Rintaro Tashima samozatajni je dinamov nogometaš sa zagrebačkom adresom. O ovom 21-godišnjaku se ne zna puno, osim da ga apsoultno zastrašuju ovdašnje djevojke. Zato smo odlučili zaputitit se na nogometni travnjak i otkriti što Rintara veže uz našu Ljupku Gojić, u čemu sve uživa u Zagrebu i kako se nosi sa začuđenim pogledima.
Još od kraja 90-tih i popularnog Kazuyoshia Miure, kojeg su ovdje pratile svite novinara na svakom koraku, u Dinamo nije stigao nijedan igrač iz Zemlje izlazećeg sunca. Do prošloga ljeta, kada se B momčadi zagrebačkog kluba priključio mladi Rintaro Tashima. 21-godišnjak iz Tokija, sin je predsjednika Japanskog nogometnog saveza, iako na to buntovno odmahuje i tvrdi, odluke o karijeri nogometaša, isključivo su njegove.
* Kada si se zaljubio u nogomet?
"Kada sam imao 6 ili 7 godina. Igrao sam ga s prijateljima i tako je krenulo. Je li tvoj otac imao ulogu u tome? Hm, možda, moj tata je želio da se bavim nogometom", rekao je Tashima.
* Je li ti kod kuće bilo teško baš zato što ti je otac predsjednik nogometnog saveza?
"Ne. Ponekad me gledaju malo drugačije zbog toga ali za mene on je samo moj tata. Ne smeta me to. On želi da budem bolji pa mi je davao savjete dok sam bio manji i tada mi se to nije sviđalo, ali to je bilo dobro za mene i naučio sam mnogo toga uz njega", otkrio je Rintaro.
Ipak, svoju nogometnu priču odlučio je graditi daleko od doma. U Zagreb je prije gotovo godinu dana stigao, dobrim dijelom, zahvaljujući Mihaelu Mikiću. Njegova supruga Ljupka se pak pobrinula da se Rintaro ovdje osjeća kao kod kuće.
* Jesu li ti on i njegova obitelj pomogli pri dolasku u novi grad?
"Da, večerao sam s njegovom suprugom i kćeri i rekle su mi da im se obratim ako budem ištao trebao. Puno su mi pomogli".
* Već si skoro godinu dana ovdje, imaš li neka omiljena mjesta u Zagrebu, hranu?
"Jako volim hrvatsku hranu jer je slična našoj. Jedete dosta ribe kao i mi tako da volim ići u vaše restorane. Nemam neka omiljena mjesta, ali volim čitav grad. Ima mnogo kafića i svi se dobro zabavljaju".
*Izlaziš li?
"Ne baš".
* Ne dopuštaju ti?
"Ne, nije to, ali jednostavno ne izlazim".
* Jesi li ikada jeo neko tradicionalno jelo poput štrukla ili sarme?
"Ne sjećam se imena ali probao sam nešto sa sirom unutra".
* Jesi li naučio nešto reći na hrvatskom?
"Da znam pozdrave: Dobar dan. Dobar tek. Đenja. Lagane riječi i one koje koristimo u nogometu. Lijevo, desno, sam, leđa i tako".
* Da li te ljudi ovdje još uvijek znatiželjno gledaju?
"Da jer i dalje ovdje nema mnogo azijata. Tako da dobivam poglede u tramvaju ili u šopingu. Ponekad kažu "nihao" ili pozdrave na japanskom. Na početku mi je bilo malo nelagodno, ali sada je ok".
* U jednom si intervjuu rekao kako su djevojke ovdje zastrašujuće?
"Pa u usporedbi s Japankama izgledaju veoma snažno i jako su strastvene tako da su na prvi dojam dosta impresivne".
* Malo te straše?
"Malo da, ali sad sam se navikao".
* Ali imaš li problema s prilaženjem djevojkama?
"Ne prilazim im niti se pretjerano upoznajem, jer imam djevojku u Japanu.
*Je li teško održavati vezu na daljinu?
"Nekad je teško, nedostajemo si, ali volim je i zato mi udaljenost nije važna".
Stoga priželjkuje što prije vidjeti obitelj, te zaigrati na Olimpijskim igrama u Japanu 2020.
*Što bi rekao, koja je tvoja najjača strana kao nogometašu?
"Inteligencija. To mi je rekao trener, da uvijek razmišljam. Jer nisam najbrži, nisam snažan, ali trudim se razmišljati o pozicijama, dodavanjima, uvijek se trudim pronaći dobro rješenje".
A na pitanje za koga će navijati na nadolazećem Svjetskom prvenstvu, spremno odgovara...
"Za oboje. Hrvatski je tim jako dobar i siguran sam da će postići dobar rezultat, a Japan će nadam se biti među prvih 16 ili još bolji".
