Hans-Georg Schwarzenbeck (77) jedna je od najvećih legendi u povijesti Bayerna i njemačke reprezentacije. Na terenu čvrst poput stijene i britak poput žileta, a izvan njega tih i nenametljiv.
Tri vijesti o kojima se priča
U suradnji s Franzom Beckenbauerom držao je obranu Bayerna u najslavnijem razdoblju bavarskog kluba. Član je generacije koja je stvarala veliki Bayern i smatran je za jednog od najboljih obrambenih igrača svoje ere, pa i svih vremena. Postigao je vjerojatno najznačajniji gol u povijesti Bayerna, kada je u finalu Kupa prvaka 1974. protiv Atletica izjednačio u posljednjim trenucima produžetka i tako izborio novu utakmicu, u kojoj je Bayern slavio s 4:0 i osvojio je svoj prvi pokal u nizu od tri naslova prvaka Europe.
Cijelu karijeru u Bayernu
Nikada nije volio biti u prvom planu i posebno se isticati. Zvali su ga Kaiserovim tihim čistačem. Zajedno s Beckenbauerom bio je obrambeni temelj velikog Bayerna i šampionskog Elfa. Kaiser Franz iznimno ga je cijenio i upozoravao da je igrač svjetske klase, jedan od najzaslužnijih za sve Bayernove uspjehe.
Trenirali su ga i dvojica hrvatskih stručnjaka Čik Čajkovski i Branko Zebec, koji su umnogome zaslužni što je Bayern postao njemački i europski div. U intervju za Sport1 Schwarzenbeck dotakao se u dva navrata Čajkovskog, koji je početkom 60-ih preuzeo Bayern u drugoj ligi i uveo ga u Bundesligu te je udario temelje velikoj generaciji koja je poslije zavladala Njemačkom Europom i svijetom.
Čak i prije 50 godina nije bilo baš uobičajeno da profesionalni nogometaš cijelu karijeru provede samo u jednom klubu.
Schwarzenbeck je stigao u Bayern kao 14-godišnjak 1962. i u njemu je ostao do 1981, kada je zaključio igračku karijeru. Odigrao je čak 416 natjecateljskih utakmica za Bayern i postigao je 21 gol. Za Njemačku je igrao od 1971. do 1978. i upisao je 44 nastupa. Osvojio je sve najvažnije trofeje koji su u nogometu mogu osvojiti.
S Bayernom je osvojio pet naslov prvaka Njemačke i tri naslova prvaka Europe, a s Elfom je bio prvak svijeta 1974. i prvak Europe 1972. S Bayernom je osvojio i Kup kupova 1967., prvi Bayernov europski trofej, i to pod vodstvom Čika Čajkovskog, te Interkontinentalni kup 1976. U mnogi anketama svrstavan je u prvih 11 Bayerna svih vremena. U intervjuu za Sport1 u Bayernovu trening-centru Säbener Strasseu, legenda Bayern prisjetila se nekih anegdota iz igračkog doba te je pojasnio zašto se tiho povukao sa scene nakon okončanja briljantne igračke karijere.
Povijesni gol u finalu Kupa prvaka
Sport1: Gospodine Schwarzenbeck, vaša osobna statistika pokazuje da ste postigli 21 gol. Samo u sezoni 1973/74. postigli ste deset golova, od kojih je sedam bilo u Bundesligi. To je puno za obrambenog igrača. Jeste li možda u ranoj mladosti igrali na ofenzivnim pozicijama?
"Zapravo sam uvijek bio obrambeni. Lijevi bek, desni bek, pa središnji branič. Ili centarhalf, kako su to zvalo u mojoj mladosti. Centarhalf je je naposljetku postao libero. Uglavnom, uvijek u obrani."
Sport1: Kako objašnjavate brojne golove u toj sezoni?
"To se razvilo tijekom igre. Beckenbauer i ja uvijek smo se dobro nadopunjavali, to je bila lijepa stvar. Franz je bio više napadački igrač, oblikovao je našu igru, a ja sam mu u osnovi pokrivao leđa. Ali bilo je utakmica u kojima sam imao više slobode, mogao sam ići naprijed i pucati po vratima. Ponekad prilično često."
Sport1: Vaš gol u finalu Kupa prvaka 1974. protiv Atletica ušao je u povijest nogometa. Aragones je zabio u 114. minuti, a vi ste izjednačili u 120. i osigurali Bayernu novu utakmicu, koja je završila Bayernovim trijumfom i osvajanjem prvog naslova prvaka Europe. Kako se sjećate tog gola?
"U osnovi, osim Sepp Maiera, svi su bili na protivničkoj polovici. Vidio sam šansu da pucam i nisam dugo razmišljao. Jer ako bih još malo čekao, netko bi mi prišao i morao bih proći udesno ili lijevo. Tada bi sve bilo gotovo jer nije bilo više vremena. Ali ta mi je misao tek nakon toga pala na pamet. Na terenu, hvala Bogu, učinio sam pravu stvar u pravom trenutku, a udarac je bio na mjestu. Vjerojatno zato što su se svi iznenadili i nisu očekivali da će branič pucati iz daljine."
Sport1: Nakon tog gola, odjednom ste se našli u središtu pozornosti. Jeste li uživali?
Schwarzenbeck: Ne odmah nakon igre, jer se previše suigrača bacilo na mene. To mi nije trebalo. I moja prva misao bila je: 'Nadam se da ćemo pobijediti u reprizi.' Tek tada će mi taj gol biti važan. To je moj stil. Bit ću istinski sretna samo kad pobijedimo."
Beckenbauerov tihi čistač
Sport1: Vaš stil igranja također je bio karakterističan, često je opisivan kao oštri i tvrd. Kako biste to sami opisali?
"A da, dobro, ovisi iz kojeg kuta se gleda. Povezano je s mojim držanjem. To je također imalo veze s mojim kukom, ali za to sam saznao tek kasnije. Kad sam imao 50 godina i imao sam problema s hodanjem, profesor mi je rekao da moj kuk nije savršeno usklađen. Nikad to nisam primijetio kao igrač, ali vjerojatno se to vidjelo sa strane. Bio sam uporan i tvrd, ali nikad nepošteno. Iako nisam bio mekan igrač, samo jednom sam isključen u 14 godina. I to nije bio zlonamjerni prekršaj, već više slučajnost."
Sport1: Kako ste čuvali brze i okretne protivnike?
"Naš trener u mladim danima Rudi Weiss naučio nas je kako pravilno držati napadače. Morate odgurnuti svog protivnika od vrata i uz to biti oprezni da vas ne okrene. Da biste to učinili, morate ili brže doći do lopte ili do njega. Ako ne možete do lopte, treba biti blizu i pametno pričekati da se okrene te u pravo vrijeme skočiti po loptu. Ključan je tajming. Uvijek sam morao biti malo oprezan da ne stignem prekasno ili prerano. Ali vježbao sam to i uvijek sam naučio nešto novo za vrijeme utakmica."
Sport1: Možete li se sjetiti neke utakmice na kojoj ste neke stvari shvatili?
"Kad sam imao 18 godina, jednom sam igrao protiv Stana Libude u Dortmundu. Bio je nadareni nogometaš, maestro driblinga, baš kao i Ribery. A ja sam se kao mlad momak igrao na lijevom boku. Izgubili smo utakmicu, ali Čik Čajkovski nije me zamijenio. To je za mene bila lekcija. Morao sam sjediti na klupi sljedeću utakmicu, ali nakon toga sam opet igrao. Shvatio sam kako bolje distribuirati energiju i kako igrati protiv jakih driblera."
SPORT1: Vi i Beckenbauer bili ste uspješan obrambeni dvojac deset godina. Nije li vam ponekad smetalo što ste bili označeni kao njegov nosač vode i tako kategorizirani?
"Živcirate se kada se nešto glupo pojavi u novinama. Ali da se stvari nisu sredile između Franza i mene, ne bih odigrao preko 500 utakmica i ne bih uvijek bio u prvoj momčadi. Na početku mi je ipak bilo teško. Jedan novinar je napisao da nisam spreman za Bundesligu."
Čik Čajkovski izvrijeđao novinara
SPORT1: Teško ste to prihvatili...
"Da, naravno da počnete razmišljati, jesam li stvarno toliko loš? I sumnjate u sebe. Bilo je lijepo što je Čik Čajkovski nakon utakmice izvrijeđao novinara, svašta mu je izgovorio. Branio me je na njegovom materinjom jeziku, pa malo na njemačkom, pa na bavarskom dijalektu. Ma, pucao je što god mu je palo na pamet. A stariji suigrači, poput Olka Wernera i Ohlhausera, tapšali su me po leđima. To vas ponovno izgrađuje i jako je važno za mladog igrača. Svi su primijetili da sam ambiciozan i da želim napredovati, i na treninzima i na utakmicama."
SPORT1: Beckenbauer je također znao što ima u vama. Zašto ste tako dobro funkcionirali?
"Franz se mogao osloniti na mene 100 posto, a i ja na njega. Obojica smo mogli igrati onako kako smo odgovarali jedan drugome. Moj posao nije bio oblikovati igru, nije to bio moj zadatak, Franz je to radio, a ja sam bio ulozi čistača, što je tada bilo nešto potpuno novo jer ovaj stil igre prije nije postojao. A kada je Franz krenuo naprijed, ja sam mu pokrivao leđa i osiguravao obranu. Moj posao u ulozi beka bio je i čuvati protivničkog središnje napadače. Je li bio opasan ili ne, ovisilo je o meni. Često sam igrao protiv Heynckesa, koji je u to vrijeme bio ponajbolji strijelac. Kada je sve išlo dobro, nije nam zabio gol."
SPORT1: Koju ste drugu ulogu imali u momčadi? Jeste li imali smirujući utjecaj u svlačionici?
"Bilo je više tihih igrača, poput Dürnbergera ili Hansena. Naša je momčad bila dobra mješavina, zbog čega smo bili uspješni. I svi smo voljeli slaviti, često smo se odlično zabavljali, a ja nisam bio izuzetak. Nismo bili jedanaest prijatelja, ali kad smo igrali, bili smo momčad. Bio sam jednako sretan kad bi Bulle, Paul ili Zobel zabili gol."
SPORT1: Svi su bili sretni i zbog vašeg gola u finalu Kupa prvaka…
"Da, Franz je skakao na mene od radosti, što je za njega bilo vrlo rijetko. A kad izgubiš, još se više držiš zajedno. To je bilo sjajno vrijeme, koje ne bih htio propustiti; inače ne bih ostao u klubu 14 godina kao profesionalac i ukupno 20 godina, od 1961. do 1981., kao igrač."
SPORT1: Ostali ste vjerni Bayernu tijekom cijele karijere, unatoč upitima iz Njemačke i inozemstva.
"Da, bilo je upita. Mogao sam otići u Herthu. I jednom, kada sam imao 72 godine, Denis Law, napadač Manchester Uniteda, prišao mi je nakon reprezentativne utakmice protiv Škotske. Rekao mi je da bih bio idealan igrač za englesku ligu. To me razveselilo, ali nisam o tome ni razmišljao jer sam imao četverogodišnji ugovor s Bayernom. Nikada mi nije palo na pamet da promijenim klub. A bio sam sretan i u financijskom smislu, iako bih vjerojatno zaradio tri ili četiri puta više sam odlučio otići."
Helmut Schon kao očinska figura
SPORT1: Sedam godina ste bili i reprezentativac, uvijek pod istim trenerom, Helmutom Schönom. Čega se sjećate o njemu?
"Helmut Schön bio mi je poput očinske figure. Jako mi se svidio jer je bio izravna osoba. Uvijek ste mogli otići i razgovarati s njim. U reprezentaciji je bilo mnogo superzvijezda, poput Franza, Gerda i Seppa, kao i Overatha, Netzera ili Vogtsa. Bila je prava umjetnost dovesti te pojedinačne talente do točke u kojoj su postali tim. Ali on nas je razumio, a mi smo ga svi poštovali. I to se razvilo u vrlo dobar momčadski rad."
SPORT1: Nakon što ste zaključili igračku karijeru, jeste li ikada razmišljali o tome da i sami postanete trener?
"Ne, nikada nisam želio biti trener. Dobro znam da to ne bi bio dobar život za mene. Nisam želio stres koji su imali treneri koje sam iskusio. Konferencije za novinare, pritisak odozgo i svi koji nešto žele od mene. A biti stalno u središtu pozornosti, i toga mi je bilo dosta. Želio sam svoj mir i tišinu."
SPORT1: Je li bilo poziva da se okušate kao trener ili direktor?
"Da, ali kada su me pitali želim li raditi ovo ili ono, uvijek sam govorio: Nemam vremena, moram voditi svoju trgovinu i radije bih bio sa suprugom i obitelji."
SPORT1: Trgovina je bila papirnica u vlasništvu vaših teta, koju ste preuzeli nakon nogometne karijere. Kako je do toga došlo?
"Na kraju profesionalne karijere razmišljao sam o tome što bih mogao raditi poslije. I onda se sve ovako ispostavilo. Trgovina je dobro poslovala, a moja supruga i ja smo već prije pomagale, za Božić ili na početku škole, jer su moje dvije tete bile starije i dobro smo se slagali. Godine 1983. prenijele su trgovinu na mene, a onda sam je vodio do 2008. To je bio lijep prijelaz jer nisam upao u kolotečinu i mogao sam biti svoj šef."
SPORT1: Za nekoga tko voli mir i tišinu, na to se sigurno trebalo naviknuti…
"Morao sam malo više razgovarati. Ali naučio sam komunicirati s ljudima i to mi se svidjelo. Imali smo puno stalnih kupaca; bila je to kao mala zajednica. U Au, gdje se trgovina nalazila, bilo je i više obožavatelja Zehcigera, naših gradskih rivala. Ali bio je to lijep odnos. Zadirkivali su te, ali nije bilo zlobe. Bilo je lijepo i to što sam mogao opskrbljivati Bayern, čak i nakon što sam zatvorio trgovinu."
Isključi zvuk kada gleda utakmice
SPORT1: Gledate li još uvijek nogometne utakmice?
"Pratim, ali ne toliko da stalno sjedim pred televizorom. Često samo gledam sportsku emisiju, a onda vidim golove s utakmica, što je za mene idealno. Ali uglavnom isključim zvuk. Volim vidjeti kako momčadi igraju. I nitko mi to ne treba objašnjavati; još uvijek imam malu ideju igraju li dobro ili ne baš dobro i je li netko pogriješio. Isto je i na stadionu. Sjedim pored prijatelja i najviše će jedan od nas reći: 'Jesi li ti to vidio?'"
SPORT1: Stadion Bayerna nije daleko; oduvijek ste živjeli u Münchenu.
"Da, sagradio sam kuću na imanju svojih baka i djedova, gdje naša obitelj živi već pedeset godina. Odrastao sam u području oko Bayerna, s roditeljima i bakama i djedovima, i vidio sam kako se susjedstvo promijenilo. Tamo gdje sada prolazi autocesta za Salzburg nekada je bila livada gdje je moj ujak svaki dan čuvao ovce. Naučio sam igrati nogomet na rubu šume. Moja škola i crkva bile su također tamo. To je i danas prekrasno mjesto."
SPORT1: Možete li zamisliti da živite negdje drugdje osim u svom rodnom gradu?
"Ne osim ako nije apsolutno neophodno. Ali volim ići na odmor na sjever sa svojom obitelji; volim biti uz vodu. I sviđaju mi se ljudi tamo gore. Zapravo više volim sjever, hladniju klimu, nego jug.
SPORT1: Na čemu ste zahvalni?
"Što sam sve ovo mogao doživjeti. Što smo moja supruga i ja bili zajedno toliko dugo. I što su djeca i unuci zdravi, a ja sam prilično u formi. Sretna sam kad mogu prošetati psa, voziti bicikl i raditi u vrtu bez da me bole leđa. To mi je zapravo dovoljno; više ne moram voziti po svijetu", skromno je zaključio nekoć doista veliki nogometaš.
