Cico Kranjčar bio je zagrebački šmeker, prepun zanimljivih anegdota. Urnebesnih priča iz Karake ima na tone. Tu je slavna Dinamova generacija proslavljala sve pobjede i tugovala nakon poraza.
Tri vijesti o kojima se priča
Cico je maksimalno vodio računa o svojoj obitelji. Nekoliko puta smo sjedili u Domagoju s njim i njegovim starijim bratom Damirom. Davno smo čuli priču s kojom šira javnost godinama nije bila upoznata.
"Gle, mi smo ti zapravo Krajnčari. To je naše originalno obiteljsko prezime. Moj brat se i sad preziva Krajnčar, a ja Kranjčar", znao je ispričati Cico.
Kako je došlo promjene prezimena?
„Išao sam vaditi osobnu iskaznicu i službenica mi je pogreškom upisala pogrešno prezime. Nisam odmah skužio, a kada sam vidio, nije mi se dalo mijenjati. Svidjelo mi se, ha, ha, ha…“, smijao se Cico kada bi to pričao i niste znali šali li se ili je baš tako bilo.
„Imao sam 16-17 godina, upisali su me u nogometni registar i tako je ostalo.“
Cico je bio vrlo dobar učenik, pohađao je III. gimnaziju u Zagrebu, no rano je shvatio da će mu nogomet biti život.
„Vidio sam da bih mogao uspjeti, govorili su mi da sam talentiran. Zapeo sam, marljivo sam trenirao i isplatilo se“, pričao bi Cico, koji je u prvu postavu Dinama ušao još kao tinejdžer.
Obitelj mu je uvijek bila na prvom mjestu; supruga Elvira, sin Niko i kći Lana. Vodio je brigu i o bratu kojem je amputirana noga prije desetak godina. Obojica su na neki način umjetničke duše. Damir sklon glazbi i slikarstvu, a Cico potezu i finti, jogi bonito.
Ćiro Blažević shrvan viješću o Kranjčarovoj smrti: ''Bez Cice ne bi bilo 1982.''
Cico je bio okružen umjetničkim dušama. Na njegov život najviše je utjecala supruga Elvira, koja već desetljećima vodi Galeriju na Kaptolu. Bila je to velika ljubav koja nikada nije prestala. Moglo se to lako vidjeti kada biste ih vidjeli zajedno.
Sa suprugom je znao doći na decentnije nogometne fešte. Gospođa Elvira pozorno je pratila kako idu gemišti. Tu i tamo izmakao bi pozornosti, elegantno bi uhvatio maglu. Legendarni su njegovi odlasci od stola i nehajni prolasci pokraj šanka. Uvijek bi namigivao novinarima i u prolazu dobacio neku doskočicu. Bile su to sjajne zezancije, nezaboravne priče.
Jabuka ne pada daleko od stabla. I sin Niko gajio je ljubav prema umjetničkom nogometnom izražaju. A i općenito voli umjetnost, posebice kazalište, nikad narodnjake. Nije bio tipični nogometaš. Ugledao se na oca i gospodsku generaciju iz 1982.
