Otišao je Fadil Vokrri. Bio je Stoičkov prije Stoičkova. Tako bismo ukratko opisali stil igre po mnogima najvećeg kosovskog nogometaša, jednog od najboljih napadača elitne lige bivše države 80-ih godina, legenda Prištine i beogradskog Partizana. Bilo bi pretjerano reći da je bio igrač Stoičkove kvalitete, ali nije bio ni jako daleko.
U najboljim danima fizički je izgledao i igrao skoro poput velikog Bugarina, koji se pojavio nešto kasnije, ali nekoliko godina zajedno su egzistirali na velikoj sceni, Stoičkov u CSKA Sofiji, a Vokrri u Partizanu. Stilom igre slični, karakterom dosta različiti. Bugarin prava prznica, sklon provokacijama, a Vokrri je bio ipak dosta mirniji, pravi sportaš. Tadašnji braniči nemilosrdni su ga tukli, ali teško ga je bilo srušiti, a kada bi i pao, brzo se dizao na noge. Bio je jak poput bika, prodoran i srčan.
Stoičkov prije Stoičkova
Još i danas dobro se sjećam veličanstvene partije koju je pružio na Maksimiru, tamo negdje u listopadu 1987. Partizan je pobijedio s 2:1, a Vokrri je, nije pretjerano reći, radio čudesa. Onako robustan, eksplozivan, okretan, sjajne tehnike i šuta lakoćom je otresao sa sebe Dinamove braniče. Znao je sve, i zabiti, i podvaliti, iako je bio prosječno rasta, odlično je igrao i glavom. Baš je na spomenutoj utakmici zabio gol u stilu engleskih centarfora. U nogama je imao top, iz trka je znao opaliti s dvadesetak metara i "probušiti" vratara kao od šale.
Profesionalnu karijeru započeo je u Prištini. Bio je na čelu generacije koja je uvela Prištinu u 1. ligu i tamo je držala nekoliko godina. To je ona slavna momčad koju svaki Kosovar zna izrecitirati u sitne sate: Pacarada, Xhevdet Muriqi, Nexhipi, Llapashtica, Shengyli, Domi, Kelmendi, Shala, Vokrri, Fadil Muriqi, Batrović.
Kao i za mnoge druge nogometaše bivše države, kružile se glasine da bi mogao prijeći u Dinamo. Ćiro Blažević nakratko ga je trenirao u Prištini, pa je to bila poveznica. Međutim, Ćiro se vratio u Dinamo, a Vokrri je prešao u Partizan.
Godinu dana prije slično se pričalo o Draganu Manceu. Kao što znamo Mance je početkom rujna 1985. poginuo u prometnoj nesreći, pa nikad nismo saznali imaju li te medijske spekulacije veze s realnošću. Iako mlađahni Mance nije bio prezadovoljan statusom u Partizanu, tako se barem pričalo, teško da je tu bilo puno istine, jer bio je dijete Partizana i omiljen kod navijača.
Kako god, pogibijom Mancea, koji je otišao u legendu i postao nedodirljiva ikona „Grobara“, otvorilo se mjesto u napadu Partizana, a „Crno-bijeli“ doveli su kao zamjenu upravo Vokrrija.
Isplatilo mu se jer je s Partizanom odmah osvojio naslov prvaka, ali nije okusio Kup prvaka zbog poznate „afere Šajber“, vezanu uz poplavu namještanja utakmica koja je prešla u pravu lakrdiju. Partizan je dvije sezone zaredom bio prvak, međutim, u elitnom natjecanju igrali su prvo Crvena zvezda pa Vardar. Kasnije su Partizanu vraćeni naslovi, ali baba je prošla s kolačima.
Čudesna partija na Maksimiru
Partizanu tih godina u europskim natjecanjima nije išlo, najblaže rečeno, slično kao i zagrebački Dinamo u pravilu je ispadao već u prvom kolu, pa se ni Vokrri nije mogao posebno istaći. Za jugoslavensku reprezentaciju nije odigrao previše utakmica, tek desetak. Riječ je o vremenu kada se očekivalo puno, a kvaliteta igrača uglavnom nije pratila ta očekivanja, uz to je i na organizacijskom planu vladalo pravo rasulo.
Izbornici su se mijenjali kao na traci, a selekcija bivše države godinama je postizala loše pa i katastrofalne rezultate. Iako se o jugoslavenskom nogometu tog doba u današnje vrijeme znaju raspredati mitomanske priče, koje često nemaju veze sa stvarnošću, za Vokrrija se bez krzmanja može reći da je bio doista odličan nogometaš. Tko zna, možda bi napravio bolju karijeru da je igrao u neko drugo vrijeme.
U inozemstvu je najdublji trag ostavio u Fenerbahčeu, gdje se zadržao dvije godine. Tamo je imao priliku raditi s velikim nizozemskim trenerom Guusom Hiddinkom. Vokrri je kasnije postao dužnosnik u Kosovskom nogometnom savezu. Pod njegovim predsjednikovanjem Kosovo je primljeno u UEFA-u i FIFA-u.
