O optimalnom ili barem boljem reguliranju i sustavu ustroja i upravljanja sportskim klubovima već se dugo i puno raspravlja, a to je u zadnje vrijeme osobito potaknuto aktualnim zbivanjima. Izjave i stajališta o tome ponekad su činjenično pogrešni i pravno neutemeljeni. Dijelom su očito inspirirani težnjom za opravdanjem postojećeg stanja, dijelom ih se može objasniti nedovoljnim poznavanjem teksta i duha propisa kojima se uređuje sport, sportski klubovi ili trgovačka društva i udruge, a ponekad su zapravo i opasni jer dovode u pitanje temeljne postavke ne samo hrvatskog ustavnog uređenja i pravnog sustava, nego i globalne civilizacijske tekovine jednakosti i pravde. Zato smo ocijenili da bi imalo smisla osvrnuti se na neke ključne zablude i razbiti mitove koji se nude kao istine.

Pravni oblik sportskog kluba ne determinira njegov sportski (ne)uspjeh

U Republici Hrvatskoj sportski klub po pravnom obliku može biti udruga ili sportsko dioničko društvo. U drugim zemljama su također to uglavnom pravni oblici u kojima može djelovati sportski klub koji sudjeluje u sportskim natjecanjima. I površna analiza kako su ustrojeni sportski klubovi u drugim državama jasno pokazuje da uspjeh nije predodređen određenim ustrojem odnosno pravnim oblikom.

Ima uspješnih klubova i udruga i trgovačkih društava. Real Madrid i FC Barcelona su udruge građana, engleski klubovi su trgovačka društva, a profesionalni dio FC Bayerna (kojega prvenstveno uočavamo) je dioničko društvo, no njegov glavni dioničar jest udruga građana Bayern, u kojem djeluje omladinska škola nogometa.
Naravno, sportski uspjeh je u velikoj mjeri posljedica veličine investicija, no niti velike i značajne investicije ne mogu same po sebi garantirati uspjeh.

Dovoljno je primijetiti kako veliki i poznati klubovi europskog nogometa poput Manchester Citya ili PSG-a, u koje njihovi većinski dioničari godinama ulažu značajna novčana sredstva na različite načine, ne uspijevaju osvojiti elitno europsko klupsko natjecanje. Dakle, na sportski uspjeh prije svega utječe način vođenja kluba u sportskom smislu, ali i njegovo poslovno upravljanje.  žNeovisno o tome, gledajući u budućnost, u hrvatskom bi pravnom sustavu itekako imalo smisla da se sportskim klubovima omogući da budu ustrojeni i kao društva s ograničenom odgovornošću, a ne samo dionička društva.

Pravni oblik sportskog kluba ne determinira njegov poslovni (ne)uspjeh

Upravo prethodna rečenica nedvosmisleno upozorava na to da je upravljanje klubom itekako važan faktor njegovog poslovnog uspjeha. I pri tome valja imati na umu da i udruge i trgovačka društva mogu biti poslovno uspješni ili neuspješni. Dakako, već zbog definicije udruge koja je prije svega usmjerena na obavljanje djelatnosti koja nije vođena samo poslovnim rezultatima i željom za ostvarivanjem dobiti, jasno je da su, u pravilu, poslovni rezultati važniji kod trgovačkih društava. No, upravo je to ona specifičnost sportskih klubova koji su udruge, a svoju djelatnost, objektivno, obavljaju kao poduzetnici. Zbog toga bi bilo itekako mudro, pa i potrebno, da se oni sportski klubovi koji su udruge smatraju poduzetnicima i da im se slijedom navedenog dade tretman kao da su trgovačka društva u poreznom smislu. 

Dakako, pitanje svih pitanja je kako odrediti klubove koji bi bili poduzetnici. Za neke je to notorno – za one koji su profesionalni. Hrvatski Zakon o sportu određuje pojam profesionalnog sportskog kluba što držimo ispravnim, no činjenica je, jednako tako, da neki klubovi pribjegavaju ili su pribjegavali različitim sredstvima kako se takvima ne bi smatrali. Za profesionalne klubove vrijede posebna pravila o nadzoru i financijskom poslovanju. Zadaća bi Porezne uprave, a dijelom i sportske inspekcije, trebala biti da nepristrano odredi one sportske klubove udruge koji doista jesu poduzetnici.

Uostalom, takav bi pristup trebao služiti izjednačavanju poreznog tretmana, a što je, pored ostalog, i obveza države koja po ustavu mora osigurati svima jednaki položaj na tržištu. U tome smislu može se upozoriti i na nedavnu presudu Suda Europske unije kojom je utvrđeno da nije u skladu s pravilima tržišnog natjecanja i državnih potpora da se klubovi na istoj razini natjecanja porezno tretiraju drugačije - nije problem u postojanju različitih pravnih oblika per se, ali svakako jest problematično ako to dovodi do drugačijeg poreznog statusa jer udruge automatski bivaju privilegirane u odnosu na trgovačka društva.

Poslovni uspjeh ne smije biti temeljna odrednica bavljenja sportom i ulaganja u sport

Oni koji ulažu u sport, u pravilu to čine (i) zato što time žele ostvariti dobit. Često je to i ključni razlog investiranja u sportske klubove. No ne mora uvijek nužno biti tako. Poznati su primjeri u kojima poduzetnici koji ulažu u sport nemaju namjeru ostvarivati dobit izravno od ulaganja i upravljanja sportskim klubom. Iako nema spora da se radi o prevladavajućem ili barem bitnom razlogu i pobudi, treba reći da dobit ne nastaje uvijek izvorno iz sporta odnosno sportskog natjecanja, već se ostvaruje i posredno, primjerice zbog reklamiranja proizvoda, vidljivosti na tržištu i slično.

Pojedini poduzetnici ulaganjem u sportske klubove ostvaruju važne poslovne ili političke kontakte na određenom području te potom dobit ostvaruju iz, sa sportom posve nepovezanih poslovnih aktivnosti, a poneki čak ostvaruju i svoje djetinje snove ili ambicije. Iako to možda zvuči kao iluzija, bilo bi lijepo, ali i pokazatelj da ljudski rod nije izgubio empatiju, solidarnost i iskonsku dobrotu kada bi razlog ulaganja češće bila briga za druge, za zdravlje i dobrobit šire zajednice. Uostalom, voditi računa o društveno odgovornom poslovanju, zajednici, okolišu i ostalim tzv. stakeholderima postaje i proklamirani cilj vodećih svjetskih korporacija.

Dakako, recentna zbivanja s osnivanjem nogometne Superlige tu vjeru u velikoj mjeri negiraju, no u ovom slučaju treba voditi računa i o širokim i burnim reakcijama navijača, simpatizera bivših i sadašnjih igrača i međunarodnih nogometnih udruga.

Demokratski ustroj i upravljanje nije zapreka sportskom i poslovnom uspjehu

U trgovačkim društvima unaprijed su poznata jasna i prisilna pravila upravljanja i odlučivanja: pravo glasa suštinski je određeno razinom financijskog ulaganja. Poznato je tko (koji organ) u društvu odlučuje o čemu, po kojoj proceduri i kakav je međusobni odnos tih organa (na primjer, uprave/direktora, nadzornog odbora i skupštine kao tijela u kojem svoje pravo glasa ostvaruju ulagači). S druge strane, pravila o upravljanju udrugom uvelike su prepuštena članovima udruge koji ta pravila utvrđuju statutom. No, udruge po hrvatskim propisima moraju djelovati, između ostalog, na principima demokratskog odlučivanja i nediskriminacije. Granica autonomije unutarnjeg ustroja upravo su ta načela. 

Svaka fizička i pravna osoba može postati članom udruge. Krajnja odrednica demokratskog odlučivanja je pravilo da svaki član ima jedan glas i da u tome ne smije biti diskriminacije; ne mogu samo neki članovi imati pravo glasa, a drugi ne, ili da neki članovi imaju više glasova od drugih pod istim uvjetima. Drugim riječima, aktivno i pasivno biračko pravo mora biti zajamčeno na način da se svakome članu omogući birati i biti biran pod jednakim uvjetima. No, u udrugama s velikim brojem članova, kao što su neki nogometni klubovi (primjerice Real i Barcelona), članovi svoje pravo glasa ostvaruju putem demokratski izabranih predstavnika, tako da određene kategorije članova (prema godinama članstva ili prema ulaganjima ili prema kategorijama članova) biraju svoje predstavnike u skupštini ili drugom tijelu koje odlučuje o krucijalnim odlukama.

Ključno je pri tome, međutim, da svaki član, izravno ili neizravno, mora sudjelovati, posredno ili neposredno u odlučivanju. Ponekad se predstavnici članovi mogu izabrati i kockom, ali važno je da svatko može biti potencijalni predstavnik neke skupine članova. Na to tko će biti izabrani predstavnik neke skupine članova ne mogu i ne smiju utjecati bivši ili sadašnji članovi drugih tijela upravljanja klubom. Takvo uređenje ni na koji način ne bi značilo ostvarivanje načela demokratskog sudjelovanja u odlučivanju. Napose, osobitu odgovornost za ostvarivanje načela demokratskog ustroja snose oni članovi tijela upravljanja udrugama i one udruge koje se u cijelosti ili djelomično financiraju iz javnih izvora sredstava (gradski ili općinski proračuni ili trgovačka društva u vlasništvu jedinica lokalne samouprave) ili koriste druga javna dobra (primjerice sportske objekte, stadione).

Par excellence pogrešan argument za stajalište da ne mogu svi sudjelovati u odlučivanju je onaj koji polazi od toga da bi time upravljanje sportskim klubom "kontrolirala ulica". Što zapravo ta apsurdna tvrdnja znači? Zar na tragu takvog razmišljanja ne bismo i neki od nas, iz tko zna kojih razloga i na koji način, izgubili pravo glasa na općim izborima jer smo svi, na ovaj ili onaj način dijelovi te "ulice"? Treba li pravo glasa prepustiti samo izabranima? Tko su tada ti izabrani? Ne valjda oni postojeći, koji sada upravljaju? Teze o tome da samo neki mogu imati pravo glasa puna su i dosljedna negacija svakog oblika demokracije na kojoj se temelji suvremeno društvo. Do tih ostvarenja bilo je proliveno mnogo krvi i prošla su mnoga stoljeća. Podržavati ideju da ne trebaju baš svi članovi udruge imati pravo sudjelovanja u odlučivanju o upravljanju udrugom i pravo sudjelovanja u izboru čelnika udruge suštinski znači zalagati se protiv demokracije i najvećeg stupnja pravičnosti i pravde dostignute do sada u povijesti. Radi se o opasnoj tezi i zapravo je potpuno neshvatljivo kako takva ideja uopće može opstati u društvu koje tvrdi da je demokratsko. Svoje neslaganje s idejom neke osobe ne smijemo iskazivati tako da mu ne dozvolimo da svoje mišljenje formulira i predstavi javnosti, a kamoli da mu uskratimo pravo glasa na izborima. Tada smo samo korak od diktature i stravičnih distopijskih zbivanja iz Orwellovih knjiga.

Na kraju, a zapravo najviše važno – sportski klubovi nisu samo nogometni klubovi

Raspravljajući o najboljem obliku pravnog ustroja, unutarnje organizacije i upravljanja sportskim klubovima, gotovo uvijek se rasprava svede na stanje u nogometu. To i ne čudi, obzirom na popularnost sporta i broj nogometnih klubova, igrača (profesionalaca i amatera) i navijača. No, istodobno time zanemarujemo sve one brojne klubove i sportaše u manje popularnim sportovima, a napose one koji sport i danas (opravdano) shvaćaju prije svega kao zdravu ljudsku aktivnost koja je prije svega zabava i nadopuna profesiji u slobodno vrijeme. Dok god ćemo o sredstvima i načinima kako unaprijediti organizaciju tih djelatnosti razgovarati tek podredno, nedovoljno i površno, nema mjesta napretku. Ma koliko bilo popularno (ili populistički) davati prioritet raspravi o izgledu nogometnog stadiona, umjesto o tome kako osigurati da svaka škola ima sportsku dvoranu, da postoji više plivališta, da djeca u vrtiću i školi imaju organiziranu tjelesnu aktivnost svaki dan (umjesto tek pokoji sat), nećemo imati niti bazu iz kojeg nastaju najbolji sportaši, budući profesionalci, čak ni u nogometu kao najpopularnijem sportu.