Prezime Vida danas se najčešće veže uz bivšeg dokapetana Vatrenih i osvajača svjetskog srebra iz Rusije 2018., nekadašnjeg braniča Dinama, a sad AEK-a Domagoja Vide, no starija nogometna generacija dobro se sjeća njegovog oca Rudike, vrhunskog napadača, jedan od najboljih golgetera u mladim danima Hrvatske nogometne lige.
Tri vijesti o kojima se priča
Najbolje dane igračke karijere proživio je u dresu Belišća, u kojem je u sezoni 1993./94. zabio čak 26 komada i završio kao treći strijelac prvenstva, odmah iza dinamovaca Gorana Vlaovića i Igora Cvitanovića. Bila je to sezona koja ga je lansirala među najopasnije napadače u zemlji i koja ostaje upisana u povijest HNL-a.
Godina neplaćenog za nogomet
Za razliku od današnjih vremena, nogometaši u 90-ima u Hrvatskoj nisu živjeli isključivo od sporta, čak ni oni na elitnoj razini. Vida stariji je uz nogomet paralelno radio u Naftaplinu, na održavanju, a kako bi mu omogućili da odigra najbolji nogomet svoje karijere, u klubu su morali tražiti posebnu dozvole.
Tako je uprava Belišća uspjela dogovoriti ispričnicu od njegovog šefa. Srećom, on je bio nogometni obožavatelj, bio je svjestan što Rudika može i zna te mu je dao cijelu godinu neplaćenog odmora kako bi mogao igrati u tadašnjoj nogometnoj eliti Lijepe naše.
A kad je završio svoju najbolju sezonu u karijeri, nije se umislio, nego ispoštovao ustupak koji je šef napravio, vratio se na posao i nastavio raditi. Zamislite da se to dogodi danas…
Golovi Hajduku, Dinamo mu je ostao dužnik
Žali što je svoju uspješnu golgetersku karijeru završio bez gola u mreži najtrofejnijeg hrvatskog kluba Dinama, ali utješio se pred mrežom splitskog Hajduka, kojemu je u karijeri zabio dva gola.
I to preko grbače najtežeg stopera protiv kojeg je ikad igrao prema vlastitom svjedočenju i jednom od najboljih braniča domaće lige tog doba, a pokazat će se kasnije i u povijesti hrvatskog nogometa – Igora Štimca.
Na terenu se nerijetko hrvao sa stastitim braničem Bijelih, a među vratarskim legendama najviše je cijenio Dražena Ladića.
Iako je imao ponude iz inozemstva, do transfera nikada nije došlo – klubovi su ga doživljavali kao igrača koji je zbog "godine proizvodnje“ već zakasnio za veliki iskorak.
Suigrači i nogometni velikani
U karijeri je dijelio svlačionicu s velikanima hrvatskog nogometa. Bio je suigrač mladom Davoru Šukeru u Osijeku, a često ističe i Igora Pamića, s kojim je najviše volio igrati. Njegovu igru glavom i osjećaj za napad smatrao je vrhunskim i nezamjenjivim.
Sadašnji šef Karlovca bio mu je idealan suigrač, odlična "mantinela“ koja ga je mogla i znala lansirati u odličnu šansu. Njih je nerijetko pretvarao u golove. U to doba bilo je popularno igrati s dvojicom klasičnih napadača, jedan je bio majstor u skoku i u igri leđima okrenut golu, a drugi, kao junak ove priče, "lija u šesnaestercu“ s istančanim osjećajem za gol.
Obitelj i nogometna loza
Nogomet je uvijek bio dio obitelji Vida, a Domagoj je valjda i postao tako dobar branič jer je cijelo djetinjstvo pokušao ukrotiti oca, jednog od najboljih napadača u državi. Solidna škola od najranijih dana, koja mu je bila sjajna stepenica za uspjeh u bogatoj nogometnoj karijeri.
Domagojev stariji brat Hrvoje također je pokušao krenuti očevim stopama, no zbog Rudikinih obaveza nije imao punu podršku u počecima svoje karijere, što nije bio slučaj kad je svoje prve nogometne korake radio mlađi Domagoj.
U to doba Rudika je već bio završio s igranjem pa ga je mogao pratiti i voziti na treninge. Na kraju je upravo Domagoj postao jedan od najvećih hrvatskih nogometaša modernog doba.
Legenda iz sjene
Rudika Vida nikada nije igrao van Hrvatske, a uz Belišće nosio je dres i Osijeka te Jedinstva. Njegova priča oslikava jedno drugo nogometno vrijeme – kada su vrhunski strijelci HNL-a istodobno morali ići na posao kako bi prehranili obitelj.
Iako nije ostvario internacionalnu karijeru, njegovi pogoci, osobito onih 26 u sezoni 1993./94., ostali su duboko urezani u povijest lige, osobito među ljubiteljima "Nogometnih ikona“, koji dan-danas štuju njegov lik i djelo.
Danas se Rudika ponosno prisjeća svojih golgeterskih dana i jednako ponosno gleda uspjehe sina Domagoja, svjestan da obitelj Vida ostala dio nogometne povijesti Hrvatske dugo iza njega.
