Predsjednik FIFA-e Gianni Infantino dao je opširan intervju AS-u povodom velikog jubileja poznatog španjolskog sportskog dnevnika, dvadesettisućitog izdanja madridskog lista, koji izlazi već 54 godine.
Tri vijesti o kojima se priča
Malo je poznato da je Infantino sredinom 90-ih nekoliko mjeseci radio u madridskom sjedištu La Lige, tada se udruženje španjolskih profesionalnih klubova zvalo Liga de Fútbol Profesional. Bili su to njegovi prvi koraci u svijetu nogometnog menadžmenta.
"Sjećam se da je AS uvijek bio na mom stolu u uredu, a vikendom, kada bih otišao u bar na kavu, AS je uvijek bio tamo i čitao bih ga kako bih bio u tijeku s onim što se događa. Nevjerojatno je važno jer tu strast prenosite na ljude, ali kompetentno", prisjetio se Infantino tih dana na početku intervjua.
Kakvu ulogu sportski dnevnici igraju u svijetu nogometa?
"Iznimno važnu. Ljudi obraćaju pažnju na čitanje ne samo vijesti, već i komentara i kritika, posebno kada su namijenjene poboljšanju igre."
Glavna tema razgovara bilo je predstojeće Svjetsko nogometno prvenstvo u SAD-u, Kanadi i Meksiku. Većina onoga što se događa u FIFA-i vrti se oko najvećeg događaja godine, ali ovaj put Mundijal dolazi ruku pod ruku sa svjetskim društvenim problemima, ratovima, raznim nemirima…
"Svjetsko prvenstvo bit će fantastično, fenomenalno. U Sjedinjenim Državama, Meksiku i Kanadi vlada neviđeno uzbuđenje. U četiri tjedna imali smo preko 500 milijuna zahtjeva za ulaznice. To je nevjerojatno. Imamo gotovo sedam milijuna ulaznica, ali 500 milijuna je nešto što nikada prije nije viđeno u povijesti FIFA-e ili bilo koje druge institucije. Sedamdeset sedam od 104 utakmice imalo je preko milijun zahtjeva za ulaznice, a ostatak je otprilike u tom broju. Neke ulaznice još čuvamo za završnicu turnira. Svi stadioni bit će puni; bit će to prava zabava. Kad su ljudi govorili da nogomet nije visoko cijenjen u Sjedinjenim Državama, to se promijenilo. Bit će to ogroman uspjeh. Bit će to prvo Svjetsko prvenstvo s 48 momčadi, 104 utakmice, 16 gradova, tri zemlje..., suočavamo se s nečim ogromnim. To je više od turnira, više od sportskog natjecanja; to je društveni događaj koji će svijet stati gledati", kaže Infantino.
Vidite li favorita za osvajanje Svjetskog prvenstva?
"Španjolska je jedan od favorita, uz ostale, naravno. Već znamo koliko je Španjolska jaka. Momčad broj jedan na ljestvici mora biti favorit za Svjetsko prvenstvo."
Svjetsko klupsko prvenstvo održao je prošlog ljeta. Kakvi su dojmovi, hoće li zaživjeti?
"Svjetsko klupsko prvenstvo koje smo doživjeli u Sjedinjenim Državama bilo je fantastično. Sada se nogometni krajolik promijenio; imamo vrlo dobar odnos sa svima i važno je slušati i razgovarati sa svima kako bismo zajedno nešto izgradili. Prvo Svjetsko klupsko prvenstvo bilo je ogroman uspjeh, ne samo s ekonomskog gledišta, već i sa sportskog. U finalu između Chelseaja i PSG-a sudjelovali su igrači šesnaest nacionalnosti s pet kontinenata. Na Svjetskom prvenstvu za nacionalne momčadi, najviše imate dvije nacionalnosti, a možda i dva kontinenta."
Već se spekulira o mogućem proširenju klupskog SP-a i s Marokom kao domaćinom izdanja 2029. godine.
"Svjetsko klupsko prvenstvo pruža prilike igračima iz cijelog svijeta. Vidimo velike klubove u Europi i Americi, ali tamo možete vidjeti i druge sjajne klubove s drugih kontinenata. Klupski nogomet je temelj sporta. Puno se više igralo na klupskoj nego na nacionalnoj razini, a trebao im je ovakav turnir, na međunarodnoj razini. Bio je uspješan. Sada razgovaramo sa svima kako bismo vidjeli kako ga možemo poboljšati. Govori se o trideset i dvije momčadi, ali moglo bi ih biti i više. Odlučit ćemo gdje će se igrati jer još nismo odlučili, ali ćemo nakon Svjetskog prvenstva uzeti potrebno vrijeme kako bismo vidjeli kako ga možemo poboljšati."
Imate li igračke idole kao i ostali navijači i dotiču li vas klasične nogometne rasprave?
"Veliki sam nogometni obožavatelj od djetinjstva. Imam mnogo idola. Sjećam se Svjetskog prvenstva 1982. u Španjolskoj. Italija ga je osvojila, s Paolom Rossijem i cijelom tom ekipom sjajnih igrača. Za mene je to bilo spektakularno. Imao sam tada dvanaest godina. To je važna momčad, trenutak koji mi je urezan u srce. Također sam navijač Intera. Jedan od mojih prvih idola, koji možda nije dobro poznat u Španjolskoj, bio je Evaristo Beccalossi, desetka koja nije igrala na tom Svjetskom prvenstvu, niti za reprezentaciju, jer je izbornik imao druge planove. Interova desetka nas je tjerala da sanjamo, a ponekad... Pa, radio je stvari o kojima ne mogu pričati. Sjećam se Alessandra Altobellija, koji je zabio gol u finalu. Njegov treći gol i slavlje protiv Njemačke bili su spektakularni."
Završava li se tu vaš odnos s romantičnom prošlošću?
"Ne, ne. Kad smo već kod 80-ih i 90-ih, moramo razgovarati o Diegu Maradoni, jednom od najvećih svih vremena. Kad sada vidite snimke, razmišljate o tome što je radio, što je bio sposoban. Igrači nisu bili zaštićeni kao sada. Idol, fenomen... Nisam vidio Peléa kako igra, ali bio je globalna ikona prije društvenih mreža, prije globalizacije. On je i danas idol za djecu, i iako ga nisu vidjeli kako igra, to znači da je napravio nešto posebno. Ronaldo Nazario je također fenomen. Kad god razgovarate s igračima i pitate ih tko je najjači igrač s kojim su ikada igrali, devedeset posto njih kaže Ronaldo. Bio je spektakularan."
A što je s današnjim zvijezdama?
"Oni su još uvijek tu, tu su Messi i Cristiano Ronaldo, ali moram se sjetiti i svih Španjolaca koji su osvojili Svjetsko prvenstvo 2010. Sada su mnogi od njih prijatelji poput Xavija, Inieste, Casillasa, Puyola… Španjolska je oduvijek imala sjajne igrače, menadžere i trenere poput Del Bosquea, Aragonesa ili Pepa Guardiole, ljudi koji su ispisali nogometnu povijest i zato smo toliko zahvalni Španjolskoj."
Jedna od najočitijih obveza FIFA-e u posljednjih deset godina, dakle tijekom vašeg mandata, bila je borba protiv rasizma, a sada se provodi "Viniciusov zakon".
"Nema mjesta za rasizam. Moramo se boriti svom snagom. Godina je 2026. i neprihvatljivo je diskriminirati nekoga zbog toga odakle dolazi. Ponekad mi ljudi kažu da je rasizam društveni problem. Da, ali mi u nogometu moramo to riješiti unutar nogometa, a društvo će to riješiti kako smatra prikladnim. Ali rasizam nema mjesta u nogometu i nema opravdanja za toleriranje. Nulta tolerancija. Pokrivanje usta nije prihvatljivo jer govorite nešto krivo. Ako igrač pokrije usta i kaže nešto, a to ima rasističke implikacije, očito bi trebao biti isključen. Naravno, kada se radi o disciplinskom slučaju, situacija se mora analizirati, moraju postojati dokazi, ali od sada se s tim ne možemo zadovoljiti."
Mislite li da je u tom pogledu postignut ikakav napredak posljednjih godina?
"Možda bismo trebali razmišljati ne samo o kažnjavanju, već i o omogućavanju, promjeni naše kulture, dopuštanju igračima ili bilo kome tko učini nešto krivo da se ispriča. Možete u trenutku ljutnje učiniti stvari koje niste namjeravali učiniti i ispričati se, a onda sankcija mora biti drugačija, ići korak dalje, a možda bismo i mi trebali razmotriti nešto slično. I to su akcije koje možemo i moramo poduzeti kako bismo bili ozbiljni u našoj borbi protiv rasizma", zaključio je Infantino.
