Nakon samo osam bodova osvojenih u prvih sedam kola, ali i nakon sramotnog ispadanja iz Europe od kazahstanskog Kizilžara, u Osijeku su se rastali s Nenadom Bjelicom.

Bjelica je od proljeća 2022. bio u lošem odnosu s upravom kluba, a onda u sve lošijem i s navijačima. Sve je krenulo s njegovim osobnim borbama u trenucima kad se klub ravnopravno nadmetao za titulu prvaka države, a rezultiralo je padom kvalitete igre, a onda i rezultata. Osijek je na kraju završio tek treći, a loša forma nastavila se u novoj sezoni i druge nije bilo.

Pomsu se u početku nije vjerovalo

Odluka o nasljedniku sve je iznenadila. Momčad je preuzeo dugogodišnji Bjeličin pomoćnik Rene Poms. U debiju je odigrao mršavih domaćih 1:1 sa Šibenikom i mnogi su se pitali je li to prava odluka. Zapravo, mnogi su se nadali kako je to privremeno rješenje dok se čeka Gorana Tomića.

Ipak, u iduće dvije gostujuće utakmice uzeo je Osijek šest bodova, savladavši Rijeku 0:3 te Goricu 0:1 u pljuskom obilježenoj utakmici. Potvrdu da bi Osijek mogao ipak imati trenera kakvog traže dale su dvije uvjerljive pobjede, 4:1 kod kuće protiv Lokomotive te 0:4 na gostovanju kod Slaven Belupa. Poms je dobio povjerenje apsolutno svih.

Savršen početak = 13 bodova u pet kola i nogomet za oko

Osim toga, Osijek je zaigrao nogomet kakvom se kod pragmatičnog Bjelice pratitelji kluba nisu mogli nadati. Lepršavo, ofenzivno, kombinatorno, s pune mašte i stvaranja prilika te na kraju ono najvažnije, više nego efikasno.

Petu pobjedu u nizu Poms je ostvario kod kuće protiv Istre, rezultatom 2:0, da bi onda uslijedio poraz u Varaždinu (4:1) te ona "neviđena" pobjeda 1:0 protiv Dinama, pod maglom Gradskog vrta. Jesenski dio sezone završio je zadovoljavajuće, unatoč porazu 3:1 na Poljudu. Varaždinu su se osvetili u osmini finala Kupa, ponovno na njihovom terenu, a sve je zaključeno pobjedom 0:2 na Šubićevcu. 

Osijek je nakon 17 kola bio treći, s 30 bodova. Pet manje od Hajduka, ali i četiri više od prve pratnje, Slaven Belupa.

Navijači su se nadali što skorijem potpisu ugovora s trenerom Pomsom, a to se sredinom siječnja napokon dogodilo. Sve je bilo spremno za nastavak jako dobrog niza, ovog puta bez rezultatskog imperativa. Navijači su očekivali Osijek u kojem će uživati, uz eventualni napad na drugo mjesto te samo jedan zacrtani pravi cilj, osvajanje Kupa, gdje ih je ždrijeb pomazio prilikom da eliminiraju Hajduk utakmicom na domaćem terenu.

Pomsova "Tuchelovka" radila je kao sat

Što se tiče taktike, Poms je napravio neke značajne promjene. Formaciju je promijenio u 3-4-2-1, kakvu volim nazvati "Tuchelovkom". Mihaela Žapera je iz srednjeg reda povukao u posljednji, ustalio je Adriana Leona Barišića u prvom sastavu te od Mije Caktaša ponovno učinio strijelca.

Laszlo Kleinheisler potvrdio se kao glavni igrač momčadi, a jako dobro su u napadu djelovali Dion Drena Beljo i Ramon Mierez, povremene čak i zajedno u sastavu.

Ukratko, riječ je o formaciji koja donosi tri stopera, od kojih dva imaju zadaću priključivati se veznom redu i sudjelovati u kombinatorici. Dva srednja vezna imaju odgovorne defenzivne zadaće, no i slobodu kreacije, a bočni igrači su u ovom slučaju zaduženi za visoki odlazak u ofenzivu, pa nekad čak i "rezanje" svog kretanja u sredinu, gdje bi se ponudili u završnici akcija.

Možda je glavna zadaća na dva ofenzivna vezna, što su kod Pomsa gotovo u pravilu bili Kleinheisler i Caktaš. To su svojevrsni slobodni igrači bez suviše taktičkih okova, čija kreacija i ideja zapravo čine glavni dio ofenzivne igre. Njihovo ofenzivno kretanje je naoko jednostavno, ali na poseban način kompleksno, jer se ovisno o njemu kreću i svi ostali. Ukratko, ako jedan od njih dvojice ode na krilo tražiti loptu, bočni igrač neće se ići sudariti s njim nego će dobiti drugu zadaću.

U nastavku sezone takav Osijek više ne postoji

Ukratko, bio je to nogomet zanimljiv za pratiti običnom gledatelju, ali i nekome tko nogomet gleda ponešto analitičnije, nekome tko promatra punu sliku. Bilo je tu puno mašte i slobode, ali jedna stvar se navijačima najviše sviđala. Nešto što osječka publika po pravilu voli najviše gledati, a toliko rijetko dobiva. Možda baš zato i je ta želja. Radi se o tome da je lopta išla po zemlji. Duga napucavanja kakva se prečesto gledaju su kod Pomsa bila tek posljednje rješenje. 

Osijek zbog početka sezone nije imao pravo na neke visoke ambicije, ali u tim trenucima bilo je jako lijepo reći da si navijač Osijeka. 

Nažalost, u četiri utakmice nastavka sezone takav Osijek ne postoji i moramo se pitati što se dogodilo.

Da, prodana su tri važna igrača, Kleinheisler, Beljo i Ivica Ivušić te je smanjena svlačionica odlascima još nekim igrača. No, ono potonje se činilo kao pohvalni potez jer većina njih nije pružala adekvatne predstave. Otvorio se prostor za mlade igrače, što je također vrlo pozitivna karakteristika. Udarni sastav i dalje je trebao biti jak.

Zašto se odustalo od jesenske formacije i taktičkih zamisli?

Računalo se na to da će mjesto Mađara, koji je otišao u grčki Panathinaikos, zauzeti oporavljenik Kristijan Lovrić, dok će se Mierez ustatili u vrhu napada kao primarna opcija. Onda su došle pripreme i još jedna dobra vijest. Buđenje već gotovo zaboravljenog Josipa Špoljarića, koji se ponovno nametnuo. Osijek je imao sve da nastavi jednako, uz nešto oslabljen sastav, jer ipak nije lako nadoknaditi ono što je donosio popularni Lacika.

Osijek je u četiri susreta uzeo pet bodova, no tri susreta igrali su kod kuće. Tek po bod protiv tek ponovno uravnotežene Rijeke te protiv Slaven Belupa, uz pobjedu nad već oplakanom Goricom i poraz na gostovanju kod Lokomotive, i to bez ispaljenog metka.

Jedna stvar sve najviše buni, od navijača i novinara pa ne bismo se začudili i samih igrača. Poms je odjednom odustao od formacije i taktičkih zamisli koji su donijeli toliko veselja, da bi postavio 4-4-2 formaciju. I to ne klasičnu englesku 4-4-2 nego onu gdje koristi krila suprotne noge, odnosno dešnjaka na lijevoj strani i obrnuto (gledajući da Catkaš, iako po pravilu dešnjak, podjednako dobro koristi obje noge).

Kapetana Milu Škorića, koji se napokon vratio, je stavio na klupu te učvrstio stoperski par Barišić-Žaper. Na desnom boku je Šime Gržan, koji je ostao zapravo jedina opcija za tu poziciju, ali činjenica je kako on puno više pruža u onoj jesenskoj formaciji, gdje nema toliko defenzivnih odgovornosti te gdje se njegova brzina najbolje može iskoristiti. Može se reći da je zapravo i prije ovih utakmica Poms napravio jednu pogrešku. Tu što si je dozvolio da ostane bez Karla Bartolca, odnosno što je smatrao kako mu isti nije potreban te ga već ranije nije koristio.

U sredini veznog reda ostao je dvojac Nejašmić-Jugović, no i oni ovako djeluju puno slabije nego kad iza sebe imaju tri stopera, od čega se jedan redovno uključivao s njima u trokut, kojim se stvara kombinatorika i traži prostor za prosljeđivanje lopte dalje.

Kristijana Lovrića stavio je lijevo, da bi se dobilo ono gdje je on najbolji, odnosno ulasci u sredinu i otvaranje na desnu nogu, no tu se on snalazi lošije nego u Gorici, gdje je takvu ulogu većinom imao u formaciji s tri ofenzivca. Tamo bi naravno on bio taj lijevi.

Skinuo Caktašu okove pa ga odjednom vratio u njih

Ipak, najmanje jasan potez je stavljanje okova Miji Caktašu, postavljanjem na desno krilo. Iako se jedan od najboljih strijelaca u povijesti HNL-a puno kreće te dolazi u prilike u sredini, formacijski on starta na desnom krilu te tu poziciju pokriva u obrambenim zadaćama, čime se jako puno izgubio njegov doprinos. Prvo u tranziciji, a onda i samoj izgradnji.

Nakon što je oživio Caktaša, koji je kod Bjelice također bio loše korišten traženjem da uzme ulogu "box-to-box" veznjaka, Poms ga je sad ugušio više nego što je bio ugušen u bilo kojem trenutku otkako nosi bijelo-plavi dres.

Može se reći kako je jedina pozitivna stavka koju je Poms dobio Josip Špoljarić, koji je zauzeo mjesto u napadu uz uvijek borbenog Miereza, čovjeka kojem ni sad navijači apsolutno ništa ne mogu zamjeriti. El Toro odrađuje svo1j posao onako kako se od njega očekuje, a dojam je kako je vratio i golgetersko samopouzdanje. Sad mu samo nedostaje prilike da to dokaže.

Osijek je postigao tek tri pogotka u ove četiri utakmice, posljednje dvije niti jedan. One igre "po podu" više nema. Prečesto se sve svodi na traženje Miereza, koji bi dobivanjem nekog duela uspio promijeniti momentum, odnosno proslijediti loptu nekom od suigrača u situaciji gdje će osječka ofenziva imati višak. 

Bočni igrači više ne idu duboko u protivničku polovici te umjesto oštrih ubačaja ili povratnih lopti sad šalju svijeće ili popularne "banane" iz dubine. Na nekim situacijama iz utakmice protiv Slavena se moglo još jednom zaključiti kako su to lopte kojima napadači, čak i kad dođu prvi do njih, ne mogu napraviti puno. Prije svega udarac, čak niti kod majstora igre glavom, Ramona Miereza, ne može dobiti potrebnu silinu da ugrozi vratara. Računajmo svakako i na to da se te lopte dohvaćaju puno bliže rubu kaznenog prostora nego petercu.

I što je najvažnije, Poms je pokazao kako nema plan B, odnosno da mu je problem krizni menadžment utakmice. Istina, to se već potvrdilo u onom varaždinskom porazu, kad nije tijekom igre uspio reagirati na pravi način. 

Ima li smisla pokušati tražiti odgovore

Gdje je problem? Zašto se Poms odlučio na takvu taktičku varijantu? To je odgovor koji jednostavno ne možemo pronaći. Možemo tek pokušati postaviti neka protupitanja.

Smatra li da je Lovrića potrebno poslati uz aut liniju, da bi tamo primao loptu i onda bio najopasniji? Čak i da je to istina, nije li onda bolja opcija postaviti 4-2-3-1 ili 4-3-3, gdje će imati ofenzivniju ulogu, ali i gdje će puno bolje biti iskorišten najveći rob ove trenutne taktike, Caktaš?

Smatra li da je izgubivši Kleinheislera ostao bez mogućnosti igrati onakav nogomet? Nema smisla sakrivati činjenicu da njegovu kreativnost, sposobnost dolaska u završnicu te borbenost i radijus kretanja nije lako nadoknaditi. No, je li to baš toliko drastično, da se nekim drugim zadacima ili sitnim estetskim promjenama ne može ostati pri igranju nogometa kakav je dao rezultate na terenu, ali i donosio osmjehe na lica navijačima?

Je li se Poms odjednom sjetio svega što je radio s Nenadom Bjelicom i odlučio prestati biti svoj, ono što su svi glasno pozdravili te pokušava sam sebe upitati što bi Bjelica napravio u ovoj situaciji? Igra u posljednjim utakmicama previše podsjeća na posljednje razdoblje Bjeličinom nogometa u Osijeku.

Zašto ne probati s Josipom Špoljarićem na poziciji ofenzivnog veznog, ako je već Poms toliko zadovoljan njegovim doprinosom da on svakako mora igrati. Špoljo to može, uostalom on je nogometno odrastao kao ofenzivni veznjak, postavši napadač tek u seniorskom nogometu, puneći mreže u utakmicama drugog razreda hrvatskog nogometa.

Nakon jednog lijepog razdoblja, ponovno nije lako biti navijač Osijeka. No, isti kao da su navikli na to, jednostavno je teško dugo zadržati sunce iznad Gradskog vrta. Stadiona od kojeg bi se prekrasno bilo oprostiti sezonom u kojoj se osvaja Kup, a najvažnija utakmica u tom natjecanju je pred vratima. 1. ožujka na mitskom stadionu gostovat će Hajduk. 

Najvažnija je to utakmica sezone i Poms do tada mora pronaći neko rješenje za probuditi momčad. Imat će gostovanje kod Istre i domaći susret protiv Varaždine kao utakmice u kojima ima priliku to pokušati.