''Šta misliš koliko je ovdje palo tučnjava?'', upitao je kolega.
Smeđa cigla, zavučena uličica, poneko sumnjivo lice i dva uska prolaza izvan radara policije
''Da, vidim Dannyja Dyera i dečke kako se mlate u ovakvim prolazima.''
Charlie, kojeg ćemo kasnije često spominjati, kaže kako su najveći rivali, gle čuda, Millwall i Gillingham. No krenimo redom.
Sve je tu. Bijela kamperica, Jozo trovač, miris karameliziranog luka i pljeskavica koji se širi Floyd Roadom. Stoji se mirno u redovima, sjedi se na plastičnim stolicama ili zidićima uskih kućica minijaturnih dvorišta. Bobiji u žutim prslucima i kapama u obliku Munchmallov keksa dežuraju sa strane, a ona dvojica na mišićavim konjima skeniraju pogledima.
Dolina sunca
Sunce se dobro zabavlja iznad tavana jugoistočnog Londona, dalo je oblacima i kiši slobodan dan. London nas je konačno počastio bojama. Siva nam je definitivno dojadila. Sviđa nam se, za promjenu, ovakav.
''Kupite program za tri funte'', dere se trojac sa podrapanim cekerima. Trebalo nam je malo da 'skužimo' uopće što prodaju. Radi se o brošurama utakmice. Lokalna nogometna kultura. U fan shopu je rasprodaja. Dresovi idu za 15-ak funti, majice za sedam. Puno je k'o šipak.
Charlton Athletic ukopao se u kvartu Charlton koji je dio općine Greenwich. Nedaleko od njega su kvartovi Blackheath i Eltham. U Blackheathu imaju jedan od najstarijih ragbi klubova na svijetu, tamo je i start slavnog londonskog maratona, a u Elthamu je poznati kriket klub.
Charlton? Tamo se gleda nogomet, i to u njihovoj ''omiljenoj dolini'' kako to vole kazati. Ukopani ''The Valley'' njihov je dom od 1919. godine. Imali su nekoliko prekida u svojoj vezi, ali uvijek su se vraćali jedno drugom .Kad god bi Valley otišao na neku obnovu, Charlton bi našao cimera. Tako je 80-ih ''sobu'' dijelio sa Crystal Palaceom, a jedno vrijeme i Boleyn Ground s West Hamom.
''Ove smo sezone kriminalni''
''Sezonska ulaznica stoji 200 funti za tribinu iza gola, a za ovu istočnu Alain Curbishley stand oko 400'', priča nam Charlie. On je u kasnim 20-ima, ne propušta ni jednu utakmicu pa tako ni ovu protiv Burtona.
''Ove sezone smo kriminalni, ali dolazimo jer se nadamo boljim danima.''
Charlton je 15. na ljestvici engleske treće lige, Burton je tek mjesto iznad njega. Stadion je dobro popunjen, ne kao košarkaški dres Ante Đapića, ali sasvim pristojno. Na stadion koji prima 27 tisuća navijača, svratilo je oko 15-ak tisuća.
''Prosjek je oko 12-13 tisuća posljednjih sezona'', dobacuje nam Paul. On i njegov sin žive 50 kilometara izvan Londona. Naravno, tu su na svakoj domaćoj utakmici. Charlton je obiteljski doručak i ručak. Zato na zidu podno tribine stoji slika i natpis:
''Ovo je obiteljski klub, pripazite na svoj jezik.''
Klub je često involviran u razne socijalne programe pomoći zajednici. Paul radi u centru za zaštitu mentalnog zdravlja i klub često surađuje s takvim institucijama.
''Zato ga i volimo'', ponosno ističe Paul.
Pet funti za doživljaj engleskog nogometa
Ulaznice smo platili po pet funti. Bagatela za London jer Premiership ulaznice koštaju barem deset puta više. Omjer uloženog i dobivenog je, barem iz našeg iskustva, puno bolji na The Valleyju i sličnim lokalnim hramovima. Istina, nogomet je presoljena juha, ali tribine i pjesma to kompenziraju. Prije tri godine u razigravanju za Championship, drugi razred engleskog nogometa, na Wembley je došlo 40 tisuća navijača ''The Addicksa'' kako je nadimak Charltonu.
''Opet ne igraju ništa, sorry mate što ovo gledaš'', smije se Charlie.
Ne znaš ti ništa moj Charlie. Neki dan sam bio na Sesvete – Cibalia. Pozvali su specijalce s helikopterom da izbave onog u crnoj majici sa zviždaljkom iz svlačionice.
Burton dominira. Plete mrežu, a imaju i nezgodno krilo prezimena koje u Engleskoj tituliraju – Matthews. Izlaze nekako s njim na kraj. Veliki, opaki, tamnoputi tip s početka teksta u sivom puloveru nije zadovoljan. On bi već znao, za razliku od svog centarfora senegalskog reprezentativca Oumara Niasse, kako ugurati tu loptu u mrežu. Odnosno, nekad je to vrhunski radio.
Duga lopta, brate
Charlton ne postoji na terenu. Onaj trapavi Stockley, kojeg je komentirao opaki tamnoputi tip u prvom paragrafu, ne uspijeva zadržati ni jednu loptu. Tu i tamo dobije neki skok.
I onda pras! Nakon jednog loše izvedenog auta gostiju, jedinica Charltona Craig MacGillivray udara dugu loptu prema svom napadaču Conoru Washingtonu koji bježi dekoncentriranoj obrani.
Vratar Burtona, Ben Garrat opet je nesiguran. Istrčava bez ikakvog voznog reda i Washington ga prebacuje za vodstvo domaćih. Prvi Charltonov prelazak centra, prvi udarac po golu. Šah. 1:0!
.
''Oooooo Johnnie Jackson, Oooooo Johnnie Jackson...''
Pjeva se menadžeru Charltona Johnnieju Jacksonu. Igračkoj legendi kluba koji je svojom pjesmicom o izolaciji u koroni postao prva vijest otočkih tabloida.
''Lovely jubbley!'', trknuo nas je Charlie zadovoljno po ramenu. Zadovoljno je protrljao ruke kao Delboy. Za one koji ne znaju, srednje ime Rodneya Trottera je – Charlton. Da, po klubu.
Nastavljamo po starom. Charlton je opet utaboren u svom 16-ercu. Burton gađa grede, opaki tamnoputi tip čučnuo je uz aut-liniju i primio se u nevjerici za glavu.
''Come on Seanieeeee'', zaderala su se dva klinca iza naših leđa.
Sean Clare je Charltonova katica za sve. Kapetan i domaći momak koji je prošle sezone bio baš na posudbi u Burtonu. On je pluća ove momčadi. Charlton konačno dolazi do daha.
Plaće kao neke solidne u HNL-u
''Kolike su plaće u Charltonu?'', pitamo Charlieja.
''Oko pet do sedam tisuća funti tjedno zaradi najplaćeniji igrač. Recimo oko 200 do 300 tisuća funti godišnje.''
''Toliko zarađuju u našem prvaku,'' nasmijali smo se.
''Ah, znam za Dinamo. Ali oni igraju i Ligu prvaka ponekad?''
Ponekad Charlie.
Sam je kraj prvog poluvremena i Charlton petlja oko suparničkog kaznenog prostora. Corey Blackett – Taylor izbacuje se na desnu nogu i nekako traljavim udarcem vara golmana. Charlton odlazi na poluvrijeme s 2:0. Šah mat. Delirij. Na licima domaćih navijača piše ''kako sam se nadala, dobro sam se i udala''. Charlton vodi, iako ni sam ne zna kako.
Na poluvremenu najljepša scena. Cijeli stadion se ustaje na noge, a oko terena s ukrajinskom zastavom na čelu koračaju sva djeca iz Charltonove akademije. Traje to nekoliko minuta. Dovoljno dugo da zemlja na trenutak postane bolji kutak svemira.
Aplaudira i sunce. Vidimo na svoje oči sunčeve zrake kako nasmijane poskakuju. Plavo nebo sada je još čišće.
''U drugom dijelu ući će ovaj klinac'', pokazuje Charlie na nekog golobradog dugonju.
Mason Burstow se zove. Platio ga je Chelsea prošli mjesec milijun i pol funti. Ostalo im je toliko od koštica i kokica s prošle utakmice pa su uložili u nekog novog Stipu Pericu ili Mateja Delača. Možda izroni. Možda postane Mario Pašalić. Recimo. I vrati se kao velika zvijezda odigrati posljednju sezonu u svom Charltonu. U stilu Paola Di Canija.
''Di Canio je jedan od najboljih igrača koji su zaigrali za ovaj klub. Već je bio u godinama kada je došao, ali donio je dašak magije'', sa sjetom se prisjeća gologlavi promukli Reggie koji je poveo nećaka na stadion. Reggie je onaj pravi ''Trainspotting city boy''. Ako me razumijete.
Masona ipak nismo vidjeli na djelu. Johnnie Jackson je pametno zatvorio utakmicu. Ali jesmo i navijača koji je uletio na teren. Kad već pijanog nesretnika nisu mogla zaustaviti dva redara, kapetan gostiju pokazao je zašto u sobi drži poster Roya Keana.
Slavlje na Alan Curbishley standu. Na tribini koja je dobila ime po ponajvećem treneru u Charltonovoj povijesti. Curbishley dolazi iz rokerske obitelji. Brat mu je bio menadžer Jimmyju Pageu i njegovim Led Zeppelinima.
Sjećanje na Jimmyja Floyda
Stari roker Curbishley vodio je klub u najslavnijim Premiership danima. Čak 15 godina bio je šef struke. Do 2006. godine kada je u klub, poput Di Cania, svoju pretposljednju sezonu u grandioznoj karijeri došao odigrati onaj opaki tamnoputi tip u sivom puloveru od kašmira. I on se zvao poput onog rokera kojeg je vodio Curbishleyjev brat – Jimmy.
I srednje ime je bilo rokersko. Baš poput one ulice koja vodi do The Valleyja – Floyd. Prezime se pak pamti iz dana kada je Charlton posljednju sezonu uopće igrao Premiership – Hasselbaink.
Bio je vođa napada. Baš kao danas ovaj kljakavi Jayden Stockley koji je vodio navijanje na raspjevanom stadionu.
Charlton više ne pripada Premiership festivalima, ali i dalje pleše. Jimmy Floyd Hasselbaink pogledao je prema tribinama i shvatio da rock'roll još nije otišao sa The Valleyja..
