Zrinka Šutalo bila je istaknuta hrvatska reprezentativka u odbojci na pijesku. Kao članica Kluba odbojke na pijesku Vrapče, zajedno sa suigračicom Sarom Radanović, ostvarila je zapažene rezultate.
Na Svjetskom prvenstvu u odbojci na pijesku do 21 godine, održanom u Umagu 2013. godine, osvojile su 9. mjesto, što je bio važan uspjeh za hrvatski sport.
Tijekom svoje sportske karijere Zrinka je doživjela duhovni poziv, koji ju je naveo na promjenu životnog smjera. U jednom intervjuu istaknula je kako je slučajni posjet samostanu bio dovoljan da se odrekne sportske karijere i posveti redovničkom životu.
Roditelji joj nudili bogatstvo da odustane
Ta odluka nije bila laka, suočila se s negativnim reakcijama okoline, uključujući i roditelje koji su joj nudili bogatstvo kako bi je odvratili od tog puta.
Nakon ulaska u Družbu Služavki Malog Isusa nastavila je biti aktivna u različitim područjima. Sudjelovala je na prvim Sportskim igrama redovnica u Zagrebu, na kojima su časne sestre iz različitih družbi pokazale svoje sportske vještine i zajedništvo.
Također, zajedno s drugim sestrama, koristi društvene mreže kako bi se približila mladima, dijeleći sadržaje koji prikazuju vedrinu i radost redovničkog života.
Pripremala se za Olimpijske igre
''Ta odbojka, da ja moram tamo u kupaćem kostimu paradirati na pijesku i da me ljudi gledaju, u početku mi je bilo strašno neugodno, poslije mi je to postalo sasvim normalno.
Počele smo ozbiljnije trenirati pa smo ušle u reprezentaciju i postigle smo tako dobar uspjeh da su nas dolazili snimati novinari'', govorila je Zrinka u podcastu Ive Kraljević.
''Kad ramenom ili dresom dodirnem mrežu i onda mi kaže 'mreža, izgubila poen', dođe ti da je iščupaš. Bilo je psovanja, bilo je ružnih riječi, bilo je ljutnje. Kako ću ja u žensku opću gimnaziju? Ma, baš me briga, bitno da u neku školu idem jer moram. Ja imam svoju odbojku i to je to.''
Zrinka često dijeli svoje iskustvo prelaska iz sportskog u redovnički život.
''Moj tata je kao dosta mlad otišao iz svoga mjesta. Tamo gdje se rodio i gdje je odrastao kuće više nema. Kad on priča o tome, sjećam se kao dijete, njega smo gledali raširenih očiju. Kad smo prvi put došli tamo, razočarali smo se. Ali ostane taj žar tatin u očima. Tata bi zaplakao kad bi došao tamo jer je došao na ono mjesto otkud on potječe. Ja sam takav osjećaj imala kad sam došla prvi put u samostan. Kao da sam vraćena tamo gdje pripadam'', govorila je Zrinka.
Bila je velika odbojkaška nada, a onda…
''Bože dragi, je li ja trebam ovdje biti, jesam li ja na krivom mjestu? Bože dragi, šta da radim? Ni ne znam što trebam reći, dođem u kapelu, ne znam sad još što trebam. Kad smo u kapeli molili sa sestrama, kad je nastala tišina, ja sam samo gledala oko sebe. Nastala mi je totalna konfuzija u glavi, zato smo postale najmlađe osvajačice prvenstva Hrvatske u povijesti toga sporta."