Za mnoge nekadašnje nogometaše romantičari najpopularnije sportske igre danas će reći kako nema više takvih igrača. Većinom će to biti samo nostalgija za nekim vremena, no ako je, recimo, riječ o Edgaru Davidsu, tada će vjerojatno biti u pravu.
Edgar Davids rođen je u Paramaribu, najvećem i glavnom gradu Surinama, 13. ožujka 1973. godine. No još tijekom njegove prve godine života obitelj se preselila u Nizozemsku.
Upao u Ajax iz trećeg pokušaja
Još kao dijete zaljubio se u Ajax, klub koji ga je dva puta na ljetnoj selekciji odbio, sve dok s navršenih 12 godina nije uspio ući u njihovu akademiju, i to na mala vrata. No već s 18 i pol upisao je profesionalni debi kojim je krenula uistinu velika karijera.
Za razliku od reprezentacije Nizozemske, za koju je odigrao 74 utakmice te postigao šest pogodaka, ali nije osvojio apsolutno ništa, Davids je imao uistinu veliku klupsku karijeru. Ta reprezentacija ipak će ostati velika žal, budući da je bio dijelom jedne sjajne generacije nastale od fantastičnog Van Gaalova Ajaxa 90-ih, kojeg je i sam bio član.
Upravo u tom Ajaxu počela se graditi karijera čovjeka koji je kasnije postao poznat pod nadimkom Pitbull, ali i po svojim naočalama, frizuri te uistinu nevjerojatnim plućima.
Nećemo puno dužiti o Davidsovoj karijeri. Dovoljno je reći kako je s moćnim Ajaxom postao prvak Europe 1995. godine odigravši cijelu utakmicu na lijevoj strani veznog reda, kao čovjek kojem je Van Gaal fenomenalno pronašao mjesto u svojoj pomalo suludoj formaciji 3-4-3, gdje su stopere igrali nominalno bočni igrači. On i njegov surinamski "compadre" Clarence Seedorf na desnoj strani bili su svojevrsni zid, ali i prva spona s ofenzivnom.
U Juventusu je definirao poziciju zadnjeg veznog
S Ajaxom je uzeo i tri državna naslova prije nego što je prešao u Milan, gdje se jednostavno nije snašao. U sezoni i pol nije se uspio nametnuti te početkom 1998. godine postaje članom Juventusa. I tu je zapravo nastao glavni dio njegove priče. U šest godina, koliko je nosio crno-bijeli dres, postao je čovjek koji kreira trendove, i na terenu i izvan njega.
1999. godine pojavio se na terenu sa za njega posebno dizajniranim naočalama, na koje je bio prisiljen nakon operacije glaukoma. One su automatski postale modni hit, a Edgar samo dodatno prepoznatljiv, pored već ionako upečatljive frizure.
S Juventusom je osvojio tri ligaške titule te je nastupio u finalu Lige prvaka 2003. godine. U po većini mišljenja najlošijem finalu Lige prvaka u povijesti Milan je slavio nakon izvođenja kaznenih udaraca.
Edgar definirao, Makelele usavršio
Tijekom igranja za Juventus definirao je današnju poziciju zadnjeg veznog igrača. Ono za što će mnogi reći da je njegov vršnjak Claude Makelele odmah nakon toga usavršio.
Njegova glavna zadaća bila je trkom pokrivati veliki dio terena te oduzimati lopte i presijecati napade, a on je to radio briljantno. Ostavština je to Marcela Lippija, koji ga je vodio četiri godine u Staroj dami, te Carla Ancelottija, koji je bio na klupi dvije godine između dva Lippijeva staža.
Golovi i asistencije, kakvih je u Ajaxu imao velik broj te je u prosjeku zabijao svaku petu utakmicu, više nisu bili njegov posao. No upravo kao nogometni rudar napravio je najviše. I takva mu je pozicija u potpunosti odgovarala, grizao je kao pitbull, odakle je, naravno, već ranije i došao nadimak.
Dva povratka iz mirovine i kraj sa stilom
2003. godine postao je igračem Barcelone, još jednog velikana u kojem se nije snašao, kao niti sezonu kasnije u Interu, čime je kompletirao nastupe za tri najveća talijanska nogometna kluba.
Oprobao se u Premier ligi, gdje je odigrao jednu sjajnu sezonu za Tottenham, a onda u pola iduće poželio vratiti se u Ajax, gdje je 2008. završio karijeru. Barem je tako mislio. Nakon dvije godine se vratio, odigrao polusezonu u Crystal Palaceu pa se umirovio drugi put.
No ni tu nije bio kraj. 2012. godine ponovno izlazi iz mirovine te postaje trener/igrač engleskog četvrtoligaša Barneta.
Uzeo je dres s brojem 1 te je ukupno upisao 39 nastupa za taj klub, s kojim je prvo ispao u peti rang natjecanja, a onda se konačno umirovio nakon što je unutar šest nastupa zaradio tri crvena kartona.
U susjedstvu mu ne opraštaju
I dok ga nogometni zaljubljenici u Hrvatskoj pamte većinom po lijepim uspomenama, u našem susjedstvu vjerojatno mu još uvijek ne mogu zaboraviti jedan pogodak.
Igrala se osmina finala Svjetskog prvenstva 1998. godine. S jedne strane Jugoslavija, sastavljena od srpske i crnogorske polovice nezaboravnih "Čileanaca". Mijatović, Savičević, Piksi Stojković, Mihajlović, Jugović, Jokanović, Komljenović i ostali. Mnogi će reći, unatoč raspadu države, možda i najjača momčad koja je zaigrala pod imenom Jugoslavije.
I Edgar Davids, koji je pogotkom u 92. minuti za 2:1 ugasio nadu te sjajne generacije, koja je dotad igrala fenomenalan turnir. Nizozemce su nakon tog susreta mnogi vidjeli na tronu, no kazneni udarci protiv Brazila uskratili su im finale, a jedni drugi "Čileanci", Davor Šuker i Robert Prosinečki, broncu.
Davids je završio u idealnoj jedanaestorki prvenstva, a dvije godine kasnije i u idealnom sastavu Eura 2000., gdje je Nizozemska na domaćem terenu još jednom poražena u polufinalu. Kako? Kaznenim udarcima, naravno.
I tada su se susreli s tom Jugoslavijom pa im nakon najbolnijeg nanijeli i najteži poraz. Bilo je 6:1, u posljednjoj utakmici na velikim natjecanjima koju je Jugoslavija odradila pod tim imenom.
Karijera i život o kojem se može napisati puno više od ovog teksta, ali za rođendan će ovo biti dovoljno.
Radi se o čovjeku koji je, uz ideju svojih trenera, od nogometa napravio igru kakva je danas. Čovjeku koji je bio savršeno prilagodljiv za nove uloge i ideje, od one spomenute u Ajaxu pa do Juventusa. I vjerojatno jedini zadnji vezni u povijesti nogometa čije su ime djeca uzvikivala kad bi napravili nešto na terenu i čiji su dresovi bili izvanredno prodavani. Jer on je bio više od igrača.
