U prvih 30 kola tek tri pobjede i 16 bodova. U posljednje tri utakmice tri pobjede i maksimalnih devet od devet. Nada u ostanak sada opravdano živi kod kluba čiju su povijest obilježile brojne tragedije. I u gradu jedne od najsiromašnijih talijanskih regija, gdje život nema naročitu perspektivu, ali uvijek će imati svijetlu vremensku točku i sveto mjesto: nedjelju i Stadio Arechi.
Tri vijesti o kojima se priča
Baš ove nedjelje je Salernitana tamo – doduše ne u onom romantičarskom 15:00 terminu, nego modernom, TV pravima prilagođenom ''kick off-u'' u 12:30, pobijedila Fiorentinu s 2:1. Eruptirale su sve curve kada je u 79. minuti Federico Bonazzoli pogodio za treću u nizu. Nekoć velika nada talijanskog nogometa dala je novu nadu ljudima Salerna.
Kažu, čulo se to oduševljenje i do 50-ak kilometara udaljenog Napulja. Kampanija je regija gdje je Napoli numero uno, ali Salerno je grad gdje caruje Salernitana. Svim nedaćama unatoč, u svojih 113 godina povijesti.
Salernitana i romantika kraja 90-ih
Stadio Arechi mjesto je koje će sve nostalgičare Serie A vratiti u ona najposebnija vremena. Devedesete. Četiri potpuno otvorene tribine, svaka sa po dvije etaže, bez krova. Stadion koji djeluje da prima puno više od 26.000 gledatelja. Jer kada je ispunjen, doista i prima. Mjesto je to gdje čovjek visi na čovjeku, kao sardine, i nitko ne traži komfor. Čista strast.
Tamo se počeci utakmica prolongiraju kako bi se s travnjaka sklonili milijuni onih papirića, tamo i dalje dominiraju 20-metarski transparenti, nema mali milijun raznih podgrupa i grupa. Kolorit boja doista kao u 90-ima. Iako će vas iznenaditi da je tih slavnih dana Salernitana odigrala tek jednu sezonu u Serie A. Kao da nam se kroz ''Peticu'' uvukla pod kožu još snažnije i kao da je trajala među elitom više od jednog ljeta.
Sezona 1998/99. Za Salernitanu tek druga u društvu najboljih, prva poslije davne 1948. godine. Na klupi omiljeni Delio Rossi, na terenu kasnije Empolijeva bandiera Ighli Vannucchi, internacionalci Dražen Bolić i Rigobert Song, nadolazeći bambini Gennaro Gattuso, Marco Di Vaio, Davide Di Michele… Sezona radosti, patnje, uspona, padova, sezona s tragičnim završetkom.
Sezona zbog koje smo ih zavoljeli
Od 18 klubova ispadala su četiri. Od samog starta Salernitana je plesala oko kritičnih pozicija. Prvi problemi u siječnju, kada je predsjednik Aniello Aliberti odlučio da je Delio Rossi bivši, a da ga mijenja Francesco Oddo. Bijesni navijači upali su u trening centar i napali neke od igrače. Nekoliko sati kasnije predstavljanje Odda i sada upad stotinjak ultrasa u prostorije kluba. Aliberti je dobio po glavi i odustao od trenerske promjene.
Navijači su došli na svoje, Delio Rossi na krilima njihovog povjerenje ruši Romu, Empoli i Sampdoriju, gubi triler od kasnijeg prvaka Milana (3:2) na San Siru, ali rastanak je neminovan krajem ožujka. Konačno stiže Francesco Oddo, a trijumfom u završnici sezone nad Zidaneovim Juventusom ostavlja Salernitanu živom.
Zadnje kolo, dvojba tko ispada: Perugia ili Salernitana. Perugia doma s Milanom koji treba pobjedu za naslov. Salernitana u gostima s Piacenzom, koja ne treba ništa jer je već osigurala ostanak. Milan je odradio svoje, zadržao bod više i uzeo Scudetto ispred Lazija, pobjedom 2:1 u Perugiji.
No 400-injak kilometara dalje, Salernitana je bila uvjerena kako će Piacenza skinuti gaće sama od sebe. A Piacenza je povela. Pa se među goste uvukla nervoza. Uspjeli su nekako izjednačiti iz penala, a onda umjesto juriša, nova doza neshvatljive opuštenosti. Ne, utakmica nije bila unaprijed riješena, Piacenza je igrala pošteno i ostalo je 1:1.
Frustrirani gostujući igrači napali su domaće po završetku, kasnije demolirali cijelu svlačionicu, dok su ultrasi Salernitane po gradu razbijali automobile, palili kontejnere i što sve ne… Nije im bilo dovoljno pa su izazvali požar i u vlaku koji ih je vozio kući. S fatalnim posljedicama. Četiri mlada navijačka života ugašena su u željezničkom tunelu nedaleko Salerna.
Nevjerojatna autodestrukcija Salernitane i jedna od najcrnjih stranica klupske, ali i talijanske nogometne povijesti. Baš kao što je to i slučaj Agostina Di Bartolomeija. Genijalca, a istodobno autodestruktivca koji će također postati dio Salernitane povijesti. One mračne strane.
Autodestrukcija koja je odlazila predaleko
Di Bartolomei je bio Romina legenda. Rimljanin s kojim je započela Romina priča o kapetanima, domaćim momcima. Donio je Scudetto svom klubu 1983., ali nije mu donio europski naslov godinu kasnije. Roma je u ruletu penala na Olimpicu poražena od Liverpoola.
Popularni Ago iz kluba će vrlo brzo otići na ''pas mater'', iako je imao navijače na svojoj strani. Prijeći će u Milan, ali na hladnom sjeveru te emocije neće biti pa će je Ago pri kraju karijere potražiti na jugu, u Salernu. Dočekali su ga raširenih ruku, jer bio je španer, veliki igrač i pomalo neshvaćena individua. Ali jedan od nas, jedan od ljudi.
Čovjek koji traži emociju i koji će emociju znati vratiti. U Salernitani su mu dali i ljubav i kapetansku vrpcu, skladali i skandirali pjesme, ali Ago nije mogao protiv poraza svoje Rome od Liverpoola. Na 10. godišnjicu poraza u tom finalu Kupa prvaka u okolici Salerna pištoljem si je oduzeo život.
Od legende Rome do gazde Lazija
Salernitana je šest godina poslije onog ispadanja iz Serie A doživjela prvi bankrot. I dobila drugi rođendan. Novih šest godina poslije i drugi bankrot odnosno i treći rođendan. No te 2011. – kada su pali do Serie D – u klub ulazi Claudio Lotito. Kontroverzna persona talijanskog nogometa i dugogodišnji gazda Lazija.
U Salernu je stvorio praktički ''Lazio B'', no kroz godine ih je vratio na nogometnu mapu Čizme. I onda lani – nakon 22 godine – izborio promociju u Serie A. Za ludo, neviđeno slavlje u Salernu. Nažalost, opet obilježeno tragedijom. Jedan 28-godišnji navijač preminuo je, nakon što se skuterom zabio u automobil.
Zbog činjenice da Salernitanu vodi šef Lazija odmah je bilo jasno da će biti puno problema. Jer jedan čovjek ne može biti vlasnik dva kluba iz istog ranga natjecanja. Taj mač neizvjesnosti lebdio je nad Salernom od starta povratničke prvoligaške kampanje. Spriječio bolju organizaciju i selekciju, pripremu za ono što ih čeka tamo gdje ih tako dugo nije bilo. I gdje su se u stvari našli po tek treći put u svojoj dugoj i burnoj povijesti.
Poslije 18 odigranih kola imali su osam bodova. Čvrsto na dnu ljestvice. Još gore, prijetilo im je ako do 31. prosinca ne pronađu novog vlasnika – lete iz Serie A. Uspjeli su u zadnji čas, bunio se Lotito što je klub prodan lokalnom poduzetniku Danilu Iervolinu za svega 10 milijuna eura, ali Salernitana je tom prodajom dobila djelić nade.
Prvi potez u siječnju bilo je dovođenje novog sportskog direktora. Walter Sabatini izvodio je čuda u Palermu, manje ili više uspješno radio u Romi, Laziju ili Bologni, ali jedno mu se ne može osporiti. Na sve načine prefrigan je u svom poslu i prepun iskustva. Polusezonu je iskoristio za pravu revoluciju i dovođenje više od 15 novih igrača. Teško kockanje tek nakon što je klub jedva preživio birokratsku smrtnu presudu i kada pogled na ljestvicu sugerira kako mu ostanak ne bi jamčili ni Klopp na klupi, a Messi u vrhu napada.
Dolazak trenera koji se odbija predati
No Sabatini je znao da treba isprovocirati nešto. Momentalno nije donijelo pomak. No onda je mjesec dana poslije, 15. veljače, za već trećeg trenera u sezoni doveden Davide Nicola. Za igračkih dana pouzdani branič drugoligaške razine, s preko 150 nastupa za Genou. U Italiji poštivan od javnosti, Mister u svakom pogledu, ali nedovoljno cijenjen kod klupskih glavešina.
Nešto sređenije i ambicioznije sredine, poput Udinesea i Torina, brzo su ga odbacivale. Pa je postao džoker za nemoguće – ono što ga je uostalom zateklo i u Salernu. Tri mjeseca prije kraja sezone 20. mjesto, te 12 bodova iz 23 kola.
Iza njega je teška obiteljska tragedija. Prije osam godina, vozeći se na biciklu, poginuo je njegov 14-godišnji sin Alessandro. Nicola je u ljeto 2016. preuzeo Crotone, tek promoviran u Serie A. Na polusezoni su imali svega devet bodova. I tada je dao obećanje: ako ostane u ligi, vozit će biciklom od Crotonea na jugoistoku do Torina na sjeverozapadu zemlje. Tamo gdje je poginuo mladi Alessandro. Uspio je i dakako ispunio obećanje. Odvevši biciklom 1300 kilometara u čast sina i Crotonea.
''Zdravo, moja ljubavi. Ne znam gdje si i što radiš. Možda si na oblaku, možda si sada blizu mene. Zajedno smo se borili ove godine, znam da si bio uvijek uz mene. Dao si mi snagu da nastavim i borim se za nemoguće. Ustrajnost čini nemoguće mogućim, moguće vjerojatnim, a vjerojatno izvjesnim. Ale, ovo nije moja pobjeda, nego naša pobjeda, baš kao i ona promocija u Serie A s Livornom. Ovo je sve za tebe. Svaka moja pobjeda je tvoja pobjeda. Želim da moje srce kuca za tebe da još uvijek možeš živjeti kroz mene'', napisao je tada Nicola posvetu sinu.
Na klupi Salernitane krenuo je obećavajućim remijem protiv Milana. Pa još jednim bodom protiv Bologne. No u idućih pet utakmica uslijedila su četiri poraza. Posebno nesretan prije 15 dana kod Rome, gdje su deset minuta prije kraja vodili 0:1. Pobjeda je konačno stigla kolo poslije – 2:1 kod Sampdorije. Bio je to okidač.
Uslijedilo je 1:0 kod Udinesea golom Verdija u sudačkoj nadoknadi. Pa u nedjelju 2:1 protiv Fiorentine. Tek druga domaća pobjeda Salernitane u sezoni. Prva je bila još u 7. kolu, početkom listopada. Sada je sve u njihovim rukama.
Atalanta u gostima. Izravni konkurenti Venezia i Cagliari kod kuće. Te još utakmice s bezbrižnima Empolijem i Udineseom.
''Jer ova priča leti. Iznad. Više o tome zašto je to nemoguća priča i zašto ste vi priča.''
I priča je kada tisuće i tisuće navijača prate napaćeni klub diljem zemlje. Kada vas nedjeljom – pa makar i u tom modernom 12:30h terminu – svojim glasnicama i koreografijama vrate u zlatne 90-e. Priča je kada Franck Ribery u 40. godini, s trofejima iza sebe koje ni sam ne zna nabrojati, gine da bi jedan siromašni grad s juga Italije napokon osjetio što znači ostati u Serie A.
Priča je Mister Davide Nicola koji se opet sprema pedalirati bicikl s jednog na drugi kraj zemlje. U čast sina Alessandra. U čast Salernitane.
