Jerome Rothen, bivši francuski reprezentativac, već godinama radi kao stručni suradnik francuskog RMC Sporta.
U sinoćnjem intervju prisjetio se nekih zanimljivih anegdota iz svoje bogate karijere. Rothen je od 2002. do 2004. igrao u Monacu zajedno s bivšim hrvatskim reprezentativcem Dadom Pršom. Bila je to sjajna momčad kneževskog kluba koja je 2004. dogurala do finala Lige prvaka. Monaco je u četvrtfinalu izbacio veliki Real Madrid.
Iako je Monaco imao odličnu momčad, to je u tom trenutku ipak bilo veliko iznenađenje. Odjeknulo je Europom i svijetom.
Dan kada su Galacticosi pali u Monaku
Real je bio neprikosnoveni favorit, ne samo u toj utakmici nego i čitavog natjecanja. Florentino Perez nakrcao je svlačionicu madridskog velikana najvećim zvijezdama, već godinama su nosili čuveni nadimak Los Galacticosi, koji je patentirala slavna Realova momčad s kraja 50-ih.
S jeden strane Casillas, Salgado, Roberto Carlos, Helguera, Zidane, Guti, Raul, Ronaldo, Figo…, a s druge Roma, Evra, Hugo Ibarra, Rodriguez, Givet, Plašil, Giuly, Cisse, Rothen, Pršo, Nonda, Squillaci, Morientes, Adebayor...
Real je u osmini finala izbacio najvećeg konkurenta Bayern i očekivalo se da će se prošetati do finala. Kada su u osmini finala izvukli Monaco, Kraljevi su trljali ruke. No po tko zna koji put pokazalo se da su u nogometu prognoze jako varljive.
Taj Real je igrao nogomet za polizati prste, užitak za oči, slasna joga bonito, ali i Monaco je bio jako dobar. Obje momčadi su bile atraktivne pa se očekivalo da ćemo gledati otvorene i golovima bogate utakmice.
Morientes protiv svojih Kraljeva
Ta se prognoza ostvarila, zapravo je i nadmašena. Bio je to spektakularan obračun sa šokantnim ishodom. Real je u prvoj utakmici u Madridu pobijedio sa 4:2 (Helguera 51, Zidane 70, Figo 77, Ronaldo 81/Squillaci 43, Morientes 83) i pretpostavljalo se da neće imati prevelikih problema zadržati prednost na Stade Louisu.
Crv sumnje je ipak postojao jer je Monaco te sezone odlično igrao u Ligi prvaka, posebice je bio goropadan na svojem bunjištu, a i u Madridu je pružio dobru partiju. Osim toga, za Monaco je igrao Fernando Morientes, bivša Realova zvijezda koja je do tančina poznavala suparnika. Morientes je davao dodatni začin cijeloj utakmici. U Španjolskoj je još uvijek visoko kotirao, bio je pravi superstar.
Glamurozna momčad Real stigla je u fabulozni kneževski grad s velikom pompom. Bio je to pravi show. Potpisnik ovih redaka tomu je svjedočio iz prve ruke. Realov autobus pred hotelom dočekale su tisuće navijača, znatiželjnika i pukih namjernika. Stvorila se golema gužva oko nogometa. Za mondeni Monte Carlo to baš i nije uobičajeno.
Pršo pravi domaćin
Kako je Dado Pršo u to doba bio najveća priča hrvatskog nogometa, odlučio sam potegnuti do Monte Carla nekoliko dana prije utakmice i uživo pratiti pripreme Monaca za uzvratni okršaj. Nesmetani pristup Monacovoj bazi u La Turbieu, praćenje treninga iz neposredne blizine i ekskluzivne intervjue omogućio mi je upravo Pršo. Njegova riječ otvarala je sva vrata u Monacu.
Sjećam se da sam završio na naslovnici lokalnog dnevnika Monaco-Matina. Tamošnjim medijama bilo zanimljivo vidjeti da pripreme Monaca izbliza prati inozemni novinar pet-šest dana. Nije Monaco Marseille, to je nebo i zemlja što se tiče zaluđenosti za nogometom.
Dvije godine prije zajedno s kolegom Mariom Glavanom, s kojim sam tada radio u Sportskom tjedniku, posjetio sam Pršu u Monacu još dok je bio relativno nepoznato široj hrvatskoj javnost i dok je priča o njegovu mogućem ulasku u reprezentaciju bila tek u povojima. Napravili smo prvi intervju za hrvatske medije „oči u oči“ s Pršom i poslije ostali u odličnim odnosima.
Ludilo u Monaku
Monacov stadion (oko 18 tisuća) bio je premalen za sve znatiželjnike koji su htjeli svjedočiti uzvratnoj utakmici. Cijela mondena Azurna obala htjela je na utakmicu. Tih dana vladalo je ludilo u Monaku i okolici. Jagma za ulaznicama bila je nikad veća, cijene su na crnom tržištu dostizale astronomske iznose.
I sam sam dobio „nemoralno ponudu“ za prodaju akreditacije. Naravno da sam je glatko odbio. I nikad nisam požalio jer gledali smo doista fantastičnu utakmicu, koja budi neke lijepe uspomene na preminule kolege.
Na utakmicu je od hrvatskih novinara stigao i nedavno preminuli doajen hrvatskog sportskog novinarstva Orlando Rivetti.
„Trebao bi i Židak doći, ali nisam siguran da će stići“, sjećam se da mi je pričao Rivetti dok smo gledali posljednje treninge Monaca i Reala dan prije utakmice. Žile se na kraju nije pojavio…
Na tribinama sam se sudario i s hrvatskim nogometnim agentom s francuskom adresom Draganom Zubovićem, kojeg prije toga nisam vidio godinama. Bilo je to veliko ugodno iznenađenje.
Deschamps pokazao da ima žicu
Budući da sam imao pristup VIP loži, vidio sam mnoga slavna imena iz svijeta sporta, šoubiznisa i politike. Za novinara je uvijek zanimljivo popiti pivo u tom društvu, razmijeniti nekoliko rečenica s, primjerice, Bernardom Tapiem, ali postoji i mala nelagoda jer vam je jasno da ste tu poput aliena. Što tek reći o trpezi; na utakmicama Monaca u to doba i novinari su jeli kao bogovi. Među ostalim, posluživali su se i morski specijaliteti, izobilje škampi…
Kako god, utakmica je bila fantastična. Monaco je na otvorenju propustio neke dobre prilike. Kada je Real u 35. minuti poveo golom Raula, činilo se da Kneževima nema spasa. No potom je uslijedio šokantan preokret. Giuly je krajem prvog dijela vratio nadu izjednačujućim pogotkom, no na odmor se otišlo s uvjerenjem da je Monaco propustio šansu.
Znalo se da Didier Deschamps iz igračke karijere nosi sa sobom pobjednički karakter, ali tada je dao naznaku da ima i žicu za trenerski posao. Povukao je riskantan taktički potez. Bekove Patricea Everu i Hugu Ibarru podigao je visoko gore, praktički su zaigrali krila. Time je preokrenuo utakmicu.
Hugo Ibarra izludio Roberta Carlosa
Morientes je na startu drugog dijela na asistenciju Evre pogodio glavom i doveo Monaco u vodstvo, a Giuly je postigao treći gol gol već 66. minuti. Asistent je bio sjajni Ibarra.
Unatoč tomu što je Giuly zabio dva gola, Ibarra je za mnoge bio igrač utakmice. Argentinac je odigrao partiju životu. Izludio je velikog Roberta Carlosa, u nekoliko ga je navrata učinio smiješnim, prodavao mu je takve finte i lažnjake da su tribine padale na stražnjicu.
Carlos je nakon utakmice priznao da ne pamti da ga je itko tako izvozao i nadigrao. Možda samo Luis Figo dok je igrao u Barceloni.
E, sad, dolazimo do Rothenove anegdote. Real je imao oko pola sata da postigne pogodak i izbori polufinale. Kraljevi su neuspješno napadali, a minute su nezaustavljivo curile.
Divlje lice Zinedinea Zidanea
U završnici utakmice nervoza je dotakla nebo, a Zinedine Zidane pokazao je svoje druge lice, ono puno neugodnije, divlju stranu svojeg karaktera. U jednom oštrom duelu Zidane je srušio Rothena.
Pierluigi Collina dosudio je prekršaj za Monaco, bio je doista očit. Rothen je pao na travnjak kao pokošen i počeo se, doduše, malo napadno prevrtati.
Zidane mu je prišao s izrazom lica koji je nalikovao onom dvije godine poslije u finalu Svjetskog prvenstva u Njemačkoj, kada je glavom udario Marca Materazzija. Imao sam sreću uživo svjedočiti i tom potezu na Olimpijskom stadionu u Berlinu. To je možda i jedina blagodat novinarskog posla. Da budete tamo gdje malo tko može biti. O novcima ne razmišljajte ako se mislite bavite ovim poslom.
S tribina se vidjelo da se Zidaneu puši iz ušije, izgledao je zastrašujuće. Pobješnjelo je prišao Rothenu, koji je još ležao na travnjaku, tako furiozno da se činilo kako će ga udariti nogom.
Zidane duboko razočarao Rothena
Rothen tvrdi da je Zidane glasno galamio:
„Ustani, kurvin sine, ustani…“, prisjeća se Rothen i ističe da ga je Zidane duboko razočarao:
„To mi je bio možda i najteži trenutak u karijeri. Nisam mogao vjerovati da mi to viče. Nisam to mogao shvatiti, ni danas ne shvaćam. Možda nismo bili najbolji prijatelji, ali poznavali smo se iz reprezentacije, dijelili smo svlačionicu, trenirali smo i igrali zajedno. Shvaćam da su tenzije bile visoke, oni su gubili, a kraj utakmice bio je blizu, no takvo ponašanje me ipak šokiralo. Mali Monaco je eliminirao veliki Real, to ih je sigurno jako pogodilo, ali takvo ludilo nisam baš očekivao. Mislim da mora postojati granica koja se ne bi smjela prelaziti“, kazao je Rothen.
Perez poludio, zidovi su pucali
Nije Zidane bio jedini koji je ludovao. Igrači Reala pucali su od bijesa, razočaranje na „planetu Real“ bilo je golemo. Jako dobro su znali su da ih čeka kanonada kritika. Nakon utakmice bila je velika frka. Šokirani španjolski novinari razletjeli su se stadionom.
Florentino Perez mijenjao je boje kao semafor. Čas je bio blijed kao krpa, čas crven kao zajapureni puran. Carlos Queiroz teturao je kao pijan, jedva je našao put do svlačionice.
Perez se iz lože hitrim korakom uputio prema svlačionici. Španjolski novinari svjedočili su da su zidovi pucali. Sezona koja se još početkom travnja činila povijesnom pretvorila se u totalni fijasko. Real je u finišu prvenstva pogubio sve utakmice i završio tek četvrti. Ostaoe praznih ruku u sva tri glavna natjecanja.
Queiroz je dobio pedalu, a Perezu se opasno zatresla predsjednička fotelja. Bio je to njegov početak kraja u prvom mandatu. Godinu i pol poslije morao je abdicirati. Ostalo je zapisano da je za Pereza sve po zlu krenulo upravo od šoka u Monaku.
