Luka Modrić dao je najveći intervju u svojoj karijeri. Otvorio se Slavenu Biliću u emisiji Neuspjeh prvaka. Modrić rijetko daje intervjue, a sada je odlučio progovoriti o svemu.
Tri vijesti o kojima se priča
Modrić se u prvom dijelu intervjua prisjetio dana u Realu, odlaska u Milan i odrastanja u ratu.
Šesti si mi gost u ovoj emisiji, ali za tebe se moram najmanje pripremati. Znamo se cijeli život. Ali primijetio sam da te nema baš puno u ovakvim formatima.
''Istina. Nikad nisam bio sklon velikim intervjuima, osim ovih standardnih nakon i prije utakmica. Možda sam imao jedan ili dva veća intervjua, ali za van, kod nas nikada. Možda zato što teško stječem povjerenje u ljude i teže se otvaram'', započeo je kapetan Hrvatske.
''Snašao sam se dobro, grad je predivan. Ljudi su me fenomenalno prihvatili, i u klubu i van njega. Vidi se da je Milan veliki klub, povijesni klub. Sretan sam i uživam. Talijanski dosta razumijem, nisam ga još počeo učiti, nisam uzeo profesora. Ima nekih sličnosti sa španjolskim. Veliki mi je problem što kad pričam, miješam dosta sa španjolskim, ali razumiju te.''
U Madridu si bio 13 godina. Jedan sportaš da ima takvu karijeru, to je duga karijera na top nivou. To je rijetko, a ti si samo u Madridu bio 13 godina. Oproštaj je bio veličanstven, kako i dolikuje. Srušio si sve rekorde. Kako je tebi bilo napustiti to nakon toliko godina?
''Nije bilo lako. Pola svog života, malo manje, proveo si u jednom klubu i gradu. Jedan od ljepših perioda mog života. Došao sam relativno kasno, s 27 godina, ali u pravom trenutku. Bio sam spreman za taj iskorak nakon četiri godine Engleske, to mi je puno pomoglo.
''Real ne trpi prosječnost''
Sve što sam poslije toga doživio i ostvario u Madridu mi djeluje nestvarno. Da mi je netko rekao da si napišem što sve želim ostvariti i čime bi se zadovoljio, bilo bi me strah napisati sve ovo što sam ostvario. Nešto nevjerojatno. Na stranu trofeji i pobjede, ali ostati 13 godina u takvom klubu... Došao sam s 27, ostao skoro do 40., nevjerojatno. Zna se kakav je Real klub, ne trpi prosječnost. Ostati na takvom nivou toliko dugo je možda i najnevjerojatnije.
Kad sam dolazio, mislio sam da će biti super ako ostanem pet-šest godina. Kad sam davno razmišljao, da dođem do 35., puna šaka brade. A sad sam to već debelo premašio te sam i dalje na tom nivou.''
U jednom trenutku je izgledalo da ćeš ostati...
''Moja želja je bila da ostanem, nisu to bile floskule, da se umirovim u Madridu. Ali sve ima svoj početak i kraj. Neke stvari koje želiš ti se ne ostvare. Bez obzira na to što se ta želja nije ostvarila, ostvario sam neke stvari koje nikad nisam mislio da ću doseći.
Dogodilo se što se dogodilo i kako se trebalo dogoditi. Ni za čim ne žalim. Kad vidim kakav sam oproštaj imao, nisam to očekivao ni u najluđim snovima. Sve je bilo idealno i jako emotivno, kakav sam i ja, iako to ne pokazujem. Skrivam to i držim za sebe. Ti zadnji dani u Madridu bili su jako emotivni. Ta ljubav navijača, kluba i svih ljudi povezanih s Madridom ostaje zauvijek. Nema tih riječi kojima im se mogu zahvaliti.
Ali tako je bilo od prvog dana. Koliko god sam u početku imao teškoća, osjetio sam tu ljubav i privrženost navijača. Osjetili su da sam ja taj. To mi je davalo dodatan motiv i inspiraciju.''
Emisija je zamišljena da pričamo o tvojoj karijeri, ali i da pokažemo mladima da uspjeh nekoga poput tebe ne dolazi tek tako. Moramo se vratiti u tvoje djetinjstvo, rođen si u rujnu 1985. godine. Jako se dobro sjećaš djetinjstva?
''Nije bilo lagano djetinjstvo, ali ne mogu reći da je bilo nesretno. Bio sam sretan, bez obzira na rat i na teškoće u to vrijeme. Bio sam okružen s puno prijatelja. Bili smo u izbjeglištvu u hotelu i ondje je bilo dosta djece. Stvari koje su se događale oko nas, ti si svjestan toga, ali opet ti je dobro. Imaš prijatelje, izađeš van, igraš nogomet, radiš dječje stvari, igraš se skrivača... Nama je lijepo.
Prije rata? Ne sjećam se toliko. Bili smo u Zatonu kod Obrovca. Otišli smo u Zadar kad je počeo rat. Sjećaš se nekih stvari. Sjećam se kad su djeda ubili. To su stvari koje te obilježe i ne možeš ih zatvoriti. Ali kažem, bez obzira na sve to, djetinjstvo je bilo sretno.
Od starta je bio fokus na nogometu, ali volim i druge sportove. Igram košarku, mislim da nisam loš, volim tenis. Ali nogomet je uvijek bio prvi...''
Što je bilo s Hajdukom?
''U Dalmaciji su više-manje Hajdukovci, takav sam i ja bio, tata pogotovo. Otvorila se prilika da idem na pripreme, da ostanem dolje i preselim se. Tata je to napravio bez znanja Zadra i pokojnog Bašića. Bio sam s današnjim kukom Oštrićem, neka dva tjedna, imali smo treninge i utakmice, a ljudi u Hajduku su odlučili da je prerano za mene.
Sada zbog koga, ja ne znam. Ja sam osjećao da sam ja ta razina, igrali smo utakmice protiv Šibenika i Hajduka i mi smo ih pobjeđivali, ali ljudi u Hajduku su rekli da je prerano. Je li to pritisak iz Zadra bio, ne znam. Tomislav Bašić se naljutio na tatu jer me je odveo. Vratio sam se u Zadar, bilo je razočarenje, ipak nisi tako dobar, sad se vraćaš…
Očekivao sam kad se vratim da nastavljam trenirati. Pokojni Tomo Bašić kaže tati da ako nisam dobar za Hajduk, nisam ni za Zadar i tri mjeseca nisam smio trenirati. Zamislite, voliš nogomet i ne možeš trenirati. Igrao sam svaki dan na parkingu i ispred hotela. Tata je bio lud na njega, bili su odlični, ali kasnije se naljutio.
Nakon dva -tri mjeseca izgladili su odnose i vratio sam se trenirati. Poslije sam otišao u Dinamo, ali to je razlog zašto nisam otišao u Hajduk.''
