Početak 90-ih godina prošlog stoljeća u Hrvatsku je donio nešto najstrašnije: rat. Trećina zemlje bila je okupirana, a naročito je teško bilo na krajnjem istoku Hrvatske.
Tri vijesti o kojima se priča
Kao mladoj državi, koju su tek počele priznavati zemlje diljem svijeta, Hrvatskoj je za međunarodnu afirmaciju bila itekako dobro došla pomoć naših sportaša. Svaki uspjeh je bio euforično dočekan, jer bilo je važno promicati Hrvatsku u svijetu.
Mnogi naši nogometaši u to vrijeme već su imali lukrativne ugovore s europskim klubovima i od tamo su sa zebnjom pratili što se događa u domovini, gdje su im bile obitelji, rodbina i prijatelji.
Kratka obuka i 'ajmo na prvu liniju
No, jedan mladić u Osijeku imao je drugih planova. Petar Krpan 1. srpnja 1991. godine proslavio je 17. rođendan i javio se kao dragovoljac, spreman braniti svoj grad od nadirućeg neprijatelja. Sa samo 17 godina Krpan se uskoro, poslije kratke obuke, našao na prvoj crti bojišta, na prvoj liniji u Tenji gdje je, kako je kasnije znao reći, "držao svoj punkt".
U Osijeku je tih dana bilo izrazito teško s južnog prilaza od Tenje i baš tamo je Krpan provodio svoje tinejdžerske dane, slušajući fijukanje metaka i granata. Za razliku od mnogih njegovih sugrađana i vršnjaka diljem Hrvatske, Krpan je imao sreće i uspio je ostati živ. Nagrađen je spomenicom Domovinskog rata od strane prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.
Nikad nije htio previše pričati o svom ratnom putu, naglašavajući da je to bio rat i da ne voli razgovarati o tim stvarima.
S Vatrenima uzeo broncu, sa Zagrebom i Hajdukom titule
Tamo gdje je stao ratni put, počela je seniorska karijera. Četiri godine pečalbe u matičnom Osijeku donijele su mu afirmaciju i transfer u Sporting Lisabon iz kojeg je, poslije samo jedne sezone, otišao u Leiriju i zadržao se dvije godine.
Dok je igrao u Portugalu, dobio je poziv Ćire Blaževića za Svjetsko prvenstvo 1998. godine u Francuskoj i tamo je bio dio Vatrenih koji su osvojili brončanu medalju. Zbog toga je, poput svih koji su kovali tu povijesnu broncu, dobio i Državnu nagradu za sport "Franjo Bučar".
Uslijedio je povratak u Hrvatsku, kratak angažman u Osijeku, zatim i osvajanje naslova prvaka sa Zagrebom u onoj legendarnoj momčadi koju je vodio Cico Kranjčar. Tadašnji izbornik Mirko Jozić nije ga poveo na Svjetsko prvenstvo u Japan i Južnu Koreju, ali imao je Krpan razloga za zadovoljstvo tog ljeta.
Nezaboravni tunel Zebini
Realizirao je transfer iz Zagreba u Hajduk gdje je igrao dvije godine, a "ostao" cijelu vječnost u sjećanjima svih navijača Bilih koji pamte utakmicu s Romom iz jeseni 2003. godine. Podno istočne tribine gurnuo je loptu kroz noge Zebini i ušao u legendu koja nimalo ne blijedi, čak ni zbog tragikomične situacije koju su u završnici utakmice režirali Zlatko Runje i Darko Miladin.
Osvojio je sa Splićanima Kup 2003. i prvenstvo 2004. prije nego li je, u smiraju karijere, stigao još jednom skoknuti do Leirije, a zatim se i otisnuti na Daleki Istok, u južnokorejski Jiangsu Shuntian. U HNL-u je još igrao i za Rijeku i Inter Zaprešić gdje je s 33 godine rekao da je dosta.
Život mu je ostao vezan uz nogomet, Krpan je danas izbornik U-17 reprezentacije, a ujedno i koordinator za talent menadžment u Hrvatskom nogometnom savezu. Zajedno s još jednim bivšim Vatrenim, sugrađaninom Markom Babićem, osnovao je Nogometnu akademiju Krpan & Babić koja okuplja talentirane klince iz Osijeka i ostatka Slavonije. Tihi čovjek koji je ostao upamćeniji po jednom "prokopavanju" tunela nego po svim golovima koje je zabio.
