Bijeli gumb na Lacoste polo majici bio je zakopčan do grla. Provaljao je cigaru kroz usne, i zagrizao je lagano prije nego li će je pripaliti. Zasjenio je malo pronicljive oči koje su skenirale i lijevo i desno, i daleko naprijed i daleko iza. Intermezzo. Ulični svirač tamo malo dalje u Bogovićevoj prebirao je po notama Felixa Mendelssohna.
''J**o mater što svira'', izgovorio je s cigarom u ustima.
Veliki bijeli suncobran stajao je iznad nas kao neki Hadov izaslanik koji ga je došao obavjestiti da je sudačka nadoknada uskoro gotova.
''Ajde šefe pozdravite ste, čekamo vas...''
''Đe ćeš? Sjedi popij nešto'', uzvratio je u svom stilu i suncobranu i meni.
Srknuo je malo Cedevite i mahnuo slučajnoj prolaznici. Kako to već po navici čini.
''Hercegovac...imaš rečenicu, imaš dikciju, imaš stas, a kamera te voli u p....materinu. Ovako uživo...nisi nešto.''
''Hvala šefe!''
Lanene bež hlače, elegantni smeđi remen, tabakerica, ulaštene crne cipele na tabanima koji su od skijaša trkača napravili nogometnog velikana i intrigantnu personu. Kakav karakterni kolorit. Lirika s rasponom boja, ideja, genijalnosti i pizdarija. Za svakog po nešto. Vladar situacije. Dječak lutkar.
Dva gologlava tipa prolazila su pored stola za kojem smo sjedili.
''Ćiro, možemo li se slikat Vama?''
''Može sine.''
Ustao se, zagrlio obojicu, i nabacio dobroćudni smješak.
''Ćiro mi smo tvoji iz Travnika i Fojnice'', važno će junaci Pavlove ulice.
''Sine znam, vidim vam to po glavama.''
Sposobnost prebiranja po akordima ljudske taštine. To su vam oni nadareni svirači kojima ne trebaju nužno note. Oni koji žive u centru, a nisu cijeli život svirali samo pred ljudima iz centra. Aplaudirala im je različita publika. U različitim teatrima. Na drvenim klupama. Drvenim sjedalima. Pa tek onda u kožnim foteljama.
Prvo blato mahale, pa onda pariška Olympia i Lisinski.
Nalaktio se lagano i otpuhnuo dim. Besprijekorna frizura i naočale s crnim uskim okvirima pitale su očima. Pustio je nekoliko riječi ispod glasa.
''Sine, kako je ti urednica. Dobro se drži...?''
''Šefe, da je bolje ne bi valjalo. Slušam i radim što mi se kaže.''
''J**o ti sliku svoju mali, mene si našo zajebavat.''
''Kad smo već kod slike šefe evo jedna od mene za vas.''
Iduća rečenica bila je predvidljiva kao napadač na desnom beku u njegovih omiljenih 3-5-2.
''Picasso je goli k**ac!'' poviknuo je gledavši pokušaj sebe u crno bijelih tehnici.
''Ne znam di taj igra...''
Zgrabio sam račune, čisto iz zajebancije, i pozvao konobara.
Odbacio je sliku na stolicu do sebe. Izvadio je rezignirano cigaru iz usta. Kao neki razjareni njemački oficir kojem ste upravo otrgnuli orden s odore.
''Sine šta radiš ti?''
''Hoću platit račun.''
Naravno, bila je to nemoguća misija. Kako bi on rekao ''akrobacija bez legitimacije''.
''Mogu i ja jednom počastit?''
''Ne možeš!'' dreknuo je. Terasa kod Charlieja se okrenula prema nama. A onaj svirač je prestao sa ''Sanom ljetne noći''. Šteta, taman se ufurao. Žao mi je malo i Shakespearea, nije živio u Ćirino vrijeme.
''Zašto?''
''Zato što sam ja milioner ne ti!''
Istina.
Namrgodio se i suncobran. Nervozno je takpao prstima po stolu i zjevao. Ćiro je potezao posljednji dim.
Kupio je ružu i poljubio dlan žene koja ih je prodavala. Ostavio je ozbiljnu napojnicu onom violinistu i mahnuo. Had je skuhao kavicu, otvorio čokoladu i veselo čekao svog lutkara. I podzemni svijet uskoro postaje bolje mjesto.
Počivao u miru.
