prijeđe preko pitanja kao da mu nije ni postavljeno. Ne znam je li dotični takav u razgovorima s ljudima koji iz sjene drmaju hrvatskim nogometom i čuvaju mu zaleđe, odnosno stolicu predsjednika HNS-a, ali nešto ne vidim da je u tim odnosima odveć hrabar i rezolutan kao u okršajima s novinarima.
Kako god, kolega Saša Lugonjić ovaj put se suzdržao od žešće reakcije, iako teškom mukom, kao i ja pokraj njega koji sam slušao taj razgovor, ali čak i mi novinari smo ljudi, iako neki duboko sumnjaju u to, i stoga, vjerovali ili ne, imamo svoje dostojanstvo i prag strpljenja.
Jedina prikladna rekontra koja mi pada na pamet, a da ne prostačim, glasila bi: Možeš biti sedam puta zlatna kopačka, možeš biti 77 puta predsjednik Saveza, možeš biti težak 407 milijuna bilo čega, možeš poznavati 707 predsjednika raznih saveza, možeš biti kućni prijatelj 1007 uglednih političara i moćnika, i nadzemnih i podzemnih, možeš biti desna ruka predsjednika Uefe, al' zbog takvog i sličnog ponašanja sve ti to pada u vodu pred svojim ljudima, a ti to dobro znaš i čuješ na stadionima širom Lijepe Naše, pa čak i u svom radnom gradu. I zbog toga mi je iskreno žao, pogotovo kad pomislim što si mogao biti, a u što si se pretvorio...
