Jedna od najvećih ikona talijanskog nogometa kasnih 90-ih, Dario Hübner, rodio se 28. travnja 1967. u Muggiji, gradiću na istarskom poluotoku, tik južno od Trsta. Odrastao je u pograničnom okruženju gdje su se miješali talijanski, slovenski i hrvatski utjecaji u jedinoj talijanskoj luci na istarskom poluotoku. Zbog djeda je imao njemačko prezime, ali nije govorio ni riječ njemačkog jezika.
Tri vijesti o kojima se priča
Prije nego što je postao profesionalni nogometaš, radio je kao kovač. U kovnici je oblikovao metal, navikavao se na težak fizički rad, toplinu i disciplinu koju taj posao traži. Nogomet je tada bio samo ljubav sa strane, hobi koji je tek kasnije postao njegov život.
Put provincijskog golgetera
Seniorsku karijeru započeo je 1987. u Pievigini, a zatim je nastupao za Pergocremu, Fano i Cesenu. U provincijskim ligama izrastao je u klasičnog centarfora – snažnog, izdržljivog i uvijek gladnog golova.
Njegov stil bio je sirov, daleko od elegancije velikih napadača, ali upravo u tome ležala je njegova snaga, nije imao tijelo golgetera, ali imao je ono najvažnije - instinkt.
Brescia i suradnja s Baggiom
Pravi skok u Serie A doživio je u Bresciji (1997.–2001.), gdje je zabio 75 golova i postao ključni igrač. Posebno se pamtila sezona 2000./01., u kojoj je postigao 17 pogodaka i pomogao klubu izboriti Intertoto Kup.
U tom razdoblju dijelio je svlačionicu s Robertom Baggiom – dok je Baggio stvarao čaroliju, Hübner je hladnokrvno zabijao sve što bi došlo u šesnaesterac.
Povijesna sezona u Piacenzi
Vrhunac karijere stigao je u Piacenzi. U sezoni 2001./02., sa 35 godina, postao je Capocannoniere Serie A sa 24 gola, izjednačen s Davidom Trezeguetom. Bio je najstariji najbolji strijelac u povijesti Serie A – sve dok ga 2015. nije nadmašio Luca Toni.
Uz to, ušao je u povijest jer je bio jedan od samo dvojice nogometaša (uz Igora Protija) koji su osvojili titulu najboljeg strijelca u Serie A, Serie B i Serie C1.
Il Bisonte – antizvijezda iz Istre
Navijači su ga zvali “Il Bisonte” (Bizon) zbog njegove snage i neumoljivog stila igre. Ali Hübner nikada nije bio tipična zvijezda – bio je antizvijezda u svakom smislu.
Otvoreno je priznavao da voli cigarete, pivo, pa i čašicu rakije (grappe). Nije skrivao svoje poroke, a upravo zbog toga navijači su ga voljeli još više – bio je “jedan od njih”, običan čovjek koji je svojim golovima radio čuda.
Kasniji dio karijere i nasljeđe
Nakon Piacenze nosio je dresove Ancone i Perugije, a karijeru je završio u nižim ligama (Mantova, Chiari, Rodengo Saiano, Cortefranca, Castel Mella, Cavenago). Zabijao je gotovo do veteranske dobi i ukupno je postigao više od 300 pogodaka u službenim utakmicama.
Nikada nije zaigrao za reprezentaciju Italije, iako je po mnogima to zaslužio. Ostao je simbol provincijskih klubova i dokaz da se i bez velikog imena može ući u nogometne knjige rekorda.
