Bilo je to ljeto koje i danas jako dobro pamtimo. Ljeto za koje nismo očekivali da će zapravo biti ljeto snova. Hrvatska nogometna reprezentacija na svom prvom svjetskom prvenstvu.
Preko drame kvalifikacija, čudesnog Petera Schmeichela kojem i danas svaki Hrvat treba okrenuti rundu kad ga vidi, one teške Ukrajine i pogotka Alena Bokšića, pa do Vittela, francuskog mjesta poznatog po pitkoj flaširanoj vodi, gdje su se naši momci smjestili u prekrasnoj vili.
Skupina se riješila teško, ali ipak uvjerljivo
Pamtimo onu pobjedu protiv Jamajke, u našoj prvoj utakmici, teško izborenu, jednako teških nogu. Zatim onaj Japan, gdje je Šuker nekako nešto učačkao i odveo nas u osminu finala. Bila je tu i ona Argentina, gdje rijetko tko zapravo pamti izvjesnog Mauricija Pinedu, koji nas je svojim jedinim reprezentativnim pogotkom odveo u drugom krugu na Rumunjsku, a ne na Englesku.
No, nije ta Rumunjska bila ono glavno. Ne bismo se čudili kako je Ćiro Blažević zapravo pune dvije godine sanjao priliku za osvetu. U Engleskoj je ciljano otišao na Njemačku, no njegovi Vatreni su možda mogli protiv Elfa, ali protiv suca Leiffa Sundella baš i ne.
Rumunjsku se prošlo, također teško. Davor Šuker morao je dvaput izvesti kazneni udarac i oba puta savladati Bogdana Steleu. A reprezentativci Rumunjske već su bili spremni otići korak dalje nego četiri godine ranije, kad su zaustavljeni u četvrtfinalu.
Njemačka je mislila da im se ne može dogoditi repriza SAD-a
I onda je došla ta Njemačka. Vrlo uvjerljiva u grupi te uz preokret protiv Meksika u osmini finala. Gubili su veliki dio susreta, a onda u posljednjih 15 minuta ubacili dva komada, potvrdivši da su spremni ponovno se vratiti među osvajače medalja.
Četiri godine ranije ispali su kao favoriti od Bugara, nitko nije ni pomišljao da će im se to dogoditi još jednom, u istoj fazi natjecanja, također protiv autsajdera. I to onog preko kojeg su dvije godine ranije otišli na europski tron.
I opasni su bili Nijemci, napravili su pravu najezdu na hrvatski gol od samog početka. Sijevalo je sa svih strana, lopta je bila sve bliže okviru, no kad je tamo došla, iskazao se sjajni Dražen Ladić. No, nije problem priznati da nas nije bilo u susretu, odnosno nismo igrali onako kako je potrebno za pobjedu.
Nijemci i danas vjeruju kako nije trebao biti crveni karton
No, kao i često puta, ovakve utakmice odluče detalji ili neki određeni potezi. Igrala se 40. minuta, kad je poslana jedna duga lopta prema Davoru Šukeru na lijevoj strani, tek nešto malo unutar njemačke polovice terena. On ju je sjajno primio i pokretom tijela se riješio Lothara Matthausa, a onda je na njega startao Christian Wörns.
Bio je to grub start, ali Nijemac nije bio posljednji igrač obrane, što je u to vrijeme bilo gotovo zlatno pravilo za crveni karton. No, sudac Rune Pedersen iz Norveške očito je bio nastrojen "new age" i igraču dortmundske Borussije, na užas njega i svih njegovih suigrača, pokazao crveni karton.
I onda je krenulo...
Jedini pogoci za reprezentaciju su obilježili Francusku 1998.
Prilika Šukera pokazala je da se Hrvatska budi, ali činilo se da prvi dio neće donijeti pogotke. Samo se činilo. Znate onu gore spomenutu priču o jedinom pogotku za reprezentaciju? Imamo i mi takvog junaka.
Igrala se sudačka nadoknada, a Hrvatska je povukla napad po desnoj strani. Ušao je s loptom u sredinu Mario Stanić te dodao za Roberta Jarnija, koji je prišao. Asistencije desnog bočnog braniča za lijevog su rijetke, ali očito je tako moralo biti ovog puta. Jarni je loptu primio, napravio dva koraka i onda s dvadesetak metara udaljenosti, vanjskim felšom je poslao preko golu. Ona je dobila sjajnu putanju, upravo onakvu kakva je trebala za savladati Köpkea i pogoditi mrežu. Hrvatska je povela 1:0.
Jarni je odigrao 81 utakmicu za Hrvatsku, ovo mu je bio i ostao jedini pogodak u najdražem dresu.
Hrvatska je bila bolja u drugom dijelu, dolazilo se par puta blizu drugog pogotka, no imali su Nijemci svoje prilike. Ladić je fantastično zaustavio Olivera Bierhoffa, a jednom je na našoj strani bila i vratnica.
Vlaović i Šuker zaključili priču
No, u 80. minuti više nitko nije mogao spasiti Elf. Odigrali smo vrlo sličnu akciju onoj koja je donijela prvi pogodak, a loptu je na desnoj strani, malo izvan kaznenog prostora, primio Goran Vlaović. Nije okolišao, vidio je prostor kraj svog čuvara i također odlučio iskoristiti vanjsku. Poslao je loptu oko svog čuvara i u dijametralno suprotnu malu mrežicu od Jarnija. 2:0!
Nijemci su onda napali još žešće, Ladić se ponovno iskazao, a sve je u 85. minuti završio tko drugi nego Davor Šuker. I to senzacionalnim golom.
Pobjegao je po lijevoj strani, fenomenalno prebacivši Jeremiesa. Onda se lažnjakom oslobodio Heinricha te pogodio mrežu. I to kako? Desnom nogom, za koju će mnogi reći kako mu je služila tek za ulazak u autobus. No, zašto da išta u vezi ove utakmice bude normalno?
Hrvatska je slavila pobjedu koju smo sve do Rusije, dakle punih 20 godine, nazivali možda i najvećom pobjedom našeg sporta uopće. Danas ne znamo je li to i dalje slučaj, no jedno znamo. Mnogima je i dalje najdraža. A od nje je prošlog već četvrt stoljeća. Nevjerojatno!
Iz Francuske smo se vratili s broncom, onom koja je zapravo današnjim Vatrenima, koji su ih nadmašili, pokazala kako je sve moguće kad na sebi imaš kockasti dres.
