Vrlo optimistično ulazilo se na Gradskom vrtu u ljeto 2021. te nogometnu sezonu koja je tijekom njega započinjala. Osijek je tek završio sezonu u kojoj je do pred sami kraj bio ozbiljan pretendent na titulu prvaka.
Nažalost, titula nije došla, ali puno toga pozitivnog imalo se za vidjeti, posebno po pitanju prostora za napredak. Osijek je klub koji trenutno ne mora nikoga prodavati da bi egzistirao, prema tome je bilo jasno da kostur momčadi može ostati na okupu, a postojao je i prostor za dovođenje potrebnih pojačanja. Atmosfera u klubu bila je vrlo zdrava. Sve posloženo, naoko spremno za dodatni rezultatski iskorak nakon ligaški najbolje sezone u povijesti kluba.
Nazire se novi trener Dinama: Modri kopiraju Rijeku, Čačić je primirio Hajduk i ostaje u Maksimiru
Momčad je doživjela estetske promjene. Napustio ju je sjajni Igor Silva, kojeg se više nije moglo zadržati te Ivan Santini, koji je odlučio otići po još koji inozemni honorar. Novi ugovori nisu ponuđeni Gyurcsu te dvojici legionara, Gutiju i Lopi. Još se Josip Vuković zaputio nazad u Hajduk. Kao pojačanja su pristigli Ivan Fiolić, Amer Hiroš, Šime Gržan i Slavko Bralić te u tom trenutku posuđeni Darko Nejašmić, a uskoro nakon njih i Karlo Bartolec. S posudbe su se vratili Antonio Mance i Mirlind Daku. Roster je bio spreman za napraviti dobar posao.
Uspješan europski start i bolno prizemljenje
Početna stanica bila je Europa, ono što je navijačima Bijelo-plavih nekako najvažnije. Jesen 2000. i ljeto 2017. ono su o čemu navijači i danas najviše pričaju te se s najvećom radosti prisjećaju. U dva tvrda susreta eliminiran je poljski Pogon i bugarski CSKA činio se kao itekako poželjan protivnik.
Bugari su dvije godine ranije bili uspješniji nakon izvođenja kaznenih udaraca, a kako su dolazile informacije da su oni u međuvremenu oslabili, a Osijek se ojačao, optimizam je otišao u nebo. No, onda se dogodila najlošija utakmica pod vodstvom Nenada Bjelice i gostujući poraz 4:2. S tim da je Osijek i Sofiji još dobro prošao. U Gradskom vrtu nije se uspio nadoknaditi zaostatak nego je odigrana još jedna slaba utakmica i bilo je to prvo ovosezonsko razočaranje. Ono se povećalo kad su skupine Konferencijske lige postavljene te kad smo tamo vidjeli nekoliko momčadi kvalitetom pa čak i ugledom ispod Osijeka.
Potpuno okretanje domaćim izazovima
Ispadanje iz Europe rezultiralo je potpunim okretanjem prvenstvu. Sredinom jeseni uhvaćena je sjajna forma i Osijek je nakon 15 kola bio lider ljestvice. Nastavili su jednako do kraja jesenskog dijela koji je zaključen s nizom od 13 utakmica bez poraza i podjelom vrha ljestvice s Dinamom i Rijekom, uz jednaki broj bodova.
Pogodak Marina Pilja za pobjedu 1:2 na Poljudu
Šok za Badnjak prvi je negativan događaj nakon europskog posrtanja. Prodaja Petra Bočkaja kojeg je Dinamo stavio pod bor svojim navijačima bila je neočekivana. Ključni igrač momčadi otišao je tijekom borbe za titulu u redove glavnog rivala. Pravi odgovor zašto se to dogodilo nismo dobili, ali znamo da se on nalazi u kombinaciji želje samog igrača za odlaskom te financijski kvalitetne ponude iz Maksimira. Ipak, i tu se Osijek konsolidirao. Dovedeni su Marin Leovac i Mijo Catkaš, a onda kad je nastavak sezone već krenuo i Kristijan Lovrić, u najvećem poslu te prirode u povijesti kluba. Dogodio se još samo jedan odlazak koji na prvu nije izgledao drastično. Marin Pilj je, u potrazi za većom minutažom, dobio sporazumni raskid ugovora.
Loš početak jeseni uz domaći poraz od Slaven Belupa anulirao se pobjedama u derbijima i nakon 25 kola ponovno je Osijek na vrhu. Uslijedili su još neki novi kiksevi, ali zastajali su i ostali te je Osijek pet kola prije kraja i dalje bio ozbiljan kandidat za naslov i to u situaciji gdje ovise sami o sebi. Ono što se onda dogodilo, odnosno osvojenih pet od maksimalnih 15 bodova, teško je objasniti. Osijek je na kraju završio na trećem mjestu prvenstvene ljestvice sa 69 osvojenih bodova i gol razlikom 49:29.
U Kupu se prošlo Slaven Belupo u četvrtfinalu nakon drame kaznenih udaraca, a onda se u sličnoj drami posrnulo na Rujevici, gdje je Rijeka slavila 3:2 nakon produžetaka.
Surova analiza sezonu karakterizira neuspješnom
Osijek je prošlu sezonu završio sa 77 bodova, što je bilo osam bodova iza prvaka Dinama. Gol razlika bila 59:25 (+24), a klub je imao i najboljeg strijelca liga. Rijeku su ostavili 16, a Hajduk 17 bodova iza sebe.
Pogodak Hiroša u Koprivnici, najljepši gol Osijeka ove sezone
Ove sezone osvojeno je osam bodova manje, Dinamo je bio bolji za njih deset, Hajduk za tri, dok je Rijeka ostala četiri boda iza. Gol razlika lošija je za čak 14 pogodaka. Iz Kupa se ispalo jednu stepenicu kasnije, od istog protivnika, no susretom na njihovom terenu. Tu se ne može puno prigovoriti.
Gledajući na ambicije, na uloženo te na činjenicu da klub koji se nalazi unutar ekspanzije, što je Osijek u apsolutno svakom pogledu, mora konstantno napredovati ili barem održavati status i rezultate, ovu sezonu mora se okarakterizirati kao neuspješnu. Iako se mnogi navijači neće s tim složiti, kao niti sam Nenad Bjelica, ovaj surovi pogled na brojke i ostale podatke ne pokazuje ništa drugo. I svi navijači Osijek priznat će da su očekivali više.
Da, pomalo je nezahvalno tako nešto pisati nakon sezone koju će neki nazvati drugom najboljom u povijesti. Ili barem ozbiljnim konkurentom za taj status, s njih još tri. 1994./95. jedina je sezona u kojoj je Osijek posljednje kolo dočekao sa šansama za titulu, 1998./99. je osvojen Kup, a sezone 2007./08. završili su Bijelo-plavi na trećem mjestu, s jednako bodova kao drugoplasirani Slaven Belupo. Do sezone 2020./21. bila je to jedina sezona u kojoj je Osijek iza sebe ostavio Hajduk i Rijeku. Ali, još jednom treba ponoviti posljednju rečenicu posljednjeg odlomka. Očekivalo se više od ovog.
Zašto se to nije postiglo? Pokušaj pronalaska odgovora nalazi se u nastavku teksta.
Problem je stvorila kombinacija više manjih segmenata
Nenad Bjelica u ovu je momčad pokušao prije svega donijeti pobjednički i borbeni mentalitet. Više puta sam je ponavljao kako traži igrače s karakterom te kako mu je to zapravo glavna karakteristika onoga što kod svojih igrača želi vidjeti. Želio je igrače koji se ne predaju do samog kraja i koji neće prije utakmice „skinuti gaće“, što je pojam kakav smo često kod nezadovoljnih navijača slušali, posebno nakon brojnih posrtanja zapadnije od Novske ili južnije od Svetog Roka.
Da je u tome jednim velikim dijelom uspio svjedoči činjenica da je Osijek od 1. do 24. kola čak 12 bodova osigurao pogocima iza 80. minute. Dodajmo tu i onaj Antonija Mancea iz 25. kola u pobjedi protiv Dinama, koji je postignut u 77. To nam puno govori o kondicijskoj spremi, ali i o mentalnom stanju unutar momčadi. Možemo zaključiti da zasluge za to u potpunosti pripadaju Bjelici i njegovom stožeru.
Pogodak Mancea za pobjedu 1:0 protiv Dinama
Upravo zbog toga moramo odmah prijeći na idući problem, onaj koji će mnogi okarakterizirati ključnim. 16. travnja, u jutro prije teško izborene pobjede nad Hrvatskim Dragovoljcem, ali pobjede koja je stvorila poziciju gdje Osijek u posljednjih pet kola ovisi jedino o sebi samom, Bjelica je otvorio Pandorinu kutiju. Pojavio se njegov intervju gdje govori o tome kako nema klub iza sebe te kako je isti izgubio identitet. Izjavom kako je u klubu prije bilo puno više Osječana, kojih sad nema, već tada je dao naslutiti tko ili što mu je stalo na žulj.
Je li Bjelica zapravo odigrao hazarderski potez?
Svi znamo što se dalje događalo. Osijekove konferencije za medije više nisu kao glavnu temu imale momčad i utakmice koje slijede nego su se čekale iduće Bjelicine izjave u smjeru Uprave, gdje je i dalje sve govorio u rukavicama, niti jednom imenovavši one koje smatra problemom.
Navijači su prepoznali da govori o prokuristu Vladimiru Čoharu i stali su na stranu trenera, igračke legende kluba. Uostalom, nije bilo teško to postići, posebno znajući na kakva je grane posljednjih sezona otišao rivalitet s Rijekom, posebno nakon što je momčad s Kvarnera napravila niz sjajnih rezultata kojima su se učvrstili na poziciji trećeg najuspješnijeg hrvatskog kluba. Čohar je čovjek koji je doveden upravo iz Rijeke, a zajedno s njim došao je i novi marketinški tim.
Danas se mnogi pitaju što je Bjelica time htio postići i zašto je krenuo u bitke unutar kluba baš u trenucima kad se isti nalazio pred povijesnom prilikom. Bjelica po pitanju igre njegove momčadi nije hazarder, no možda je ovdje odluči povući hazarderski potez. Možda je prepoznao da u momčadi nedostaje malo elana za završnicu, da se treba nešto događati oko kluba te da je potrebno podići glas navijača, čija bi podrška stvorila domino efekt prema igračima. Možemo pretpostaviti da je vjerovao kako se isplati nešto žrtvovati da bi dobio onaj posljednji vjetar u leđa pred najvažnije utakmice u povijesti kluba.
Je li Bjelica uistinu imao tu namjeru, svjestan da se to može okrenuti na drugu stranu, ali je ipak krenuo u to znajući na koji se način može isplatiti? Teško da ćemo ikad to saznati, ali znamo da se nažalost spomenuto nije dogodilo. Umjesto ratnika koji ginu na terenu za svaku loptu, umjesto vojnika spremnih položiti svoj život za generala Bjelicu i ljude koji ih bodre, u posljednjih pet kola dobili smo neprepoznatljiv Osijek. Daleko od Osijeka iz onih utakmica gdje se borbenošću i srcem uzelo 12 bodova koji pred kraj utakmica nisu bili na kontu. Dobio se Osijek iz prve utakmice u Sofiji, s početka sezone. Sezone koja postavljena u matematički graf može biti parabola. Najnižih točaka na početku i kraju sezone, a u svom „peaku“ točno na sredini.
Istini za volju, igra je često bio teško gledljiva
Mora se naravno dio teksta posvetiti igri momčadi. Kad je Nenad Bjelica došao u klub, osobno sam ustvrdio kako sam spreman na ne toliko oku ugodnu igru, ako će ona donositi rezultat. Početkom proljeća 2021. godine svaki navijač Osijeka mogao je biti prezadovoljan. Momčad je imala kvalitetnu igru i rezultat, talijanskih 3-4-1-2 izgledalo je sjajno, a Ramon Mierez nesmiljeno je trpao loptu u protivničke mreže. Odlaskom Ivana Santiniji i padom Damjana Bohara u formi ta je formacija ponešto izgubila na efektu pa je Bjelica u ovoj sezoni kombinirao između igre s tri i četiri igrača u posljednjoj liniji, prema čemu se onda formulirao i ostatak taktičke postave na terenu. I ponovno je to uglavnom izgledalo dobro. Ne toliko atraktivno i oku ugodno, ali rezultat je bio tu.
Pogodak Darka Nejašmića protiv Lokomotive
Koliko je na sve utjecao odlazak Petra Bočkaja? Vjerojatno jako puno. Iako je on igrao na poziciji lijevog bočnog, uglavnom je on bio glavni razigravač momčadi. Bilo da je ulazeći u sredinu prelazio u funkciju pravog playmakera, bilo da je probijao i slao opasne centaršute, bilo da je sam rezao prostor i ulazio u završnicu ili da je iz dubine slao sjajne lopte koja doslovno u luku obilaze protivničke igrače i nalaze suigrače. On je bio Bjelicin ključni igrač. I onda je bez njega ostao.
Dolaskom novih igrača, velikih pojačanja u Lovriću i Caktašu, mijenjala se i igra te se čini da Bjelica kroz kraće pripreme, posebno nakon što je Lovrić doveden kad se liga već nastavila, nije uspio pronaći pravu formulu. Caktaš je odmah pokazao koliko je efikasan, ali često je kao rob taktike morao raditi stvari koje su mu limitirale potpuni ofenzivni učinak. Za Lovrića se dobio dojam da bi trebao puno više imati loptu u nogama, jer je tada najopasniji, ali i da momčad treba stvoriti igru gdje će dobiti loptu kad ima više slobodnog prostora nego je to većinom bio slučaj. Pozicija desnog krila također je bila veliki problem. Najčešće su je na proljeće igrali Ivan Fiolić i Laszlo Kleinheisler. I to nije dobro izgledalo, ali ostaje dojam kako je forsiranjem Mađara na toj poziciji zapravo ostao bez svog kroz posljednjih godinu dana najboljeg igrača.
Protok lopte nije bio dobar, osiguranja slobodnog prostora također i često je to sve izgledalo kao da se puno toga radi na silu. Činjenica je da se Bjelica ostankom bez Bočkaja krenuo tražiti tamo gdje je to najteže, kroz ligaške utakmice.
Ključni problem - Napadači i efikasnost
Napadači su posebna priča. Krenuvši već samo od toga da ti čovjek koji je prošle sezone postigao 22 ligačka pogotka sada postigne tri. Kod Ramona Miereza se uistinu stvorio problem, a više različitih segmenata dovelo je do loše forme. Suparničke momčadi su ga krenule drugačije čuvati, čime su svakako limitirali jedan dio njegove kvalitete. Mierez djeluje puno bolje kad loptu prima unutar duela, gdje je nevjerojatno kvalitetan i zapravo se samim primanjem lopte riješava čuvara, nego kad mu se dozvoli da ju primi sam, uz stajanje na distanci koju on onda mora savladati.
Osim toga, ostao je prvo bez Igora Silve, a onda i Petra Bočkaja, s kojima je sjajno surađivao. Igra s dva napadača također je bila ono gdje se za njega stvarao benefit, a tog sad nije bilo ili partneri u napadu nisu bili toliko dobri po njega kao Santini ili čak Bohar. Sve to rezultiralo je manjim brojem pogodaka u početku, a onda time i padom samopouzdanja pa Ramon kasnije nije u pogodak uspio pretvoriti neke prilike koje bi ranije riješio bez problema. Promjena broja na dresu na broj 3, kakvu je napravio pred kraj jesenskog dijela, s ciljem skidanja pritiska, samo je konačni zaključak toga kakvo je ove sezone bilo mentalno stanje Argentinca.
Kad se pogleda šira slika, Osijek je s pozicije centralnog napadača u svim natjecanjima postigao 18 pogodaka. Nažalost, to se podijelilo tako da su Topčagić i Mance postigli po pet, a Mierez i Daku po četiri pogotka. Problem je bio u tome što se nije moglo pronaći napadača koji će zabijati u kontinuitetu i koji će time dobiti priliku. Je li trebalo imati više strpljenja za Miereza, posebno na proljeće? Većina navijača reći će da, budući da je Ramon ginuo za svaku loptu, borio se kao lav i tražio priliku. Tko zna što bi se dogodilo da Velkovski u onom ključnom 32. kolu nije njegov udarac glavom počistio s gol linije.
Namjera se zapravo može prepoznati
Taktički Bjelicina igra može izgledati dobro. Vide se tu namjere pokušaja igre poput Kloppovog Liverpoola, momčadi koja uspijeva držati visoki pritisak, biti poprilično agresivna, limitirati protivničke momčadi po pitanju gradnje njihove igre, a istovremeno na račun brze tranzicije biti ofenzivno opasna i ujedno time atraktivna. Naravno, igrače poput Liverpoolovih neće imati, ali ima smisla težiti tako nečemu. Taj moderni heavy metal nogomet može biti odličan za HNL, ali isto tako i za europske ispite, gdje hrvatski klubovi u kasnijim mjesecima ulaze u poziciju podređenih momčadi, da baš ne nazovemo to obavezno autsajderima.
Pogodak Kristijana Lovrića iz slobodnog udarca protiv Istre
Nažalost, ta igra je pred kraj sezone sve više gubila svoje obrise. Da bi se igralo visoko i agresivno te da bi se gradilo svoju igru kroz zaustavljanje protivnika te prisiljavanje istog na pogreške, momčad mora biti maksimalno spremna i fokusirana. Već je gore navedeno kako se to nije dogodilo. Je li razlog Bjelicina borba sa strujama unutar kluba, koja je napravila drugačiji efekt od mogućeg, zamor materijala ili nešto treće, to u ovom slučaju ne znamo. Znamo samo da je Osijek odigrao najlošije onda kad je trebalo povući i biti najbolji, biti na svom maksimumu.
Kakva je sudbina Bjelice kao trenera?
Iako znamo da Bjelica i njegov stožer puno koštaju, oni su se za sada svakako isplatili. Osijek je odigrao dvije jako dobre sezone, sezone gdje su se pokazali kao ozbiljna momčad protiv koje niti jedan HNL konkurent ne može u startu biti favorit. Možemo reći kako su kožu jeftino prodali tek u 34. kolu na Maksimiru, kad su demoraliziralni došli kod bodova gladnog i izuzetno motiviranog protivnika.
Čak i ako službeno nazovemo sezonu neuspjehom, je li ona toliko loša da se Bjelici pokaže palac dolje? Nipošto! On je u klubu napravio puno više dobrih nego loših stvari. Ako je loših uopće i napravio, znamo da svojom izravnom namjerom nije. Možemo mu na popis zasluga i pokuda dodati lošu igru momčadi, to je uglavnom do trenera, kao i loše taktičke odluke.
Bjelica je previše toga natovario sebi na leđa
Ono gdje je Bjelica dokazao da ipak ne može funkcionirati na jednako dobar način je pozicija sportskog direktora. I dojam je da Osijek tu treba dovesti profesionalca koji će svaku svoju odluku prolaziti s trenerom, ali da Bjelicin fokus mora biti na pripremi momčadi. Istraživanjem tržišta, komunikacijom s agentima i skautima svakako se ostaje bez dijela dragocjenog vremena za druge stvari. On je dolaskom u Osijek vjerovao da to može, ali pokazalo se da tu nije postigao toliki uspjeh. I moramo priznati da na polju osiguranja kadra nije napravio najbolji posao.
Nenadu Bjelici treba dati priliku da svoj ugovor odradi do kraja, on je to svime zaslužio. Ali, zaslužio je i ono što sam otvoreno traži, da se netko drugi za klub bori na poljima izvan travnatog terena, poljima koja su ove sezone ponovno pripala njemu. Jedno vrijeme to je dobro podnosio, ali onda je jednostavno došlo do „overloada“ u kojem je i njemu to sve bilo previše te gdje je počeo osjećati posljedice toga.
Bjelica treba biti u prvom planu trener i to je put kojim se može doći do rezultata. Treba postići mir unutar klupskih struktura i to tako da momčad vidi kako je atmosfera ponovno zdrava. To treba biti temelj od kojeg se kreće u novu sezonu. Vremena za sjesti oko stola i to sve dogovoriti ima. Bjelica mora prestati biti perfonifikacija NK Osijeka jer to će biti bolje i za njega i za klub. Ili se barem to mora pokušati što više umanjiti.
Nešto se mora promijeniti i kod igračkog kadra
Treba li klubu novi rebuilding? Jednim manjim dijelom da. Neki igrači koji nisu opravdali očekivanja bi svakako trebali potražiti novu sredinu, a onda se pažljivo treba poraditi na dovođenju novih, uz pažnju da ne bude pretrpavanja svlačionice što je isto najčešće iskra za stvaranje plamena nezadovoljstva. Isto tako, treba do kraja definirati nogometnu filozofije i nje se pridržavati. Ako to i bude opreznija igra, potrebno je na nju nadograditi ofenzivniju opciju za situacije kad je potrebno slomiti slabije momčadi ili one koje se planirano brane.
Pred Osijekom je nova sezona dokazivanja i cilj mora biti bolja sezona od ove, odnosno što bliže sezoni 2020./21., uz cilj da se istu pokuša nadmašiti. Najbolji čovjek za krenuti u to trebao bi biti Nenad Bjelica, uz neizostavan dodatak da na obzoru trenutno niti ne postoji bolja opcija ili perspektiva.
Nije svaki neuspjeh nešto loše, posebno dugoročno gledano i zato ne bi trebao biti problem netom zaključenu sezonu takvom okarakterizirati. I više bi se za samu budućnost dobilo ako se to napravi. Ocijenivši sezonu s 4+ možemo samo igračima dati do znanja da smatrate kako je ovo gotovo njihov limit te kako se više niti ne očekuje.
Potrebno je u tom neuspjehu prepoznati pozitivne i negativne stvari. Na jednima nastaviti raditi, a druge što prije eliminirati. To je pravi put, jer niti jedan uspješni klub nije se izgradio nabrzinu. Oni i koji jesu bi najčešće još brže pali nego što su poletjeli.
Osijeku je u cilju letjeti visoko i to što dulje. Sve potrebno za to itekako postoji.
